Što se u istoj mjeri kao o LGBTIQ pravima ne govori i o pravima djece s Daunovim sindromom, djece s određenim fizičkim deformitetima i slično, što se u školama ne održavaju konferencije o prihvatanju ove djece, što se ne zagovara olakšani put za djecu u kolicima za invalide barem onoliko koliko se zagovara “unisex” toalet koji mogu koristiti i dječaci i djevojčice

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

Pisali smo već o tome kako muškarci obučeni kao žene, poznati kao “drag queen”, našminkani, s perikama na glavi, čitaju javno bajke djeci uzrasta već od tri godine. Časovi koje oni organiziraju popularni su u Sjedinjenim Američkim Državama, a održavaju se mjesečno na više od trideset lokacija. Muškarci koji kao žene čitaju bajke pripadnici su LGBTIQ zajednice i tim putem, koristeći se bajkama, promoviraju LGBTIQ djeci u uzrastu kada ona, zapravo, još ne znaju ni šta znači “spol”. Da je situacija itekako ozbiljna, govori i činjenica da su roditelji, koji su se usprotivili ovakvim časovima čitanja bajki, objavili svoja saznanja kako je jedan od čitača ustvari bivši osuđenik za seksualni napad na osmogodišnjeg dječaka.

LGBTIQ zajednica do sada se za svoja “prava” borila najviše putem parada ponosa, međutim, pojam “drag queen” postaje, odnosno postao je, još jedan termin koji označava LGBTIQ zajednicu. Upravo putem “drag queen”, odnosno muških kraljica, LGBTIQ populacija vrši pritisak na djecu, nameće im “da trebaju biti drugačiji”, odnosno u svojoj borbi iskorištava djecu, i to čak uzrasta od samo tri godine.

DJECA SE POČINJU PLAŠITI

U Americi “drag kraljice” gostuju u srednjim školama i razgovaraju sa srednjoškolcima o LGBTIQ. U Kanadi postoji nastavni plan i program seksualne orijentacije i rodne identifikacije SOGI 123, sistem koji je uveden u većinu škola. SOGI 123 pojavio se prvi put 2016. godine u Britanskoj Kolumbiji i nastavio se širiti po Kanadi. Tome se naročito protive kršćanski lobiji u ovoj zemlji. Na internetu se mogu pogledati i snimci koji prikazuju učiteljicu dok u jednoj kanadskoj školi učenicima govori da “postoje ljudi koji su dječaci, postoje ljudi koji su djevojčice, a postoje i oni čiji je spol pomalo od oboje, ili čak nijedan”. Jedna od knjiga SOGI nastavnog programa jeste 10.000 Dresses. To je knjiga o dječaku koji sanja haljine, pa je tužan kada mu, nakon što se probudi, kažu da je ipak dječak, ali on upoznaje osobu koja mu pomaže da počne ostvarivati svoj san i izrađivati haljine kakve želi. Na naslovnici knjige prikazan je dječak u haljini. Jedan od protivnika ovog sistema u školama Laura Lynn Thompson kaže da kao rezultat dobijaju djecu koja reagiraju veoma emocionalno i plaše se da li će se početi osjećati kao drugačiji spol.

Izvršni direktor SOGI 123 Brad Beattie oženjen je za “muža”, ima četrnaestogodišnju kćerku koja ima dvije majke. Samo u Britanskoj Kolumbiji postoji 49 škola uključenih u SOGI 123 sistem. I Obrazovni institut Škotske glasao je 2017. godine da djeca širom zemlje u školama uče o LGBT historiji i istospolnim zajednicama.

Činjenica da se LGBTIQ ideologija djeci nameće već od navršene tri godine, te se nastavlja promovirati kroz školovanje, govori i to da se ne treba čuditi što se, osim već uobičajenih parada ponosa, širom svijeta organiziraju i parade ponosa za omladinu. Jedna od posljednjih održana je u New Yorku prije nekoliko mjeseci. Ove parade organiziraju se za mlade ispod 21 godine, odnosno iznad trinaest godina. Svakako da to nije kraj priče. Kada je u pitanju LGBTIQ borba u kojoj se koriste djeca, nailazimo na “lančani sistem”, gdje skoro svaka vrata vode do nekog novog modela borbe.

