Novija historija u Bošnjaka prepuna je tragičnih ličnosti čija bi sudbina trebala rasvijetliti karakter dešavanja i okolnosti u kojima smo se periodično teško snalazili. Pri tom se i danas, svako malo, Bošnjacima kao pečat krivnje pod nos gurka ova ili ona ideološka lutalica, intelektualac u usponu ili, pak, od naroda izabrani nesretnik kojem se o pleća tovarilo previše bremena u teška vremena. Iz današnje perspektive, sudeći po već pomalo napornim nametanjem tema o jednim te istim historijskim ličnostima, moglo bi se reći kako Bošnjacima, nažalost, historija počinje tamo negdje 1945. godine. Uglavnom, nije nam baš bolja strana

Piše: Sudbin MUSIĆ

Život Sead-bega Kulovića i njegova do danas nerasvijetljena tragična smrt u dobroj mjeri govore o jednoj dramatičnoj historijskoj epizodi u Bošnjaka koja se, kao i sve prethodne, po naciju završila traumatično. Sead-beg Kulović rođen je 1897. godine. Nakon završenog mekteba, osnovne škole i gimnazije u Tuzli, studirao je agronomiju u Beču. Sin je jedinac Esad-bega Kulovića, potomka stare sarajevske janjičarske porodice, i Rašida-hanume Gradaščević, kćerke Muhamed-bega Gradaščevića i Zuhra-hanume Tuzlić.

Ženidbom s Rašida-hanumom Sead-begov otac Esad-beg dobit će u miraz ogromne zemljišne posjede Gradaščevića u sjeveroistočnoj Bosni. Kako mu je punica Tuzlićka, i dio zemljišnih posjeda ove bh. aristokratske porodice dopast će u ruke Kulovićima. Tuzlići su, opet, kuća u kojoj je Husein-beg Gradaščević biran za vođu Bošnjaka u njihovom prvom oružanom pokušaju da izbore autonomiju i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Upravo ova borba te naknadne traume austrougarske okupacije, Prvog svjetskog rata i života u Kraljevini Jugoslaviji politički će usmjeravati bosanskohercegovački begovat, aristokraciju, ulemu i industrijalce, ali i većinu naroda kojem su pripadali.

Tako i Esad-bega, poznatog kao Esad-ef. Kulović, političara “naprednjaka”, obrazovanog aristokratu i mecenu, poliglotu, te od 1905. do 1910. godine četvrtog po redu gradonačelnika grada Sarajeva.

ŽIVOT NA IMANJU KULOVIĆA

Sead-beg je rastao u daleko većem luksuzu od ostatka djece svoje generacije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata rado je priman u odabrana oficirska društva. Mnoge diskretne kapije po Beču i Pešti za njega su uvijek bile otvorene. Austrougarski “crni kabinet” čuvao je perspektivnog begovskog sina od težih ratnih obaveza. Najveća slabost bile su mu žene. Tako je, neposredno nakon očeve smrti, 1917. godine, a na zgražanje majke, oženio izvjesnu Čehinju Nelu, svoju prvu strasnu ljubav.

Njegova majka Rašida-hanuma i njena tetka Tahira-hanuma uputile su 28. jula 1918. prosvjed Zemaljskoj vladi zbog toga što je Šerijatski sud u Tuzli obavio to vjenčanje. Brak s Čehinjom Nelom je poništen , a Sead-beg potom ženi Ifaket-hanumu, kćerku Bakir-bega Tuzlića, koja mu je, pritom, i dalja rodica.

Agrarna reforma kralja Aleksandra 1919. godine progutala je ogroman posjed od 140.000 dunuma, tako da je Sead-begu u vlasništvu ostalo oko 3.000 dunuma na njegovim imanjima u Bukinju, na tzv. Poljani i Malinama na Spreči. Maline su za tadašnje prilike bile na najmoderniji način uređeno imanje, na kojem je sve bilo na svom mjestu. Moderno poljoprivredno gazdinstvo na koje je prvi uveo mašine, traktore i ostalu tada najsavremeniju tehnologiju, u čemu mu je od pomoći bilo stečeno znanje na visokoj poljoprivrednoj školi u Beču.

