Poštovane porodice šehida,

uvažene zvanice, cijenjeni gosti,

draga braćo i sestre!

Esselamu – alejkum!

Pridružujem se svim selamima našeg Mahira ef. Husića, te Vas i ja, u svoje lično ime i u ime preživjelih Ahmićana, od srca selamim.

Danas, 16. aprila 2017. godine, okupili smo se na ovom mjestu natopljenom nevinom bošnjačkom krvlju kako bi na dostojanstven način, kako i priliči ljudima od vjere i morala, odali počast našim šehidima, koji su ubijeni rukom zločinaca ogrezlih u mržnji spram drugog i drugačijeg.

Danas se podsjećamo na zločin genocida, na 16. april 1993. godine. Tog kobnog jutra, petka, 16. aprila 1993. godine džemat Ahmići s okolinom je doživio nezapamćen zločin. U Ahmićima je izvršen genocid nad bošnjačkim stanovništvom, a izvršioci su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane potpomognuti našim komšijama, kojima smo puno vjerovali.

Bez ikakvog povoda, pod šifrom „48 sati pepela i krvi“ napadnuto je goloruko bošnjačko stanovništvo džemata Ahmići, sa jasnom namjerom i ciljem, da se pobiju i unište Bošnjaci s ovog područja.

Samo u jednom danu 16. aprila 1993. godine u cik zore, sa sabaskim ezanom kao signalom za napad, ubijeno je ili spaljeno zajedno sa svojim kućama 116. nevinih duša, bez obzira na starosnu dob i polnu pripadnost.

Dakle, ti zlikovci, ti zločinci HVO-e, nisu samo ubili 116. nevinih duša u Ahmićima, nego su ubili čitav svijet 116 puta. Tako je po Božijim mjerilima i na takav način će im se obračunavati kazna na Sudnjem danu.

To je Božija pravda u koju ne sumnjamo, koja će stići sve one koji izbjegnu pravdi na ovom svijetu, znajući da na ovom svijetu nema pravde koja može i djelimično da bude mjera počinjenom zlu, nema kazne koja se može mjeriti suzom jetima, uzdahom majke, krika BABE kad mu pred očima ubijaju sina, krvi tek rođenih beba…

Kompletno selo Ahmići je uništeno, sva bošnjačka imovina opljačkana, porušeno je 180 kuća, minirane su obje džamije, zapaljena i srušena osnovna škola u Ahmićima, znači uništena je kompletna infrastruktura u Ahmićima, a preživjeli mještani su protjerani spašavajući svoje gole živote. Evo već 24-tu godinu nastojimo da govorimo o onome što se desilo u Ahmićima, kako se ne bi zaboravilo i ne daj Bože ponovilo.

Danas 24. godine poslije počinjenog zločina s namjerom genocida, mi nastojimo kulturom pamćenja

da dođemo do pobjede za interpretaciju istine, koja će omogućiti budućim generacijama da učeći historiju zasnovanu na istini, ne dožive ono što su doživljavale i preživljavale generacije Bošnjaka prije njih kroz dugi period na ovim prostorima.

Sjećanje na naše nevine žrtve je naša obaveza ne samo prema žrtvama, nego i prema budućim pokoljenjima, zato je bitno govoriti, a još bitnije zapisivati kako bi ostalo upamćeno i zabilježeno jedno vrijeme koje ne smije da se ponovi nikad i nigdje.

Dok mi preživjele žrtve genocida u Ahmićima osvetu tražimo u pravdi koje nema niti je u ovom nepravdenom svijetu može biti, naše komšije Hrvati i dalje ustrajavaju na veličanju zločina kao najvećeg oblika ljudskosti, veličaju zlikovce kojih bi se svaki čovjek od Allaha dž.š. obdaren razumom stidio i odrekao. Naše ih komšije slave kao heroje.

Za 24. godine koliko je prošlo od genocida u Ahmićima nisu smogli moralnog dostojanstva da se poklone žrtvama koje su pale od njihove mržnje i potrebe da nas ne bude na ovim prostorima na kojima smo hiljadama godina bivstovali s kojih niti možemo niti imamo gdje otići.

Mržnja je i danas jedina emocija koju oni razumiju, pokazuju nam to svakim danom, kroz razne postupke koji imaju za cilj da vrijeđaju žrtve, da ubijene, ubiju po drugi put.

Naše prisustvo u Ahmićima je naša osveta, naše podizanje iz pepela je naša poruka njima, da mržnja nikad nije pobijedila ljubav, da smrt nikad nije porazila život, jer mi smo narod koji vjerujemo da smrti nema, da je smrt putovanje iz gnijezda do zvijezda.

Ono što želimo da poručimo s ovog mjesta koje svjedoči o užasu mržnje je i to da negirati počinjeni zločin genocida je saučesništvo genocidu, prikrivati tijela ubijenih je ubijanje žrtve po drugi puta, niko nije našao smiraj na tuđoj nesreći, s toga pozivam naše komšije Hrvate da smognu moralne, ljudske i kršćanske snage i da pogledaju istini u oči, da se suoče sa zločinom genocida kojeg su snage HVO-a

po nalogu politike HDZ-a počinile u njihovo ime, da se poklone žrtvama, da nam kažu gdje se skrivaju tijela naših najmilijih koje ni nakon 24 godine nismo pronašli, među njima je i tijelo tromjesečne bebe Seada Ahmića.

Samo istinom se može do mira i dobrih komšijskih odnosa, kao i prosperiteta društva i zajednice kao i jedine nam domovine Bosne i Hercegovine. Mi odustati od istine nećemo. Mi se nećemo umoriti govoriti istinu. Laž se kad tad mora umoriti.

Na kraju želim da se zahvalim svima Vama koji ste na bilo koji način pomogli organizaciju obilježavanja 24-te godišnjice stradanja Bošnjaka općine Vitez, Ahmića i Donje Večeriske.

Posebno se zahvaljujem našem premijeru SBK-a gospodinu Tahiru Lendi, direktoru Direkcije za boračka pitanja gospodinu Esadu Crnici, Medžlisu Islamske zajednice Vitez te ostalim uglednim bošnjačkim privatnicima.

Zahvaljujemo se Rijasetu islamske zajednice na čelu sa uvaženim reisu-l-ulemom dr. Husein ef. Kavazovićem, magistru Nusretu ef. Abdibegoviću – direktoru uprave za vjerska pitanja, Muftiluku travničkom na čelu sa uvaženim dr. Ahmed ef. Adilovićem na pruženju pomoći džematu Ahmići u očuvanju jedinstva u Ahmićima.

Nadamo se da ćete nam i u buduće pružati podršku u svakom smislu.

UZVIŠENI ALLAHU!

NEKA TUGA BUDE NADA!

NEKA MAJČINA SUZA BUDE DOVA!

NEKA ZLOČINCE STIGNE PRAVDA!

I DA SE NIKADA I NIKOME NE PONOVI 16. APRIL ‘93.

ESSELAMU-ALEJKUM!

Ahmići, 16. april, 2017. god.