“Imao sam trideset godina kada sam u Francuskoj radio kao zidar. Danas se tamo vraćam jer se tamo pojavljuju moje knjige. Bio sam triput u Veneciji, dvaput u Palermu, jednom u Sikstinskoj kapeli i nikad u Pompejama. Na tvoje tlo, u Bosnu, dolazio sam trideset puta. Kod tebe je divljao rat i mnogi od nas nisu mogli ostati kod kuće i ne činiti ništa. Nosili smo tada pomoć prikupljenu dobrovoljnim prilozima u našim zemljama. Ne znam jesmo li ti bili od koristi, bili smo neuredni, nepripremljeni, jednom riječju – Italijani, stvarno anarhični, individualisti” (Erri De Luca)

Erri De Luca

Passi Straicati

Komemoracija novinarima iz Italije

Dolazili su od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dolazili su prijatelji koje smo poznavali, dolazili su ljudi za koje nikada nismo čuli, anonimni i dobri, dolazili su oni znameniti u svojim domovinama i u svijetu. Te je ljude duboki poriv da se drugom pomogne – doslovno gurao u žarišta ratnih kataklizmi Sarajeva, Mostara, Goražda, Foče, Srebrenice. Bez njih, svijet ne bi saznavao “iz prve ruke” za naše rane, krv, mučeničke smrti, za spržene gradove i genocidna stratišta – pa su njihova svjedočenja postala trajnim, najsnažnijim optužnicama pomahnitale likvidacije jednog bosanskog naroda pred licem cijelog svijeta.

ITALIJANSKI NOVINARI

U Zagreb su se sjatili bezbrojni novinari iz cijelog svijeta. Mnogi su tu, s distance, pratili rat u BiH. Ali, desetine je bilo i onih koji su pod svaku cijenu željeli ući u Bosnu, bilo kako, svjesno se izlažući smrtonosnim opasnostima. Neki koji su uspjeli u tom i prešli u zonu “gdje život nije vrijedio mnogo” zauvijek su ostali tamo gdje su se zaputili. U najdoslovnijem smislu, njihove duše ostavile su svoja tijela u zemlji koja im je ostala dužna.

Lično sam upoznao prve novinare koji su iz Zagreba očekivali mogućnost transporta u ratnu Bosnu, susreo u predvorju hotela “Inter-Continental” 24. decembra 1992. godine, ujutro jednog turskog, a uvečer istog dana italijansku TV ekipu u bivšim barakama skladišta u prigradskom selu Resnik. U hotelskom predvorju sam mladom turskom novinaru Vedatu Yenereru (porijeklom Selmanović) prenosio stravične priče prvih izbjeglica iz okolice Zvornika i ponajviše iz jednog jedinog sela – Zaklopača. Prije dva mjeseca sva ta pribilježena svjedočanstva okupio sam u knjižicu Muslimanski danak u krvi. Zbog nje me i pozvala italijanska ekipa da sudjelujem u programu TV postaje RAI-2, naslovivši ga Božić s tvojima, koji je, uz fragmente prijenosa ponoćke iz jedne manje zagrebačke crkve, svom milionskom gledateljstvu priredila izravan prijenos i iz onih bijednih resničkih baraka na periferiji Zagreba pretvorenih u kamp nekoliko stotina bosanskih prognanika. U svom sam dnevniku zabilježio:

“Rana je zimska noć. Kombijem se, s režiserom i prevoditeljicom, prebacujemo u Resnik. Vrlo je hladno, zemlja je potpuno okovana ledom. Drvene barake izgledaju jadno pod oskudnim svjetlom, koje je za potrebe snimanja – pojačano!

Na monitorima pratimo dijelove emisije koja teče preko satelitskog programa, i koju, po procjenama Italijana, gleda oko 3.000.000 ljudi.

Enes Kišević odgovara na neko pitanje, ne mogu pratiti. Mislim da govori stihove o majci, spominje njezino ime: Hadžera. ‘Gdje je sada Vaša majka?’ ‘Moja majka je sada u Švedskoj, možda u nekom… ovakvom kampu…, još mi se nije javila…’, govori Enes. Zatim je kraći razgovor s mladom ženom kojoj su ubili muža na njezine oči. Dvoje malodobne djece je drže grčevito za rub haljine. Zatim dr. Grizelj iz Petrove bolnice o prvim susretima s pristiglim djevojkama koje su silovane… i koje ne žele roditi… Potom govori liječnik koji je prošao patnje Trnopolja, ili Omarske, krupan, kovrdžave crne kose… Voditelj razgovara sa mnom (o dokumentima – izjavama preživjelih objavljenim u knjizi Muslimanski danak u krvi) u režiranoj ‘šetnji’ koja počinje u jednoj baraci iz koje izlazimo pričajući, pa ulazimo u drugu, punu kreveta na kojima leže, budni, starije nene i stariji muškarci. Stegnuto oko srca. Više nemam riječi ni za sebe, ni za druge.

