Najveći dio pres-konferencije “privedenog” košarkaša Enesa Kantera korišten je za anti-Erdoğan i antitursku propagandu FETÖ tipa, s refrenom o “lažnom puču” u Turskoj. To nije slučajno. Kako je počelo suđenje pučistima, podgrijava se ta teorija zavjere i s FETÖ tačke gledišta nije loše, dapače, odlično je da je jedno “popularno lice” propagira

Piše: Bojan BUDIMAC

Priča o “stradanju” Enesa Kantera, košarkaša američke NBA lige, a sve zbog njegovih “političkih stavova”, koja je zakratko (svakog čuda za tri dana dosta) bila breaking vijest svjetskih medija, sama po sebi ne bi zasluživala ozbiljan osvrt. Međutim, ta priča jeste sjajan primjer kako se fetullahistička teroristička organizacija (FETÖ) odlično snalazi u PR biznisu, odnosno menadžmentu percepcije. Istovremeno, to je, nažalost, priča i o površnosti (i šlamperaju) internacionalnih medija uvijek spremnih da prenose i umnožavaju priče pune rupa kao poslovični švajcarski sir ako je njen protagonist “celebrity”.

KOŠARKAŠKA ZVIJEZDA “UHAPŠENA” U FREESHOPU

“Zvanična” verzija priče – čitaj Kanterova, jer ona je plasirana bez ozbiljnog ispitivanja – počinje u subotu 20. maja ujutro njegovim twittom kako je zadržan (a može se prevesti / razumjeti i kao “priveden”) na Međunarodnom aerodromu “Henri Coandă” u Bukureštu, u Rumuniji, zato što mu je turska država poništila pasoš. Ubrzo pod hashtagom #FreeEnes postavlja na Twitter kratki video, objašnjavajući kako mu se sve to dešava zbog njegovih “političkih stavova”, te da je predsjednik Turske Erdoğan “Hilter našeg vijeka”.

To je već bilo dovoljno za breaking news po svjetskim medijima. U međuvremenu, Kanter sa sve tim pomenutim hashtagom objavljuje fotografije iz kojih se vidi da se lijepo druži s policajcima koji su ga “uhapsili”, te da je “pritvoren” u freeshop zoni aerodroma. Ubrzo postavlja twitt u kojem obećava “ludu priču” novinarima na konferenciji za štampu “sutra u New Yorku” (!?).

Obećana konferencija nije bila “sutra”, nego u ponedjeljak, 22. maja. Samo je BBC usputno primijetio da “nije jasno s kojim je dokumentom Kanter” putovao. Na pres‑konferenciji ispričana je prilično nekoherentna priča o tome kako ga je u Indoneziji usred noći njegov menadžer probudio zato što ga traže “indonežanska tajna služba i vojska, a na zahtjev turskih vlasti, koje su im rekle da je on opasan”. U kasnijim verzijama, uključujući i neka Kanterova pisanija, “indonežanska tajna služba i vojska” pretvaraju se u policiju, ili “turske agente”, ali tome malo ko pridaje važnosti. Uglavnom, oni su “pobjegli” iz Indonezije za Singapur, a zatim u Rumuniju, gdje je, eto, ustanovljeno da mu je pasoš poništen. Interesantno, opet BBC citira rumunskog zvaničnika koji kaže da je Kanter doletio u Bukurešt iz, nikad u njegovoj priči spomenutog, Frankfurta.

Inače, ta konferencija za štampu počela je zahvaljivanjem američkoj Centralnoj obavještajnoj agenciji (CIA), Domovinskoj sigurnosti (Homeland Security), State Departmentu, NBA organizaciji i armiji advokata koji su ga “spašavali”. Vapaj za američkim državljanstvom bio je, također, jedan od lajtmotiva te predstave (Kanter ima zeleni karton, stalni boravak u SAD-u). Ta zahvalnost donekle objašnjava kako je Kanter otputovao iz Bukurešta do New Yorka bez pasoša, s pauzom u Londonu. State Department negira umiješanost u cijeli slučaj.

Najveći dio kako te konferencije, tako sukcesivnih nastupa u jutarnjim programima raznih news kanala  korišten je za anti-Erdoğan i antitursku propagandu  FETÖ tipa, s refrenom o “lažnom puču” u Turskoj. To nije slučajno. Kako je počelo suđenje pučistima, podgrijava se ta teorija zavjere i s FETÖ tačke gledišta nije loše, dapače, odlično je da je jedno “popularno lice” propagira.

