Nije potpuno jasno kako je Jezerski dobio ime. Je li obližnja ponornica nekada u prošlosti ostala bez svog ponora pretvarajući prostranu kotlinu u jezero, ili su močvarne doline ljudima izgledale kao neko presahlo jezero nad kojim stražari grad Jezerski, može se samo nagađati. Ime je sraslo s pitomim krajolikom. Osim ponornice, tu je i velika spilja u kojoj se stanovništvo često skrivalo pred osvajačima

Rijetka su naselja u Krajini koja u svojoj neposrednoj blizini nemaju barem jedno uzvišenje okrunjeno ostacima neke stare srednjovjekovne ili osmanske utvrde. Nagrižene vremenom i zarasle u gustu vegetaciju, mnoge takve utvrde odavno su postale skrivene od ljudskih pogleda. One sretnije, što se s krivudavih puteva još dobro vide na krajiškim obroncima, slučajnim prolaznicima pričaju, svaka na svoj način, priče o burnim događajima iz prošlosti ovoga područja. Jedna je od njih i stara tvrđava u Jezerskom kod Bosanske Krupe. Smjestila se sjeverozapadno od Une na tromeđi općina Bosanska Krupa, Bužim i Cazin, gotovo u središtu Cazinske krajine. Osim starog dijela naselja smještenog pod bedemima ove tvrđave, stanovništvo Jezerskog naseljavalo je s vremenom sve strane prostrane kotline oko utvrde, pa su tako nastali i današnji zaseoci Hafizovići, Muzaferovići, Harčevići, Crnkići, Ramići, Trnovac, Menić, Gušići, Gornji i Donji Ramići, Ploča Mehića i Dijelovi. Sva su ova mjesta danas u potpunosti naseljena bošnjačkim stanovništvom, s izrazitim duhovnim osjećanjem pripadnosti islamskoj vjeri. Ova mala duhovna oaza Cazinske krajine danas životari slično kao i sve ostale lokalne zajednice u Bosni i Hercegovini. Unatoč brojnim problemima i neizvjesnoj budućnosti, Jezerani se ponose na sve ono čime se može pohvaliti njihov Jezerski, i o tome rado pričaju drugima.

JEZERSKI GRAD

Nije do kraja jasno kako je Jezerski dobio ime. Je li obližnja ponornica nekada u prošlosti ostala bez svog ponora pretvarajući prostranu kotlinu u jezero, ili su močvarne doline ljudima izgledale kao neko presahlo jezero nad kojim stražari grad Jezerski, može se samo nagađati. Bilo kako bilo, ime je sraslo s pitomim krajolikom koje na tako malom prostoru čini pravo prirodno bogatstvo. Tu je i velika spilja koja, osim svojih geoloških karakteristika, čini i historijsko naslijeđe Jezerskog. Česti su bili zbjegovi u tu pećinu pred osvajačima, a takvih nije bilo malo u njegovoj prošlosti.

Tu prošlost možemo saznavati na više načina: potragom za činjenicama iz ne tako bogate literature posvećene prošlosti ovih krajeva ili slušajući bogatu narodnu usmenu predaju starih Jezerana koja je sačuvana od zaborava. Na trusnom prostoru, kakav je ovaj, zapisivanju događaja posvećivalo se uvijek najmanje pažnje. Život je bio podređen borbi za egzistenciju i čestom ratovanju. Mnoge su nedaće dobro pamćenje, generacije su se o njima upoznavale, ali je tek ponešto iz bogatog opusa pripovjedača bilo i zapisivano. Potraži li se ono zapisano u knjigama, saznat će se da je jezerska tvrđava jedna od najstarijih u čitavoj Krajini. Ne zna se kada je tačno sagrađena, a prvi se put spominje još 1278. godine kao Castrum Hiesera. Mala četverougaona utvrda iz tog doba imala je središnju okruglu kulu s manjim dvorom i crkvom posvećenom svetom Kuzmi i Damjanu. Imala je svoje plemiće i katoličke stanovnike koji, koliko god bili ratoborni, nisu se imali snage odbraniti od novog osvajača koji će, prodirući duboko na sjeverozapad 1576. godine, na juriš zauzeti Bužim i Cazin, a zatim i Jezerski. Te nove osvajače predvodio je Ferhat-beg Sokolović, bosanski sandžak‑beg koji odmah po zauzimanju ovih gradova naredi da se u osvojenim tvrđavama podignu i prve džamije.