U današnjim sam novinama pročitao: ‘Program RAI-2, koji u emisiji Hrabrost življenja svakodnevno obrađuje socijalne teme, odlučio se na organiziranje emisije Božić s tvojima kako bi iskazao suosjećanje s narodima Bosne i Hercegovine, a posebno s djecom.’ Djeci su podijeljene bombone, igračke, bilježnice. Rekoše mi da je dovezen pun kamion darova za djecu. Zapamtio sam dječije modre ruke kako grčevito stežu čokoladu. I njihove oči sam zapamtio. Iznenađene i preplašene.”

ERRI DE LUCA, PISAC KOJI JE ŽURIO LJUDIMA “DA BUDU ZAJEDNO”

Od tog dnevničkog zapisa prošlo je 27 godina. On bi i dalje ostao arhiviran da ga nije iz sjećanja lansirao jedan skorašnji susret sa zagrebačkim prevodiocem Tvrtkom Klarićem. Na mjesto susreta na uzdarje mi je donio svoj prijevod knjige Bratska pisma (“Preporod”, Zagreb, 2015), koja su jedan drugom ispisali Erri De Luca, italijanski književnik, i Izet Sarajlić, bosanski pjesnik. Pisma su datirana kroz tri prve poslijeratne godine, ali referiraju na nevoljne dane njihova susreta iz ratnih godina. Errijeva putovanja u Bosnu, u opsjedane gradove, puno više od puke zanimljivosti.

Klarić mi priča o Erriju, zadivljeno, o njegovim djelima, o objelodanjenim bezbrojnim naslovima (više od 60), o njegovoj bratskoj zaljubljenosti i svakog čovjeka koji pati na pravdi Boga Jedinoga. Erriju, kako je napisao Gianluca Pacicculi u predgovoru Bratskih pisama, nije toliko bitno “da pruži pomoć, nego da budu zajedno, slobodni i slobodne, da podijele”. U pismima Sarajliću podsjeća ga na susrete u Rimu i u Sarajevu, a pisanjem produžava prisnost prijateljstva, produbljujući smisao onoga “biti zajedno”. U jednom od pisama kaže: “(…) Dozvoli da potrošim par redaka na Italijane: dolazili su mnogobrojni na svakovrsnim kotačima. Pokrenuli su se sami i o vlastitom trošku. Nisu bili jedna od toliko dobrih humanitarnih agencija, već mnogobrojan narod kod drugog naroda. Bili su zamjena balzamiranih vlada. U Bosni sam prepoznao vlastiti narod, kakav je bio…”

Kada je dolazio? Kako i zašto? Erri De Luca dolazio je kad je god mogao (a započeo je 1993/94), baš u mjesecima najžešćih Karadžićevih udara na Sarajevo i za najsurovijih udara Hrvatskog vijeća obrane na bošnjačko stanovništvo Starog grada Mostara na istočnoj obali Neretve. U jednom svom tekstu pojašnjava što se u njemu zbivalo i što je oblikovalo odluku da krene prema drugom, prema Bosni:

“Nismo mogli mirno sjediti kod kuće, to je bio najmanji zajednički razlog. Nešto smo donosili, ali to je bio samo izgovor da budemo tamo, kod tebe. Zauzvrat bi se otvorila neka vrata, izuli bismo obuću i ulazili. Jednom nam je neka žena ponudila riže skuhane u listu vinove loze, drugi put nam je neki starac nasuo gutljaj svoje rakije. Bilo je to sve što su imali, a toga su se odrekli da bi dali gostu koji dolazi izdaleka. I ja sam pomišljao na onu surovu istinsku rečenicu koja uči: ‘Onaj koji nije dao sve nije dao ništa.’ Ona žena, onaj starac, dali su sve, mi tek ponešto, stoga ništa”, zapisao je Luca u predgovoru svoj jedinog romana Ti, moj, prevedenog i objavljenog 1999. godine BiH u zapamćenoj biblioteci Zid, projekta dr. Zdravka Grebe.

Želeći izbjeći velike humanitarne organizacije koje veliki dio pomoći “potroše” na vlastitu strukturu, Erri De Luca je prikupljenu pomoć dovozio sam. Sam je bio vozač kamiona, kamiondžija, najčešće sam plaćajući gorivo za daleko i neizvjesno putovanje do odredišta kamo ga je vukla neka neobjašnjiva i nedefinirana potreba – da bude zajedno s ljudima koje nikada nije vidio i koje vjerovatno nikada poslije neće ni vidjeti.