S druge strane, to je opet bila prilika da se FETÖ pere u svjetskim medijima, odnosno da se Enes Kanter, čija pripadnost tom terorističkom kultu nije upitna (i mediji su je u različitom stepenu pominjali ili naglašavali), predstavi kao “politički disident” (o tempora, o mores).

STRAH OD SUĐENJA PUČISTIMA

Treće, a to je moja radna pretpostavka, jeste  da je cijeli taj cirkus na neki način bio preventivan kako bi se Kanter postavio pod reflektore, prije nego što se ovdje u Turskoj, a to je bilo u petak, 26. maja, objavi optužnica protiv njega. To da je optužnica pripremana ko zna od kada, da je gospodin košarkaš bio korisnik aplikacije “ByLock” za komunikaciju između članova terorističkog kulta i slični detalji optužnice ostat će u drugom planu njegove “pravedničke” galame. Da, to podrazumijeva određena “curenja”, ali niko ovdje nije uvjeren u hermetičku “zaptivenost” ijedne institucije.

Kanterova pripadnost FETÖ-u ne može biti otvorenija. Devetog augusta prošle godine on je izjavio da je spreman umrijeti za Fetullaha Gülena, što je iz turske perspektive, a s obzirom na to šta je 15. juli bio, to bi trebalo da je svačija perspektiva, ekvivalent izjave lojalnosti Al-Baghdadiju 26 dana poslije ISIL-ovog napada na Pariz u novembru 2015. godine. Propagandna je vrijednost takvog člana neizmjerna, ali se ona ne svodi samo na propagandu. Enes Kanter osnivač je dviju “dobrotvornih” organizacija, a njegovim životom van terena upravlja MAESTRO Corporate Group na čelu s Mevlütom Hilmijem Çınarom – desnom rukom samog Fethullaha Gülena. Drugim riječima, ako se zna kako FETÖ “dobrotvorne” organizacije funkcioniraju, Kanter sigurno nije zanemarljiv generator novca za teroristički kult. Uzgred, sve u vezi s FETÖ jeste naglavce postavljeno, tako da taj izvor mrklog mraka voli koristiti svjetlo u nazivima te se njegova “dobrotvorna” organizacija zove “Light Foundation”.

Javnost van Turske ima teškoća oko razumijevanja fenomena FETÖ i njegove penetracije u sve pore društva i života u Turskoj. Ta se javnost posebno zbuni kada se u vezu s tim kultom dovede neko poznat ili popularan u slučaju da nije otvoreni gülenovac poput Kantera. Nalog za hapšenje Hakana Şukura, koji nije iznenadio nikog u Turskoj zbog njegove kriminalne ulogu u FETÖ mahinacijama, svojevremeno je izazvao odijum onih van Turske koji ga znaju samo kao (uspješnog) fudbalera. FETÖ itekako računa na taj efekt nevjerice koji je po sebi smiješan, jer dobro pikanje lopte i/ili umijeće proturivanja iste kroz obruč (i/ili bivanje dobrim glumcem, pjevačem, piscem) ne garantiraju da je dotični moralna, poštena i bezazlena osoba. Tako se u FETO “ergeli” mogu naći razna grla manje-više dobra u svojim zanatima, a čija je karijera “pogurana” od strane kulta, pa će sigurno biti još iznenađenja za javnost van Turske, koja u zemlji neće iznenaditi skoro nikog.

Na kraju, sve se svodi na odbijanje (prije svega Zapada) da vidi taj teroristički kult kao teroristički kult. Davanje platforme članovima u medijima ne može iz turske perspektive biti viđeno kao prijateljsko djelovanje (na sam dan Erdoğanove posjete Washingtonu Washington Post  objavio je tekst potpisan Gülenovim imenom). Zašto je to pogrešno, ovdje zna ogromna većina. Novinar Nedim Şener, koji sigurno nije ljubitelj Vlade Turske (ali je turski patriota) i koji je bio žrtva FETÖ-a jer je otkrio njihovu ulogu u ubistvu tursko-jermenskog novinara i intelektualca Hranta Dinka, nedavno je u jednom programu na TV kanalu HaberTürk to objasnio na vrlo jednostavan način. “To je specijalna rasa koja zna isključivo da laže i kleveće,” rekao je za članove FETÖ-a. Enes Kanter pravi je (neskriveni) primjerak.