Crpimo li, pak, podatke iz usmene predaje starijih Jezerana, onda je nezaobilazna adresa za svaki razgovor kuća Hilmije Hafizovića. Svoje penzionerske dane djed Hilmija provodi čitajući knjige. Najviše ga zanimaju one u kojima piše ponešto o Cazinskoj krajini i rodnom mu Jezerskom. Za historiju se počeo zanimati još kao dječak pažljivo slušajući bogate priče starih Jezerana, sudionika mnogih historijskih događaja. Nerijetko je slušao i o dalekoj prošlosti, o kojoj su priče prenošene s generacije na generaciju. Tako Hilmija pripovijeda narodnu predaju koja kaže da su po osvajanju Jezerskog od strane Osmanlija 1576. godine u grad stacionirana i dva osmanska zapovjednika, Hajdar i Selim, od kojih su potekli svi današnji jezerski Hajdarevići i Selimagići. Crkva je ubrzo pretvorena u tvrđavsku džamiju, a za prvog imama došao je izvjesni Halil‑efendija. Među starosjediocima, ističe Hilmija, još su Harčevići i Muzaferovići, dok su se ostali s vremenom doseljavali iz drugih krajeva. Nije Hilmiji nepoznat ni Karlovački mir iz 1699. godine, u vrijeme kojeg se, priča, na prostor Jezerskog doseljavaju ličke muslimanske porodice današnjih Kanurića i Nesimovića. Njegovi Hafizovići doselili su se najkasnije iz Mrkonjić‑Grada.

KAKO SU NASTAJALI NOVI ŠEHITLUCI

Jezerski se s vremenom oblikovao kao i ostala mjesta Cazinske krajine. Česti ratovi, paljevine i bune punili su znana i neznana mezarja, a iza svega su ostajale tek legende. Džamijski haremi ispunjeni su masivnim nišanima obrađenim u kamenu bihacitu. Znani i neznani junaci, age, dizdari i muhtari njihovi su stoljetni stanovnici. Od nesretnih dana preraslih u narodnu legendu ostao je posebno upamćen otpor okupaciji 1878. godine, kada je Jezerski, kako su pričale stare nene, ostao bez punoljetnih muškaraca.

Ipak, jedan spomenik posebno se ističe i ne pripada davnoj prošlosti. Ograđen na vrhu brda Soline iznad jezerskog zaseoka Dijelovi, on čuva uspomenu na posljednji rat u kojem se branila Bosna i Hercegovina. Riječ je o jednom od dvaju centralnih šehidskih mezarja boraca krupske 511. slavne brigade. Ovi šehitluci, bez sumnje, pričaju posebnu priču i daju posebnu notu identitetu ovog kraja. Kada je 21. aprila 1992. godine službeno započela agresija u Cazinskoj krajini, napadom na Bosansku Krupu, prognani narod iz ovog grada pronašao je utočište na slobodnoj teritoriji općine, najprije u Jezerskom i susjednim Pištalinama. Nije bilo kolektivnih smještaja niti nezadovoljstva. Jezerani su to radili domaćinski i svaka je kuća primila po jednu porodicu. Pred osnovnom školom u Jezerskom prvi je put i postrojena buduća 511. slavna brigada. Iz Jezerskog se kretalo u boj i u njega se često vraćalo na tabutu. Kako prognano stanovništvo svoje poginule nije moglo sahranjivati u rodnim mjestima koja su bila okupirana, ukopavani su u Jezerskom i Pištalinama. Tako su nastali šehitluci na Solinama, u kojem je posljednji smiraj pronašao i sam komandant 511. slavne brigade Mirsad Crnkić, nakon pogibije 13. juna 1994. godine. Na ovaj je način Jezerski ostao trajno vezan za cijelu današnju općinu Bosansku Krupu, usađen kao bedem u identitet ove slobodarske općine.

Potpunu sliku Jezerskog moguće je sagledati tek kada se upozna duboko ukorijenjena islamska tradicija ovog kraja. U mjestu su funkcionalne tri džamije i sve su potekle iz starog tvrđavskog džemata u kojem je i danas očuvana džamija građena u 19. stoljeću. Drugi je najstariji džemat u Hafizovićima, a utemeljen je još 1873. godine, kada je sagrađena prva drvena džamija. Posljednji je formiran džemat Dijelovi, šezdesetih godina prošlog stoljeća. Svi su aktivni tokom cijele godine, a posebna specifičnost im je očuvana tradicija učenja ratničkih dova. Ovaj vjerski običaj svjedoči o kontinuitetu islamskog naslijeđa od prije nekoliko stoljeća, kada je, nakon dolaska islama u ove krajeve, postojala praksa da se nakon džuma-namaza u zajedničkoj dovi moli za pobjedu vojske širom carstva. U Jezerskom se takve dove uče i danas. Hasan Muzaferović, prosvjetni radnik i lokalni kulturni djelatnik, opisuje Jezerski kao mjesto imama, mualima i hadžija. “Zna se desiti da sam Jezerski godišnje ima više putnika na hadž nego cijeli ostatak naše općine”, ističe on. Posebno se osvrnuo na činjenicu da je ovaj kraj duboko vezan za medresu. “Pitanje je postoji li i jedna porodica Crnkića koja nema barem jednog školovanog imama”, priča Hasan. Po vjerskim običajima, Jezerski je najsličniji susjednom Bužimu, a pored ratničkih dova, zajedničko im je i postojanje malih kamenih blokova postavljenih pred džamijama, tzv. hadžijskog kamenja ili hadžin-taša. Običaj je bio da se prije polaska na hodočašće s tog kamena budući hadžija obrati džematu, poselami se i traži halal, a zatim s njega zajaše konja i uputi se na daleki put. Na ta kamenja upisivalo se ime i prezime novog hadžije, godina hodočašća i zatim se postavljalo u džamijski harem.

