Muhidin se osjećao nekako neobično. Sve se više kajao što je sjeo za ovaj sto. I nešto ga je jalno kopkalo. – Je li i duhan iz Mustaj-begove kule? – Jeste. – Kako ti to znaš? – Vrlo jednostavno. Pročitaj. Čovjek izvadi duhanski paketić iz džepa i pruži mu. – Šta se tu ima pročitati? Muhidin ga mahinalno uze i pregleda. I pročitao je. Na mjestu proizvodnje pisalo je: Udbina. Izgledao je zbunjen. – I šta kažeš? – Nisam znao da ondje ima duhana... – Vjerovatno i nema. Ali pune paketiće i prodaju
Piše: Irfan HOROZOVIĆ
Zamišljeno, ali brižljivo, vadio je i slagao na stolnjak čibuk, papir i, na kraju, duhankesu, zaista neobičnu.
A onda je za sto, bez pitanja, sjeo Muhidin, ko bi drugi.
– Šta je to?
– Oproštaj, čini mi se.
– Kakav oproštaj?
– Ne bih o tom.
– Samo ti svoje.
I izgledalo je da će ga ostaviti na miru iako je radoznalo gledao sve što je bilo na stolu.
Šutjeli su tako neko vrijeme. Sve dok nije otvorio duhankesu i izvadio nešto duhana na papir da ga smota.
Taman je stigla džezva i mali fildžan s rahat-lokumom.
– Neobična duhankesa, bit će da je poprilično stara?
– Od mog pradjeda, a, po svemu sudeći, bila je mnogo starija i od njega.
– Porodična stvar. Porodična priča.
– Jeste. Vrlo stara. I neobična.
– Je li to koža neke životinje?
– Nije, nego biljke.
– Koja to biljka ima kožu?
– Jelen.
– Otkad je to jelen biljka?
Čovjek ga samo pogleda.
Muhidin zaključi da je bolje da ušuti.
Šutjeli su tako neko vrijeme, a onda čovjek iznenada reče:
– Mustaj-beg je ulovio tog jelena i dao da se od njegove kože načini ova duhankesa.
– Koji Mustaj-beg?
– Lički.
– Lički? Ma nemoj mi reći. To je onda njegova duhankesa?
– Tako kaže porodična priča.
– Otkud tvom pradjedu?
– Ne znam. Kažu da je govorio kako mu ju je sam Mustaj-beg dao.
– Koliko je godina živio taj tvoj pradjed?! Ili stoljeća?!
– Ne znam šta je mislio kad je to govorio. Možda ima neko objašnjenje.
– Objašnjenje je moguće za sve. Ipak, ovdje je riječ o gluposti.
– Ne bih baš rekao.
– Ne vjeruješ valjda u to?
– Čuo si za preneseno značenje?
– Bezbeli da sam čuo.
– Možda je ovdje riječ o tom.
– Preneseno značenje prenijelo je duhankesu iz ruku Mustaj-bega Ličkog u ruke tvog pradjeda?
– Tako nekako.
Muhidin se osjećao nekako neobično. Sve se više kajao što je sjeo za ovaj sto.
I nešto ga je jalno kopkalo.
– Je li i duhan iz Mustaj-begove kule?
– Jeste.
– Kako ti to znaš?
– Vrlo jednostavno. Pročitaj.
Čovjek izvadi duhanski paketić iz džepa i pruži mu.
– Šta se tu ima pročitati?
Muhidin ga mahinalno uze i pregleda. I pročitao je. Na mjestu proizvodnje pisalo je: Udbina. Izgledao je zbunjen.
– I šta kažeš?
– Nisam znao da ondje ima duhana…
– Vjerovatno i nema. Ali pune paketiće i prodaju.
Razgovor je bio sve neobičniji i neobičniji.
Muhidin se s tim nikako nije mogao pomiriti.
– Otkud znaš da je on pušio?
– Ko?
– Mustaj-beg.
– Vidim.
– Vidiš?
– Naravno, čim zapalim, otvori se divanhana i vidim njegov čibuk kako se dimi. Drukčije mu je boje dim. A čujem i tamburu…
– Bit će da sluša pjesme o sebi?!
– I to.
– Kako to misliš?
– Onako kako sam kazao. Kod mog su pradjeda dolazili pjevači. O tom piše u knjizi Luke Marjanovića. Tad je taj Luka počeo zapisivati pjesme. I dugo se time bavio. Četiri je zbirke sastavio.
– Čuo sam za nj. A na koje pjevače misliš?
– Dolazili su najbolji. I najpoznatiji. A i pjesme su važne.
– Koji?
– Mehmed Kolaković, naprimjer. Ne znam koje ti znaš?
– Mislim da sam čuo…
– I Salko Vojniković Pezić, meni najdraži.
– Sve si ti to izučio, čini mi se.
– Nešto jesam. Nije to tako jednostavno.
– I što si sad donio tu duhankesu ovdje… da se podsjetiš?
– Jok. Odlučio sam da prestanem pušiti i mislio sam da je ispravno da to učinim ovdje.
– Zar nisi mogao kod kuće?
– Mogao sam, ali ovdje mi nekako ćeif. Vidiš, uvlačim dim i gledam u tebe kao u Budalinu…
– Budalinu Talu?
– Ja. Budalinu.
– Meni se čini da si ti neka budalina!
Ustade Muhidin i ode.
Čovjek duboko uvuče dim i nasmiješi se.