Kulovićeve štale bile su među najvećim konjskim štalama u tuzlanskom kraju. Iako je broj konja poslije agrarne reforme bio znatno smanjen, bilo ih je i dalje u velikom broju. Nekoliko momaka ih je hranilo i timarilo i s ponosom bi ih pokazivao i izvodio na utrke. Na usamljenom begovskom posjedu, dosta udaljenom od grada, vladali su ustaljeni oblici života i upravljanja imanjem. Na čelu je bio beg, a zatim i njegovi upravnici imanja, mlina, konjušari, sluge, kuharice…

Majka se nakon očeve smrti pitala tek za žensku poslugu i stoljećima njegovan kućni red čuvene begovske muslimanske porodice, kojeg u svojim memoarima beogradska historičarka Vera Mujbegović, kćerka uglednog tuzlanskog ljekara, antifašiste i narodnog heroja doktora Mustafe Mujbegovića, po kojem je dugi niz godina Klinički centar u Tuzli nosio ime, opisuje do u detalje i prilično romantizirano. Pretpostavka za uspjeh i red na takvom imanju, piše Vera, bilo je poštovanje tradicije i ustaljenog reda stvari. “Personal” Kulovićevog imanja na Malinama predvodila je sredovječna žena Fata, doajen kućnog ženskog personala. Daleko brojnija bila je muška posluga i osoblje, konjušari, kočijaši, vozači i mlinar Mato.

U veliku kuću u Malinama ulazilo se kroz prostrani trijem. S desne strane bila je kuhinja, a s lijeve sobe za poslugu. Prvi sprat pripadao je supružnicima i za tadašnje vrijeme opremljen “bečko-osmanlijski”. Pored velike Kulovićeve biblioteke, bila je tu i ”turska” dnevna soba u duborezu s velikim ormarima i policama za knjige i širokim minderlucima, iz koje se izlazilo na prostranu, svijetlu, drvenu verandu zaklonjenu visokim drvećem ukrašenu cvijećem u saksijama i garniturama za sedenje. Iz hodnika se bočno išlo u dvije sobe i kupatilo s tekućom vodom – luksuzom par exellence u to vrijeme.

Kulović je posjedovao kolekciju skupocjenih perzijskih ćilima. U takvom ambijentu, okružene brojnom poslugom i bogatstvom, živjele su i uživale njegove žene. Tako i Ifaket‑hanuma Tuzlić. Nije joj bilo strano stati na skije, jahati konja ili sjesti za volan. Sead‑beg je posjedovao čak tri skupocjena automobila (En-A-Ge, Italla i cvajzicer).

Ifaket-hanuma je koračala stopama svog muža. Iz današnje perspektive, za tadašnju konzervativnu muslimansku većinu živjeli su prilično evropski. Ostat će upamćena i kao prva žena na Balkanu koja je u lovu ustrijelila medvjeda i vepra. I pored svega, brak sa Sead-begom unaprijed joj je bio osuđen na propast. Pored njegove sklonosti drugim ženama, djecu nisu stekli, za što se u tadašnjim patrijarhalnim prilikama uglavnom osuđivala žena. Bio je to sasvim dovoljan razlog da se, na ponovno razočarenje majke Rašida-hanume, razvede i oženi Švicarku Cecile Major. Upoznali su se u Banji “Ilidža”, gdje je boravio s Ifaket-hanumom krajem 20-ih godina prošlog stoljeća. Kakva li je to samo bila strasna romansa, da se naslutiti. Odmah su se dogovorili da okončaju svoje brakove i da se vjenčaju. Cecile je bila udata za beogradskog hirurga Dragog Đurića, s kojim je imala kćer Vivijan. Porodica Đurić živjela je na Dedinju.

Najprijatniji dio kuće Veri Mujbegović bila je upravo soba Cecile Kulović, gdje je ona stvorila oazu svog “evropskog” životnog stila, s tepisima i zavjesama u plavkastom tonu, fotografijama i svjetskim žurnalima kao što su Mode et traveaux, La femme d’oujourdie, Le jour de France… Pred stupanje u brak s begom, Cecile je primila islam.

Kulovići su ljeti povremeno izlazili na Bukinje, drugi Kulovićev posjed na kojem su postojale čak tri velike zgrade, kuća, konak i kula Kulovića. Iz memoara historičarke Mujbegović saznajemo i niz drugih pojedinosti kojima se pojašnjava i Sead-begova politička pozicija. Njezin otac, osim što je bio Kulovićev prijatelj iz studentskih dana u Beču, bio je i njihov porodični ljekar. Imanje na Bukinju bilo je često stjeciše raznih izletnika i grupnih posjeta, kad je to beg dozvoljavao.

U godinama uoči Drugog svjetskog rata jedan od najvećih izleta napredne omladine koji je organizirao mjesni komitet SKOJ-a održan je negdje 1939. godine upravo na Kulovićevom imanju. Na jednom od takvih izleta, a na iznenađenje prisutnih, Sead-beg je doveo svog prijatelja Hamzu Humu.

“Posle izvesnog vremena, Kulović reče: ‘Sad će nam Hamza nešto otpevati.’ Hamza se šaljivo naklonio i počeo je da peva. Do tada ružnjikavo lice kao da se ozarilo i učinilo lepšim. Pevao je opušteno i sasvim slobodno Adio, adio, kerida, staru pesmu Jevreja sefarda, omiljenu u Sarajevu. Bila je to prekrasna, melodična pesma, puna tuge i nostalgije, pa su svi trenutno zaćutali, slušali ga pažljivo i na kraju, kad je završio, glasno zapljeskali.”

