Ko se još sjeća da je nobelovac Muhammed Baradei pobjegao iz Egipta čim je izvršen vojni udar koji je prizivao? Isto se desilo i najvećem egipatskom komičaru Basimu Jusufu. S druge strane, nema ništa novo što je šejh El-Karadavi rekao ili uradio u svojoj dubokoj starosti što nije govorio ili radio ranije kada je bio nagrađivan po zemljama koje sada traže njegovo stavljanje na terorističku listu. Novo je to što su establišmenti u tim zemljama procijenili da je taj diskurs jedina alternativa njihovoj neograničenoj samovolji.

Piše: Hamza RIDŽAL

IVAN EJUB KOSTIĆ, DIREKTOR BALKANSKOG CENTRA ZA BLISKI ISTOK

MUSLIMANSKA BRAĆA JEDINI SU PREDSTAVNICI POROBLJENIH MUSLIMANSKIH MASA NASPRAM ZAPADNIH ZEMALJA, IZRAELA I AUTOKRATSKIH ARAPSKIH REŽIMA

Da bismo bili u poziciji da pravilno razumemo organizaciju Muslimanske braće i njihovu ideologiju, pre svega moramo da poznajemo njihov istorijat. Jedino tako možemo da budemo u poziciji da razumemo zbog čega je njihovo učenje nepomirljivo s autokratskim režimima koji unutar svojih država deluju kao unutrašnji kolonizatori. Osim toga, istorija nam ukazuje i na razloge zbog čega najznačajniji globalni akteri, koji imaju pretenzije prema Bliskom istoku, veoma teško mogu da gaje simpatije prema ovom pokretu.

Naime, Muslimanska braća nastala su u prvoj polovini 20. veka na teritoriji Egipta kao pokret koji se oštro suprotstavljao tadašnjoj egipatskoj monarhiji za koju su smatrali da ne predstavlja volju naroda, već da radi u interesu kolonijalnih sila koje su je, zauzvrat, održavale na vlasti. Upravo na ovim osnovama možemo i danas da posmatramo zašto autokratski monarhistički režimi, poput onih koje pronalazimo u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, gaje strah i animozitet spram ideologije Muslimanske braće, koja je u međuvremenu postala jedan od najznačajnijih regionalnih faktora. U isto vreme, činjenica da se pokret od samog svog osnivanja snažno protivio duhovnoj kolonizaciji i bolnom prizoru eksploatacije egipatskih radnika zarad stranog profita, kao i ideji bilo kakvog mešanja spoljašnjih sila u društveno-politički poredak muslimanskih zemalja, objašnjava nam i to zbog čega zapadne sile rado daju podršku beskrupuloznim diktatorskim režimima širom Bliskog istoka pre nego pokretu poput Muslimanske braće, koji uživa podršku naroda.

Kada se na sve navedeno doda i beskompromisan stav Muslimanske braće oko palestinskog pitanja, postaje nam jasno da u današnjoj konstalaciji odnosa snaga Muslimanska braća ostaju sama protiv svih, tj. ostaju jedini predstavnici porobljenih muslimanskih masa naspram zapadnih zemalja, regionalnih autokratskih režima i ekskluzivistički ustrojene države Izraela. U takvim okolnostima, jedino što protivnicima Muslimanske braće ostaje na raspolaganju jeste da ga upotpunosti deligitimiziju, što čine preko apsolutno neodržive tvrdnje da pokret predstavlja terorističku organizaciju, a ne krik muslimanskog “običnog” čoveka koji se grčevito i hrabro bori da povrati svoj dignitet.

AHMET ALIBAŠIĆ, PROFESOR NA FAKULTETU ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU

VEZA MUSLIMANSKE BRAĆE S TERORIZMOM NIKAD NIJE DOKAZANA

Pitanje veza Muslimanske braće s nasiljem postavlja se gotovo od početka postojanja tog pokreta. Bez obzira na sva nastojanja, ta veza nikada nije dokazana i posljednji izvještaj u tom smislu jeste onaj Vlade Britanije iz vremena Davida Camerona. Zapravo, od sredine 2013. godine i vojnog udara u Egiptu, Muslimanska braća, Al Jazeera i većina ostalih institucija i pojedinaca koji se problematiziraju ovih dana od strane Egipta i njegovih saveznika samo su metafora za opoziciju autokratskim režimima. Naime, njih se imenuje jer opstaju za razliku od drugih disidenata kojih više nema i kojih se više niko ne sjeća.

Ko se još sjeća da je nobelovac Muhammed Baradei pobjegao iz Egipta čim je izvršen vojni udar koji je prizivao? Isto se desilo i najvećem egipatskom komičaru Basimu Jusufu. S druge strane, nema ništa novo što je šejh El-Karadavi rekao ili uradio u svojoj dubokoj starosti što nije govorio ili radio ranije kada je bio nagrađivan po zemljama koje sada traže njegovo stavljanje na terorističku listu. Novo je to što su establišmenti u tim zemljama procijenili da je taj diskurs jedina alternativa njihovoj neograničenoj samovolji.

