Muhidin se osjećao nekako neobično. Sve se više kajao što je sjeo za ovaj sto. I nešto ga je jalno kopkalo. – Je li i duhan iz Mustaj-begove kule? – Jeste. – Kako ti to znaš? – Vrlo jednostavno. Pročitaj. Čovjek izvadi duhanski paketić iz džepa i pruži mu. – Šta se tu ima pročitati? Muhidin ga mahinalno uze i pregleda. I pročitao je. Na mjestu proizvodnje pisalo je: Udbina. Izgledao je zbunjen. – I šta kažeš? – Nisam znao da ondje ima duhana... – Vjerovatno i nema. Ali pune paketiće i prodaju

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Zamišljeno, ali brižljivo, vadio je i slagao na stolnjak čibuk, papir i, na kraju, duhankesu, zaista neobičnu.

A onda je za sto, bez pitanja, sjeo Muhidin, ko bi drugi.

– Šta je to?

– Oproštaj, čini mi se.

– Kakav oproštaj?

– Ne bih o tom.

– Samo ti svoje.

I izgledalo je da će ga ostaviti na miru iako je radoznalo gledao sve što je bilo na stolu.

Šutjeli su tako neko vrijeme. Sve dok nije otvorio duhankesu i izvadio nešto duhana na papir da ga smota.

Taman je stigla džezva i mali fildžan s rahat-lokumom.

– Neobična duhankesa, bit će da je poprilično stara?

– Od mog pradjeda, a, po svemu sudeći, bila je mnogo starija i od njega.

– Porodična stvar. Porodična priča.

– Jeste. Vrlo stara. I neobična.

– Je li to koža neke životinje?

– Nije, nego biljke.

– Koja to biljka ima kožu?

– Jelen.

– Otkad je to jelen biljka?

Čovjek ga samo pogleda.

Muhidin zaključi da je bolje da ušuti.

Šutjeli su tako neko vrijeme, a onda čovjek iznenada reče:

– Mustaj-beg je ulovio tog jelena i dao da se od njegove kože načini ova duhankesa.

– Koji Mustaj-beg?

– Lički.

– Lički? Ma nemoj mi reći. To je onda njegova duhankesa?

– Tako kaže porodična priča.

– Otkud tvom pradjedu?

– Ne znam. Kažu da je govorio kako mu ju je sam Mustaj-beg dao.

– Koliko je godina živio taj tvoj pradjed?! Ili stoljeća?!

– Ne znam šta je mislio kad je to govorio. Možda ima neko objašnjenje.

– Objašnjenje je moguće za sve. Ipak, ovdje je riječ o gluposti.

– Ne bih baš rekao.

– Ne vjeruješ valjda u to?

– Čuo si za preneseno značenje?

– Bezbeli da sam čuo.

– Možda je ovdje riječ o tom.

– Preneseno značenje prenijelo je duhankesu iz ruku Mustaj-bega Ličkog u ruke tvog pradjeda?

– Tako nekako.

Muhidin se osjećao nekako neobično. Sve se više kajao što je sjeo za ovaj sto.

I nešto ga je jalno kopkalo.

– Je li i duhan iz Mustaj-begove kule?

– Jeste.

– Kako ti to znaš?

– Vrlo jednostavno. Pročitaj.

Čovjek izvadi duhanski paketić iz džepa i pruži mu.

– Šta se tu ima pročitati?

Muhidin ga mahinalno uze i pregleda. I pročitao je. Na mjestu proizvodnje pisalo je: Udbina. Izgledao je zbunjen.

– I šta kažeš?

– Nisam znao da ondje ima duhana…

– Vjerovatno i nema. Ali pune paketiće i prodaju.

 

Razgovor je bio sve neobičniji i neobičniji.

Muhidin se s tim nikako nije mogao pomiriti.

 

– Otkud znaš da je on pušio?

– Ko?

– Mustaj-beg.

– Vidim.

– Vidiš?

– Naravno, čim zapalim, otvori se divanhana i vidim njegov čibuk kako se dimi. Drukčije mu je boje dim. A čujem i tamburu…

– Bit će da sluša pjesme o sebi?!

– I to.

– Kako to misliš?

– Onako kako sam kazao. Kod mog su pradjeda dolazili pjevači. O tom piše u knjizi Luke Marjanovića. Tad je taj Luka počeo zapisivati pjesme. I dugo se time bavio. Četiri je zbirke sastavio.

– Čuo sam za nj. A na koje pjevače misliš?

– Dolazili su najbolji. I najpoznatiji. A i pjesme su važne.

– Koji?

– Mehmed Kolaković, naprimjer. Ne znam koje ti znaš?

– Mislim da sam čuo…

– I Salko Vojniković Pezić, meni najdraži.

– Sve si ti to izučio, čini mi se.

– Nešto jesam. Nije to tako jednostavno.

– I što si sad donio tu duhankesu ovdje… da se podsjetiš?

– Jok. Odlučio sam da prestanem pušiti i mislio sam da je ispravno da to učinim ovdje.

– Zar nisi mogao kod kuće?

– Mogao sam, ali ovdje mi nekako ćeif. Vidiš, uvlačim dim i gledam u tebe kao u Budalinu…

– Budalinu Talu?

– Ja. Budalinu.

– Meni se čini da si ti neka budalina!

Ustade Muhidin i ode.

Čovjek duboko uvuče dim i nasmiješi se.