fbpx

Džiban iz Gornje Rovne

Sabahudin Pezić demobilizirani je branitelj Bosne i Hercegovine, invalid, amputirac, otac petero djece, pet djevojaka, i dosadašnji nosilac gotovo svih seoskih funkcija. Punih 25 godina bio je mutevelija tamošnjeg džemata, pa 20 godina predsjednik mjesne zajednice, a od 1990. predsjednik je mjesnog odbora SDA

 

 

Piše: Bajro PERVA

U Gornju Rovnu moguće je doći iz pravca Busovače i Viteza. Pripada općini Busovača i od nje je udaljena sedam kilometara. Do Viteza je šest kilometara. Ovo selo s nekoliko zaselaka i nešto više od stotinjak kuća smješteno je u živopisnom krajoliku s mnoštvom voćnjaka i plodnih njiva. Poznato je po dobrim i radinim ljudima, te natalitetu. Zanimljivo je da je Gornja Rovna jedno od rijetkih naseljenih mjesta u Bosni i Hercegovini koje je na popisu 2013. godine imalo više stanovnika nago na prethodnom popisu. Na popisu iz 1991. imalo je 294, a 2013. godine 305 stanovnika, mahom Bošnjaka.

Jedan od ljudi koji su dali svoj doprinos imidžu ovog sela je i Sabahudin Pezić, demobilizirani borac i oficir Armije  RBiH, invalid, amputirac, otac petero djece, pet djevojaka, i dosadašnji nosilac gotovo svih seoskih funkcija. Ljudi ga više poznaju po nadimku Džiban, negoli po imenu Sabahudin. Punih 25 godina bio je mutevelija tamošnjeg džemata, pa 20 godina predsjednik mjesne zajednice, a od 1990. predsjednik je mjesnog odbora SDA.

Iako je gubljenjem noge postao invalid sa sedamdesetpostotnim invaliditetom, nije se predavao letargiji i defetizmu. Znao je da treba učiniti sve kako bi funkcionirao kao suprug, roditelj, komšija, građanin. Uradio je protezu na amputiranoj nozi i počeo s poslovima koje rade i oni s potpuno zdravim nogama. Sa suprugom Azrom stekao je petero djece i svima omogućio da se školuju do univerzitetske diplome. Uz bosansku kahvu lijepo se slaže priča Džibanova.

“U Vitezu sam završio srednju školu. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu radio sam u namjenskoj industriji u Vitezu. Potom sam otišao u policiju. U ratu sam tri puta ranjavan, a nogu sam izgubio 1996. godine na jednom službenom zadatku kao policajac. Kao amputirac, s urađenom protezom, radim sve poslove na selu. Mora se raditi ako čovjek hoće da ima. Ništa ne može samo doći. Takav je život. Dragi Bog mi je dao dobro zdravlje. Budući da školujem djecu, dvije cure su mi na fakultetu, moram se baviti i poljoprivredom. Sa suprugom Azrom obrađujem oko sto dunuma zemlje, od čega je jedan dunum zasađen malinama. Držim tri krave. Pravim ljestve, brezove metle.  Ljudi me zovnu telefonom i naruče ljestve. Kalemim voće. Imam i sadnice oraha, lješnika, jabuka, krušaka, ašlama (trešanja), kajsija. Pribavljam drva za zimu. Imam hošefanu u kojoj sušim voće za kompot, pa sušnicu za meso. I lovac sam. Mogao sam dobiti stan gdje hoću, ali mi nije bilo potrebno jer sam stambeno situiran. Rahmetli babo mi je ostavio kuću ovdje na selu. Bio sam mu jedini sin, a imam i sestru.”

Kad je izgubio nogu, Džibanu je najteže padala pomisao da li će moći hodati po brdima bosanskim. Tri godine poslije rata učlanio se u lovačko društvo i krenuo s lovom. Prisjećajući se prvog dana u lovu, kaže: “Sa stavljanjem proteze ostvario se moj san. Na otvorenju lova ulovio sam srndaća. Čak su u novinama objavili da je amputirac ulovio srndaća. Idem svuda po brdima i planinama i lovim. Znao sam upucati i divlju svinju kao štetočinu na zasijanim imanjima, a nikada nisam upucao vuka ili medvjeda”.

Kad govori o svom selu, Džiban s ponosom kaže da porodično niko ne seli. Istina, odlaze mladi zbog zaposlenja. Ranije, u vrijeme kad je on bio mlad, imali su mogućnost zaposlenja u zeničkoj željezari, te industriji u Vitezu, Travniku, Busovači. U prilog tome je činjenica da u selu ima više od četrdesetero djece školskog uzrasta. “Imamo dvije džamije i jedan mesdžid.  Uređena su nam mezarja. Trenutno se gradi školska zgrada s tri sprata. Gradi je jedna humanitarna organizacija iz Turske. Puno je omladine koja je u srednjoj školi ili na studiju. Mnogi su i završili studij. Ovo mjesto ima duboke korijene naše duhovnosti. Početkom šezdesetih moj dedo Husein Bešić imao je osam sinova i jednu kćerku. Šest mjeseci trajalo je njegovo putovanje na hadž. Ovdje se uvijek klanjalo i vjera nam je bila vodilja. Ovdje je, mašala, natalitet na visokom nivou. Mještani uglavnom žive od penzija i poljoprivrede. Sade maline i jagode. Imaju svoje bašče s voćem. Najpoznatiji smo po ašlamama, kalemljenim trešnjama”, ističe Džiban. Od redovnih primanja ima minimalnu penziju koju je dobio od radnog staža i invalidninu od 260 KM. Ne žali se.

Na polasku iz Rovne susrećem Omera Hodžića, Džibanovog komšiju. Na pitanje šta misli o Džibanu, on će: “Džiban je dobar i pošten čovjek. Hoće svakome pomoći”.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!