DRUGI SVJETSKI RAT

Njemačka okupacija i dešavanja koja će uslijediti unijela su strah, nemir i dezorijentiranost među cjelokupnim muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine. Iako blizak i SKOJ-evcima, Sead-beg Kulović svjestan je i snage tadašnje nacističke Njemačke, ali i svog bogatstva koje je valjalo sačuvati, pri tom i kao pobornik autonomije Bosne i Hercegovine pokušava balansirati. Iz današnje perspektive teško je ocijeniti političku poziciju Sead-bega Kulovića. Posebno u historijskom periodu u kojem su gotovo svi bili desno orijentirani.

Ono što je tadašnji begovat i veleposjednike posebno politički orijentiralo sigurno je agrarna reforma sprovedena u godinama neposredno nakon Prvog svjetskog rata, kojom je uništena muslimanska aristokracija. Osim toga, Sead-beg je osnivač i od 1936. godine predsjednik “prohrvatskog” muslimanskog društva “Uzdanica” jer je muslimanski “Gajret” smatrao prosrpskim društvom, što u svojoj disertaciji potvrđuje i Ibrahim Kemura, iznoseći činjenice o posebnoj naklonosti i utjecaju jugoslavenske kraljevske porodice Karađorđević na rad i djelovanje društva. Više iz hobija, zabavljen imanjem i ženama, družio se s partijskim članovima, ali nikada nije ozvaničio pristup u Jugoslavensku muslimansku organizaciju (JMO). No, ponekad su neki iz vrha JMO dolazili njemu u lov, na teferič ili na konsultacije.

Dolaskom Nijemaca Sead-beg prvo izbjegava javno nastupati i pojavljivati se na proslavama i druženjima. Kao poznatom aristokrati i pripadniku malobrojne visokoobrazovane muslimanske elite, politički angažman bio je neizbježan. Predložen je za guvernera okupirane BiH. Ponudu je vješto odbio i umjesto sebe predložio Džafera Kulenovića. Ipak, prihvatit će nakratko poziciju gradonačelnika Tuzle od 1941. do 1942. godine, poslije Hasan-age Pašića, te kratko i poziciju tajnika NDH, što mu se može smatrati najvećom greškom.

Međutim, slijedeći svog prethodnika, a u dosluhu s tuzlanskim muftijom Kurtom, pomogao je spašavanju srpskog stanovništva. Ratimiru Deletisu pomogao je da se spasi stotinjak tuzlanskih Jevreja od Jasenovca, u čemu mu je pomoglo i ranije poznanstvo s ustaškim poglavnikom i prijeratnim parlamentarcem Antom Pavelićem. Deletis je od Eugena Kvaternika dobio pomilovanje za 16 jevrejskih porodica. Postoji priča da je s Deletisem u Zagreb kod Kvaternika išao i Sead-beg.

Kulović tokom prvog oslobođenja Tuzle 1943. godine nije napustio grad, vjerujući kako se nikome nije zamjerio. Prilikom povlačenja iz Tuzle, Nijemci su došli do Kulovićevog imanja. Neki njemački snajperista ubio je njegovu sluškinju Fatu, koja je stajala na prozoru i pušila. Kulovići su tada nakratko otišli za Doboj. Fatina smrt navukla je crni oblak na sjaj i raskoš imanja u Malinama. Povratkom u Tuzlu, u saradnji s muftijom Kurtom, Ibrahimom ef. Čokićem, Hasan-agom Pašićem, Ahmetom ef. Mulalićem (predsjednikom Šerijatskog suda), te ostalim muslimanskim uglednicima tuzlanskog kraja, 20. decembra 1944. godine Sead-beg organizira okupljanje oko 180 uglednika i potpisivanje letka naslovljenog s “Braćo muslimani!”, kojim se upozorava da se ne ide putevima Nešeta, Saita i Pjane (zelenog kadra, fašista), upozorava na fašizam i poziva na stupanje u redove Narodno-oslobodilačke vojske za konačnu slobodu.

Nije napustio Tuzlu ni 1944. godine, kada je ona konačno oslobođena. Sead-beg je smatrao da se materijalno nije okoristio niti je ikome naškodio. Nova je vlast u početku lijepo postupala s njim. U jednom je trenutku čak ponuđen mjestom ministra agrara u novoj republičkoj vladi, ali je on to odbio. Kasnije se neko dosjetio da je posjednik Kulović klasni neprijatelj naroda i da ga treba smaknuti. Taj neko bio je, navodno, Teufik Selimović Buđoni, visoki dužnosnik OZNA-e, brat Mehmeda Meše Selimovića.