Mostarski pjesnik Alija Kebo objavio je 1998. godine u 100. broju Mosta jedan od prvih Errijevih prevedenih tekstova “tematiziranog rata” (u prijevodu L. Žuvela) – Istočni Mostar, čije se rečenice prelijevaju u čudnoj i čudesnoj nerazdvojnosti lirskog i surovog.

“Nad Mostarom ne lete motori i ne prolaze vozovi… Na zemlji uz prugu djeca i majke su u mraku tražili jestivo bilje da bi mogli još malo živjeti. U drugoj zimi nekakva pomoć spustila se padobranom s neba. Blagodat u konzervi, koju je svijet puštao da kaplje nad glađu polovine grada, one muslimanske, opsjednute s jedne strane Hrvatima, s druge Srbima. Pod štedljivim i smirenim nišanom snajpera ginulo se u potrazi za nečim. Jednog dana prve zime umiralo se zbog kutije u kojoj su umjesto hrane bile igračke. Za kršćane je bio Božić.”

Zatim slijedi: “To je istočni Mostar: istok zato što je dovoljna rijeka da bi nastale strane svijeta, nije potrebno sunce. Dovoljna je Neretva, zelena kao srce češnjaka, koja hrli iz ždrijela Jablanice i njuši more u Čapljini, gdje se udobno smješta na širokim obalama. Već su i rimski graditelji mostova skupljali stijene da bi osedlali tog konja snježnih voda. Istočni Mostar, ne više grad, već izvještaj napisan rječnikom granata. Definitivan izvještaj nad jednim dijelom muslimanske Evrope.”

Nedavno mi je Tvrtko Klarić “pustio” mailom netom urađeni prijevod Errijeva još jednog zapisa o “Mostaru”. Neka mi ne zamjeri, izdvojit ću nekoliko fragmenta iz ove orahove ljuske zgusnute, poetske proze:

“Kada sam u nj ušao prvi put, bila je zima ‘93/'94, mostova nije bilo i to više nije bio grad. Bilo je to bojno polje, rov i guba granata od kaldrme do krovova… orijentalni Mostar, nije bilo teško voljeti te, zbog željezničke pruge u mirovanju i zahrđale, zbog bolnice u kojoj su šivana tijela po podrumima pod svijećama, zbog dječice hitre na osmijeh, a okretne u gladi, po tome braća uličara u Napulju za mog poratnog djetinjstva. Ne govorim o rijeci, jer više nije bilo skakača. (…)

Italijanskim kamionima dolazio sam šest, dvanaest, dvadeset i četiri puta, sve dok se na tvojim raskrsnicama nisu pojavili poratni semafori. One zime donijeli smo generator za bolnicu, skriven među paketima s namirnicama, ali i vjenčanicu i trkaći bicikl za tvog biciklistu, koji je ranijih godina sudjelovao i na ‘Giro d'Italia’, a još uvijek je vozio, eda bi pokazao kako sport udaljuje od nevolja, pa čak i od bombi i snajpera. (…)

Sad imaš Pavarottijevu koncertnu dvoranu, imaš kamenje Starog mosta izvađeno iz rijeke, imaš pjesnike. Grad si ispunjen uskrsnućem, radnici i kafane udahnuli su ti svoj dah na usta. (…) Evo nas, Mostare, stranci smo koje si pozvao, najprije svojim kamenom u plamenu, a onda i pjesnicima.”

U vrijeme o kojem govorimo De Luca je radio na građevinama, pa je obično molio svoje prijatelje s gradilišta da ga mijenjaju dok se on ne vrati. Pričajući Politikinom novinaru o tome, dodaje da su te “ture obično trajale po četiri do pet dana”. Kazao mu je i ovo: “Ta putovanja gore-dole bila su najbolja stvar koju sam mogao da uradim s mojih četrdeset godina. Iako sam retko zadovoljan što sam Italijan, tih devedesetih bio sam ponosan što sam Italijan.”