Nisu to ekstremisti jer ekstremizam nema budućnost. Nisu to ni liberali jer u tom dijelu svijeta liberalizam nema društvenu podršku i vjerovatno je još dugo neće imati. Nisu to ni službeni mediji, intelektualci i ulema jer oni na svaki način opravdavaju postupke i politike vlasti ma kakvi oni bili. Jedina, istina, ne bliska opasnost po budućnost samovolje u tim zemljama jesu umjereni pokreti utemeljeni u kulturi i tradiciji toga podneblja. Sve ostalo dimna je zavjesa.

OSMAN SOFTIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR

MUSLIMANSKO BRATSTVO UMJERENA JE POLITIČKA ORGANIZACIJA KOJA NE ZAGOVARA NASILJE, VEĆ POLITIČKE SLOBODE

Muslimansko bratstvo najveća je i najstarija moderna politička muslimanska organizacija u arapskom svijetu koja baštini ideje islamskih reformatora iz 19. i 20. stoljeća. Duboko je ukorijenjena u islamskoj tradiciji, ali je svjesna izazova modernosti. Zbog svojih demokratskih načela, privrženosti autentičnim vrijednostima islama i opredijeljenosti za ekonomski i društveni razvoj, zasnovan na islamskim načelima i vrijednostima, Muslimansko bratstvo održalo se skoro cijelo stoljeće kao najveći masovni islamski politički pokret u arapskom svijetu. Pokret je nastao u Egiptu, kulturnoj prijestolnici arapskog svijeta, ali se raširio po cijelom arapskom svijetu kao masovni pokret, te se manifestirao kroz različite oblike djelovanja prilagođene lokalnim uvjetima. S obzirom na to da je predstavljao ozbiljan izazov sekularističkim ideologijama socijalizma, ili njegove arapske varijante naserizma i basizma, Muslimansko bratstvo većinom je bila zabranjena organizacija.

Zbog represivnih mjera autokratskih režima, pokret je često morao djelovati u ilegali, ali je u suštini uvijek težio ka inkluzivnosti i demokratskim vrijednostima u okviru islamske političke tradicije. Ne treba miješati neke radikalne grupe koje su inspirirane idejama nekih ideologa Muslimanske braće s općim pravcem ovog pokreta. U svakoj političkoj ideologiji postoje marginalne grupe koje dođu do izražaja uslijed represije i zabrane djelovanja. Muslimansko bratstvo u različitim je arapskim zemljama poprimilo lokalna kulturna obilježja, od Maroka i Tunisa u zemljama Magreba preko Egipta, njegove kolijevke, pa do Mašrika – Sirije, Kuvajta, čak do Sudana i, naravno, Turske. Turska AK partija dijeli neke zajedničke elemente s ovim pokretom, ali je inspirirana idealima turske nacionalne vizije “Millî Görüş” Necmettina Erbakana. Zapravo, uspješni model turske demokratije, dinamičnog ekonomskog razvoja, političkog parlamentarizma tokom protekle decenije poslužio je kao model koji su političke opcije Muslimanske braće pokušale primijeniti i u arapskom svijetu. Otud podrška Turske Arapskom proljeću.

Muslimansko bratstvo umjerena je politička organizacija koja ne zagovara nasilje već političke slobode, transparentnost, demokratiju i glasačku kutiju. Upravo zbog straha od demokratskih ideja, Muslimansko bratstvo demonizira se u posljednje vrijeme jer autokratski režimi i nasljedne monarhije, s izuzetkom nekih zemalja kao što su Katar ili Kuvajt, do određene granice strahuju od gubljenja vlasti i moći, upravo zbog toga što su Braća popularan pokret, najbolje organiziran, s najkoherentnijim sveobuhvatnim programom i vizijom za budućnost islamskog arapskog svijeta, koji je privržen demokratskim idealima i koji djeluje u duhu islamske tradicije. Naravno, ono se razlikuje od države do države, u ovisnosti od lokalnih prilika, ali se može reći da je to najveći transnacionalni islamski pokret koji je prihvatio diferencijaciju na osnovu nacionalnih specifičnih okolnosti pojedinih država.

Pripadnici ovog pokreta djeluju transparentno u parlamentima Kuvajta, Jordana, Maroka, kroz različite političke partije koje baštine političku tradiciju Muslimanskog bratstva. Arapsko proljeće koje se desilo 2011. godine predstavljalo je najveću šansu za transformaciju arapskog svijeta iz autokratije u demokratski pluralizam. Najveći zagovornici tog pluralizma bili su upravo pripadnici i političke organizacije koje su nikle iz pokreta. Naravno, Muslimansko bratstvo trebalo je biti i njegov najveći benefaktor ili korisnik tih promjena. Upravo zbog toga je ugušena arapska revolucija, a ne zbog navodnog terorizma koji se pripisuje u posljednje vrijeme Muslimanskom bratstvu.

