Umjesto da se dogovaraju nove reforme na evroatlantskom putu, uporno se nastoji ponovo dogovarati već dogovoreno. Srpska i hrvatska politika problematiziraju čak i ono oko čega postoji konsenzus već dvije decenije i traže se novi ustupci. Od Bošnjaka se, u pravilu, traži najveći konsenzus, polazeći od premise da njima najviše treba BiH. Ova je praksa tokom godina prerasla u praksu političkog iznuđivanja i ucjene. Kao opravdanje se koristi ugroženost od tobožnjeg bošnjačkog unitarizma i centralizirane građanske države