U spomenutoj prvoj njegovoj knjizi u BiH Ti, moj (u prijevodu Sanje Roić) autor je ispisao, umjesto predgovora, izravno obraćanje bosanskom čitaocu, unutar kojeg su i ove rečenice:

“Imao sam trideset godina kada sam u Francuskoj radio kao zidar. Danas se tamo vraćam jer se tamo pojavljuju moje knjige. Bio sam triput u Veneciji, dvaput u Palermu, jednom u Sikstinskoj kapeli i nikad u Pompejama. Na tvoje tlo, u Bosnu, dolazio sam trideset puta. Kod tebe je divljao rat i mnogi od nas nisu mogli ostati kod kuće i ne činiti ništa. Nosili smo tada pomoć prikupljenu dobrovoljnim prilozima u našim zemljama. Ne znam jesmo li ti bili od koristi, bili smo neuredni, nepripremljeni, jednom riječju – Italijani, stvarno anarhični, individualisti. (…)

Danas se jedna moja priča preseljava u tvoj jezik. Nije to prevod što mi ga nudiš, nego najviša čast koja može pripasti jednom piscu iz Evrope: vlastita knjiga na jeziku bosanskom. Na papiru od stabala posječenih poslije rata, na stranici napokon bijeloj kao hljeb, jedna moja priča stoji u tvojim novoostakljenim knjižarama. Na granici ću sljedeći put pokazati svoj italijanski pasoš koji ne kaže svu istinu: od danas sam napola građanin Bosne.”

Danas je Erri De Luca zasigurno jedan od najcjenjenijih italijanskih pisaca. Uz spomenuti roman, Ti, moj, u BiH mu je izišao i roman Montedidio, u prijevodu Miladinke Janković (Banja Luka, 2011). U Hrvatskoj je izašlo nekoliko njegovih knjiga, Dan prije sreće, 2010; Tri konja 2011; Izložena priroda, sve u prijevodu Vande Mikšić, Irenina priča 2014. godine u prijevodu Dunje Kalođera, te spomenuta Bratska pisma, objavljena u zagrebačkom “Preporodu” 2015. Iz De Lucina vrlo bogatog opusa najviše mu je naslova prevedeno u Francuskoj, iza koje slijedi dugačak niz od tridesetak jezika u dvadesetak država svijeta.

Uporedo s dolascima književnika Errija De Luce u Mostar, ili pola godine nakon njegova prvog probijanja u taj “bosanski Vukovar”, svjetske su agencije prenijele novu tragičnu vijest izazvanu granatama Hrvatskog vijeća obrane, ispaljenu tek sat-dva sati od potpisanog primirja, dana 28. januara 1994. Svijet je saznao da su usmrtili trojicu novinara koji su činili TV ekipu RAI, u trenu snimanja razgovora s 10-godišnjim dječakom Zlatkom Omanovićem. Dječak je preživio – jer su ga zaštitili svojim tijelima u pancirnim košuljama. Oni su umrli. Zlatko sada ima 29 godina i živi u Švedskoj.

Ekipa novinara s nacionalne TV RAI danima je čekala da ih iz zapadnog dijela grada propuste u istočni, a kad je objavljeno primirje, krenuli su zajedno s humanitarnim konvojem UN-a. Njihova imena su, uz kratki tekst na bosanskom i italijanskom, urezana u mramornu ploču u dvorištu stambenog kvarta u Fejićevoj ulici, da trajno svjedoče što se desilo: “U znak sjećanja na italijanske televizijske novinare, Marco Luchetta, Alessandro Saša Oto i Dario D'Angelo, pale na ovom mjestu 28. januara 1994. kao nevine žrtve rata kojeg su htjeli shvatiti i zabilježiti sa hrabrošću i ljubavlju. Neka njihova žrtva bude opomena u korist mira i tolerancije. Mostar, 16. februar 1999. Republika Italija i Grad Mostar.”

Ta trojica heroja željeli su s lica mjesta i iz prve ruke pokazati patnje djece Bosne i Hercegovine i time poduprijeti svoj pripremljeni prijedlog nominiranja bosanskohercegovačke djece za Nobelovu nagradu za mir.

Italijanski ambasador u BiH Nicola Minasi na posljednjoj je komemoraciji poginulima, koja se održava svake godine, rekao nešto vrijedno našeg pamćenja: “Oni su željeli ispričati priču o patnji ovog društva u toku rata, radili su reportažu o djeci u ratu, bez da su radili bilo kakvu podjelu. Željeli su tu priču ispričati italijanskom društvu. Dolazili su iz Trsta, poznatog multietničkog mjesta u Italiji, a jedan novinar i njegova supruga su Slovenci. Znali su da dolaze ispričati priču koja je svima nama bliska i jako je bitno da novinari društvu govore istinu. Hvala svim novinarima koji danas nastavljaju njihovu misiju. Oni kojih se valja sjećati nisu željeli umrijeti na ovom mjestu.”

Ti ljudi su integrirali svoje živote s našim autobiografijama. Njihov trud ne propada krajem života na ovoj zemlji. Ono što nam se daje – dajmo drugima. A davati je najbolje po Errijevom uputstvu: Ako ne damo sve, nismo dali ništa.