UBIJEN BEZ SUDA

Kampanja protiv Kulovića počela je negdje 1945. godine govorom Naila Begića u hotelu “Bristol”. Sead-beg Kulović je potom uhapšen i sproveden u Sarajevo. Kasnije je u sarajevsku zloglasnu “Belediju” pozvana i njegova majka Rašida-hanuma Gradaščević‑Kulović da dođe i halali se sa sinom koji je potom bez suđenja i pogubljen. U svojim memoarskim zapisima Vera Mujbegović navodi zanimljiv iskaz o Kuloviću, koji joj je pred svoju smrt 1987. godine dao Omer Gluhić, nekadašnji pobočnik Muhamed-age Hadžiefendića, zapovjednika muslimanskih formacija tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu.

“Poslije drugog oslobođenja bio sam ponovo komandant mjesta. Tada smo pitali drugove u Oblasnom komitetu za Kulovića: ‘Šta ćemo s njim?’ Rekli su nam da ga angažujemo nešto u vezi s poljoprivredom, pošto je bio velikoposjednik i znao je te poslove. Otišli smo k njemu Nedim Šahinpašić i ja i predložili smo mu tu vrstu saradnje. On se na to nasmijao i rekao: ‘Bilo bi smiješno Gluhiću da ja kao beg pomažem vas komuniste.'”

Priča se da su stanovnici Petrovića, Pasca, Husina i Ljubača napravili pobunu i tražili puštanje Sead-bega Kulovića. Uzalud! Sva je njegova imovina nakon ubistva oduzeta. Kaže da je u dvorištu jedne garaže u Tuzli viđen vojni terenac pretrpan desetinama perzijanera i raskošnih sehara, zlata i posuđa opljačkanog s imanja Kulovića. Prizor se okupljenoj djeci učinio kao iz knjige Hiljadu i jedna noć.

Njegova je majka faktički izbačena na ulicu. Prestravljena, slomljena, usamljena i opljačkana starica nije imala kud. Od cijele muslimanske tuzlanske čaršije, kojoj je njena porodica toliko dala, Sead-begovu majku, nekada prvu hanumu Sarajeva, nije htio (ili smio) primiti niko. Na kraju ju je primila porodica Crnogoraca Mileve i Joke Ćetković, koja se o njoj starala sve do njene smrti. Od moderne Sead-begove ekonomije do danas ostali su sačuvani ostaci dvaju betonskih silosa. Od najluksuznije kuće samo temelji. Ispod Husina, današnji “Institut” i “Dita”, podignuti su na njegovom imanju na kojem se nalazila farma goveda i prerađivali mliječni proizvodi.

Visoki stari jablanovi stoljetnjaci kojima je bilo okruženo imanje u Bukniju čuvali su uspomenu na bega sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su bez valjanog razloga posječeni. Baš kao i Sead-beg. Kakvom je smrću umro, ne znamo. Tajnu posljednjeg razgovora s majkom oboje su ponijeli u mezar. Za njegov se, nažalost, i ne zna. Njegova supruga Cecil pobjegla je u Švicarsku. Uspjela je još jednom da obiđe imanje, da bi se, šokirana viđenim, uplakana odmah vratila natrag.

I ubistvo Sead-bega Kulovića nameće bezbroj pitanja na koje će se morati tražiti odgovor. Iako je novoj vladajućoj strukturi mogla smetati njegova ideološka pozadina, neki detalj vezan za njegovu ulogu tokom rata, morao se onda dati i neki dokaz. Sead-beg je ubijen bez suđenja. I njegova smrt zahtijeva otvaranje arhive OZNA-e i detaljnog rasvjetljavanja prilika u Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata, uloge muslimanskog stanovništva, ali prije svega njegovog dramatičnog završetka obilježenog masovnim strijeljanjima i pojedinačnim tragedijama značajnijih historijskih ličnosti.

A ustvari, prema tvrdnjama starijih stanovnika tuzlanskog kraja, Sead-begova krivnja bila je samo to što je tokom rata nekim visokim partizanskim dužnosnicima posuđivao novac i dukate.

Sva posljednja politička prepucavanja, formiranje novih i rekonstrukcija starih političkih subjekata probosanskog prefiksa i, da se razumijemo, ona unutar bošnjačkog korpusa, a posebno onog politički i ideološki zalutalog dijela, nekako podsjećaju na bošnjačku dezorijentiranost tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. Desničari u okruženju, vrijeme, čiji smo svjedoci, te izazovi koji su ispred nas zahtijevaju daleko više pameti nego što su je Bošnjaci imali tih godina. Ideološko lutanje luksuz je koji sebi ne bismo smjeli dopustiti. Zaboravljajući periodična krvava dešavanja, iz kojih smo uglavnom izvlačili onaj deblji kraj, tragični završetak nam je ponovo više nego neminovan.