UVIJEK ĆE POSTOJATI ONI KOJI ĆE GA ČUVATI

Danas je Jezerski administrativno jedna od najvećih mjesnih zajednica općine Bosanska Krupa. Ima svoju osnovnu školu, ambulantu, poštu i mjesni matični ured. U selu djeluje kulturno-umjetničko društvo, a lokalni imami formirali su i hor “Ljiljan”. Da li je nekada u Jezerskom bilo mnogo bolje, teško je procijeniti. Tradicija ovdašnjih ljudi bila je uvijek da u potrazi za radom i zaradom napuštaju svoj kućni prag. Nije to nikakva novina ovih poslijeratnih godina. Kada bismo tražili razliku u odnosu na prijašnja vremena, pronašli bismo je tek u načinu odlazaka. Nekadašnji Jezerani odlazili su kao mladići u Sisak, Rijeku ili Ljubljanu, gdje su bili odlični radnici u željezarama, brodogradilištima… Kada bivša vlast nije mogla osigurati dovoljan broj radnih mjesta u državi i kada je omogućila nezaposlenim odlazak u inostranstvo, mnogi Krajišnici, a među njima i Jezerani, zaputili su se u Austriju i Njemačku, opet u firme i radničke stanove, ostavljajući svoje porodice kod kuće i školujući svoju djecu u Jezerskom i Krupi. Ovi danas, pak, odlaze s porodicama i sve se manje vraćaju.

U Njemačkoj je radio i Hilmija Hafizović, a njegov sin Aziz radio je u Austriji sve do pogibije 1991. godine. Ubijen je pri povratku kući preko okupiranih hrvatskih područja. U Jezerskom i okolini danas je mnogo austrijskih i njemačkih penzionera. No, sve je manje djece u školama kojima očevi rade u tim državama. Jezerani sada u svijet odvode i svoje porodice. “U moje je vrijeme samo iz Dijelova u školu išlo oko 40-50 učenika, a danas se na prste mogu prebrojati”, prisjeća se Hasan Muzaferović i pravi slobodnu procjenu da se danas možda više jezerske djece upiše u školama u Austriji nego u Jezerskom. Danas je, priča Hasan, Jezerana najviše u austrijskom Grazu. U osnovnoj školi u kojoj je Hasan zaposlen u posljednjih dvanaest godina smanjio se broj učenika za 251. Samo u protekle dvije godine taj je broj manji za 47 učenika. U školi ističu da je to u prvom redu posljedica iseljavanja, a s tim se slaže i mjesni matičar Izet Crnkić, koji ističe da je natalitet ostao normalan sve ove godine.

Direktor osnovne škole u Jezerskom Almir Hodžić ujedno je i predsjednik Mjesne zajednice. On govori da Jezerski ima dobru komunikaciju s Općinom Bosanska Krupa i načelnikom Arminom Halitovićem. Indirektno, Općina je bila uključena u mnoge veće projekte koji su se posljednjih godina provodili u Jezerskom. “Utopljena je škola preko projekta Ambasade Japana i Vijeća roditelja, a Općina je bila garant projektu. Nedavno je Ministarstvo prostornog planiranja Unsko-sanskog kantona osiguralo 20 hiljada KM za obnovu ulaznog bedema s kapijom na Starom gradu, a i taj je projekt rađen preko Općine. Dakle, dobra je saradnja”, ističe Almir Hodžić. Almir i Hasan slažu se da je najveći neprijatelj Jezerskog nedostatak radnih mjesta. U mjestu ima nekoliko građevinskih firmi, pilana i mljekara. Ljudi se, kao i ranije, bave poljoprivrednom proizvodnjom, ali je sve to nedovoljno. Lokalna preduzeća suviše su mala i zapošljavaju tek manji broj ljudi. Naši sagovornici ističu i da je putna infrastruktura izrazito loša. Problem je, kažu, što ni lokalni put do Jezerskog nije kategoriziran, a od njegove izgradnje nikad ozbiljnije nije bio popravljan. Saglasni su i u stavu da se do boljitka može samo hrabrim koračanjem naprijed i borbom za svaki projekt.

Splet historijskih okolnosti Jezerskom nikada nije dozvoljavao da preraste u nešto veće od prosječnog krajiškog naselja. Narod je ili ginuo ili se odseljavao. Gotovo da nema mjesta u Cazinskoj krajini, pa tako ni u Jezerskom, u kojem nema barem jedna familija s još živim sjećanjem na ogranak svoje porodice iseljen u Tursku. Onda kada su došle Osmanlije dio katoličkog stanovništva iselio se na prostor slobodne Hrvatske, a kada su odlazile Osmanlije, dio je s njima otišao u Tursku. Slično tome, danas dio odlazi u zemlje Zapadne Evrope. Ipak je u svim tim stoljećima uvijek postajao dio stanovništva čvrsto vezan za Jezerski koji se borio sa svim nedaćama teškog i surovog života. Za Hasana Muzaferovića simbol njegova identiteta stara je jezerska tvrđava s džamijom i njegov razlog borbe za opstanak na ovim prostorima. Njegova je želja da takvih u budućnosti bude sve više.