U njenom gušenju učestvovale su i arapske monarhije i određeni centri moći na Zapadu, i posebno Izrael. Upravo zbog demokratskih ideja koje su predstavljale prijetnju autokratskim sistemima, reakcionarne arapske zemlje iznjedrile su, kreirale i finansirale, u dosluhu s centrima moći na Zapadu i s Izraelom, neke najekstremnije tzv. islamske pokrete, tipa Daeša, kako bi na taj način diskreditirale legitimne, umjerene, antisektaške i demokratske ideje Muslimanske braće, jer bi, da je Arapsko proljeće uspjelo, Muslimanska braća u saradnji s Turskom pod vodstvom AK partije uspjeli transformirati arapski svijet iz totalitarnog u transparentni, umjereni, demokratski sistem, inspiriran idejama Bratstva.

Za razliku od nekih ekstremnih grupacija, poput Jabhat al‑Nusre ili ISIL-a, koje primjenjuju terorističke metode suprotne postulatima islama, a koje su došle do izražaja u posljednje vrijeme, posebno u Siriji, umjereni pokreti nastali na idejama Bratstva diskreditiraju se i tendenciozno poistovjećuju s ekstremizmom. Međutim, koncept danas poznat kao politički islam neće biti ugušen jer je utemeljen na islamskim vrijednostima, tradiciji. To je jedna zaljevska monarhija, Katar, odlično prepoznala kao progresivnu snagu arapskog svijeta koja ima kapacitet da na demokratski i transparentan način transformira arapski svijet. Taj progresivni kapacitet prepoznale su i umjerene političke snage u Americi i na Zapadu općenito i dale su šansu ovim snagama u vrijeme prve Obamine administracije, ali je to bilo kratkog daha. Kasnije su podržale ekstremne grupacije jer su na taj način pokušale spriječiti prodor iranskog geopolitičkog utjecaja.

Moramo znati da Muslimansko bratstvo teži ka inkluzivnom pristupu i suprotstavlja se podjelama među muslimanima na mezhepskoj osnovi ili sektaštvu. Upravo zbog toga i Iran u Muslimanskom bratstvu vidi pozitivnu snagu umjerene transformacije arapskog svijeta iz autokratije u pluralizam. Naravno, u Siriji je ovaj, inače principijelni stav, donekle doveden u pitanje, čemu je doprinio niz faktora, iako je postojala realna osnova za saradnju svih umjerenih islamskih snaga bez obzira na pripadnost mezhebima, uključujući saradnju sunija i šiija. Velika je greška koju su učinile mnoge islamske zemlje koje su, u nastojanju da po svaku cijenu svrgnu režim u Damasku, na razne načine flertovale s ekstremistima, iako bi najbolje rješenje bilo da su podržali one snage koje su bile iskreno opredijeljene za pluralizam i inkluziju, kao i demokratsku umjerenu i postepenu transformaciju. Muslimanska braća tu su mogla odigrati važnu ulogu, ali su konfliktni odnosi između buduće vizije regije i nesuglasice između Saudijske Arabije, Turske, Katara i Irana proizvele jedan katastrofalni sukob kojem se još ne nazire konačan ishod.

Muslimansko bratstvo pragmatičan je pokret koji uvažava nacionalna osjećanja arapskih naroda, lokalne prilike i razlike i upravo zbog svoje inkluzivnosti i demokratskih pluralnih načela održao se kao najjači i najorganiziraniji islamski politički i društveno-kulturni pokret. Ono što je Jamaati Islami u Pakistanu, Indiji i Bangladešu, Muslimansko bratstvo u arapskom je svijetu. Pokret Mladi muslimani u BiH također je inspiriran idejama Bratstva. Turska AK partija ima srodnih osobina s Bratstvom.

Također, u Iranu postoje određene simpatije prema njima, koje će u budućnosti biti još primjetnije. Ne treba zaboraviti da najnovija dešavanja i kriza oko Katara upravo na vidjelo iznosi ove odnose i pozitivne relacije, pored ekonomske međuovisnosti Irana i Katara i susjedskih odnosa. Reakcionarne snage koje strahuju od transformacije arapskog svijeta u pluralizam danas su razotkrivene i ogoljene time što je katarska kriza pokazala da, zapravo, među muslimanima ne postoji sektaški sukob na način kako se to željelo prikazati i kako se to u BiH konstantno potpiruje kao sukob sunija i šiija.

Vidjeli smo da je sukob, zapravo, na matrici snaga konzervatizma i reakcije, ekstremizma i umjerenosti, autoritarizma i progresivnih tendencija. Muslimanska braća neće izgubiti svoju relevanciju, a njihov pragmatizam i adaptabilnost najbolje se primjećuje u Tunisu, gdje ovaj pokret, koji je utjelovljen u partiji Al-Nahda, zapravo dokazuje da je Bratstvo opredijeljeno za pluralizam, demokratiju, kompromis i, dakako, za međucivilizacijsku koegzistenciju islamskog svijeta i zapadne civilizacije.