Nismo svjedočili samo ličnim napadima na Zahiragića jer kreativnost korisnika društvenih mreža i finih gradskih kolumnista, pa i pojedinih političkih partija, išla je tako daleko da upit za pauzu tokom džume okarakteriziraju kao još jedan korak u uništavanju multikulturalnosti, nastanku džamahirije, konačnom protjerivanju sarajevskog duha koji je počeo nestajati ’92. godine, napadom na sekularno društvo
, “licemjerom” (jer navodno vjeru koristi za političke poene), “neradnikom”, “homofobom” (zbog nekih ranijih istupa) itd. Etikete su išle do te mjere da bih ja osobno na njegovom mjestu pobjegao iz Bosne i tražio azil zbog progona na vjerskoj osnovi. Haris Zahiragić je, izgleda, bio dovoljno strpljiv i snažan da amortizira napade i ne reagira, a očigledno i da ne pobjegne iz države.</p>
<p>Nismo svjedočili samo ličnim napadima na Zahiragića jer kreativnost korisnika društvenih mreža i finih gradskih kolumnista, pa i pojedinih političkih partija, išla je tako daleko da upit za pauzu tokom džume okarakteriziraju kao još jedan korak u uništavanju multikulturalnosti, nastanku džamahirije, konačnom protjerivanju sarajevskog duha koji je počeo nestajati ’92. godine, napadom na sekularno društvo. Imali smo priliku pročitati logičke i pravne analize pogubnosti pauze za džumu, zahtjeve za slobodnim ponedjeljkom zbog derneka nedjeljom, važnosti gledanja NBA utakmica i razumijevanja mahmurluka studenata zbog neprospavanih noći. Vjernicima je poručeno i preporučeno da “alahaju” na nekom drugom mjestu i ostave na miru normalnu raju koja nije “zglajzala”.</p>
<p>Univerzitet u Sarajevu, koji se u svom historijatu poziva na 1537. godinu i osnivanje Gazi Husrev‑begove medrese, Šerijatske sudačke škole, a potom Vrhbosanske katoličke i pravoslavne bogoslovije, prema urbanim trendseterima nije postojao do 1949. godine i dolaska slobodarske misli jer nema šanse da može biti nekakve misli ako uz nju ima imalo vjere u Boga.</p>
<p>I sve bi ovo bilo smiješno da nije tako agresivno i ideološki opasno. Sarajevo nije nastalo ni 1918. ni 1945. ni 1990. godine. Nauka i kultura nisu privilegija ateista niti su nepismenost i papanluk glavna karakteristika vjernika. Ovo je samo matrica koja je duboko ugrađena u hroničnu bolest bosanskog društva. To se hronično akutizira po potrebi. Latentna infekcija podivlja kad god za neku “našu stvar” treba mobilizirati istomišljenike i mrzitelje. A očigledno je da su odgojene nove generacije filozofa i pametologa kojima nije teško u ljutnji sjesti i napisati traktate o vjersko-papanskom “elementu” koji prijeti našem uzvišenom ničemu.</p>
<p>Nepotrebna je i besmislena rasprava i argumentiranje ima li Boga ili nema, treba li džuma ili ne, jer taj tip rasprave koja neće donijeti nikakav rezultat potpuni je gubitak vremena i energije. Kur’anski ajet kaže: “Vama vaša vjera, a meni moja”, a čini se da će se nastaviti s praksom “vama vaše Sarajevo, a meni moje” sve dok “slobodoumni” ne počnu shvatati i prihvatati segmente vjere koji su važniji od baklava, šarenih jaja, tope i somuna. Na vjernicima je pak da pokažu, a ne samo kažu koji su to segmenti. Možda je i ovo bio dobar način da neupućeni nauče šta je džuma, kad i gdje se klanja, ko mora klanjati, ko može a ne mora, može li se naklanjati i koliko se puta smije propustiti. Možda i da dođu u blizinu sarajevskih džamija i vide da su petkom pune pismenih i obrazovanih ljudi, istinskih građana i gospode, prijatelja i komšija koji zaslužuju poštovanje.</p>
<p>Problem nije u pauzi za džumu, problem je u tome što je pauza za džumu problem. Ali jednu stvar sam naučio radeći u multinacionalnom korporativnom svijetu. Ne postoji problem, postoji izazov. Pa da bacimo rukavicu u lice?! Rukavicu poštovanja.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Priče o bosanskim ženama: Miss Irby, sirotinjska majkaSljedeći članak
Dan kada je gorjelo Sarajevo
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.