PREKO “DRAG QUEEN” DO TRANSRODNE DJECE

“Drag queen” muške kraljice, “drag” djeca, muške kraljice koje djeci javno čitaju bajke, uvođenje takvih i sličnih stvari u školski nastavni plan i program dovodi nas i do pojma “transdjeca”, odnosno djece koja žele promijeniti svoj spol. Upravo se na paradama ponosa za omladinu, kao i za odrasle, u pojedinim državama, kakva je Belgija, organizira poseban program za transrodnu djecu, i to od šest do dvanaest godina. Postoji i posebna fondacija za transrodnu djecu. Osnovali su je djevojčica Jazz, koja je ustvari rođenjem dječak, i njeni roditelji, koji kažu da je Jazz još kao beba s petnaest mjeseci volio haljine, a da je s dvije godine govorio da on “nije on, već ona”. Kada je navršio pet godina, odlučili su mu dopustiti da bude “ona”. Tada je probušio uši, počeo nositi kupaći kostim za djevojčice, pustio da mu raste kosa, te u vrtić odlazio odjeven u haljine za djevojčice.

Danas je Jazz Jennings punoljetan/na, prošao je kroz hormonske terapije kako bi zaustavio rast muških dlačica, potaknuo rast grudi i slično. Jazz je objavio i knjigu, a ima i TV program u kojem govori o svojim svakodnevnim aktivnostima, među kojima je i operacija promjene spola. Često učestvuje na konferencijama, dobitnik je različitih nagrada, te je jedna od najaktivnijih osoba u vezi s transrodnom djecom.

Jazz, naravno, nije jedina s ovakvom sudbinom. Na internetu je moguće pronaći još sličnih priča roditelja koji govore o svojoj transrodnoj djeci, a ono što je u tim pričama naročito zanimljivo jeste da su djeca većinom s dvije godine “shvatila” da su transrodni, odnosno da ne pripadaju spolu u kojim su rođeni. Renee Fabish iz Australije kaže da je njena kćerka Milla već s dvije godine počela sebe nazivati “dječakom”, te da sa šest godina više nije htjela nositi haljine za djevojčice.

Zamislite da vaše dijete s dvije godine kaže da je Spiderman i počne skakati po kauču glumeći ovog lika iz crtanog filma, a vi ga kao roditelj počnete u tome podržavati govoreći: “Bitno je da ti sam odlučiš šta si.” I zatim porodično počnete vjerovati da vam je dijete zaista Spiderman. Jer, ipak, ono s dvije godine “zna” šta je i kako se osjeća, a zatim sa šest godina pokuša skočiti s balkona jer vjeruje da može skakati po zidovima kao pravi Spiderman. Ovo se uistinu desilo roditeljima čije je dijete previše vremena provodilo gledajući crtane filmove. “Nama je isprva bio simpatičan, sve do dana kada je zavezao maramu o vrat glumeći Spidermana, postavio stolicu na balkon i zakoračio jednom nogom na balkonski prozor. U posljednji tren sam ga uhvatila”, riječi su majke koja je proživjela ovu situaciju.

Ovo samo potvrđuje da djeca od dvije, pet ili šest godina nisu u stanju u potpunosti shvatiti da su oni samo djeca, a ne spidermani, a kamoli da shvataju promjene u osjećaju spola kojem pripadaju. Djeca u tim godinama jedan dan vole autiće, drugi dan plišane igračke, a treći oboje ili nijedno.

Kao što smo i prije pisali, kada su u pitanju interseksualne osobe, upravo se LGBTIQ zajednica bori za to da se o spolu tih osoba ne odlučuje kada se rode, iako medicina o tome može odlučiti, već da ih se pusti da odrastu i sami odluče šta će biti. Jedan od argumenata koji navode jeste i taj da djeca moraju dovoljno sazreti kako bi sama mogla donijeti odluku. Međutim, s druge strane, kada su u pitanju transrodna djeca, LGBTIQ podržava to da se “poštuje” odluka djece uzrasta dvije ili tri godine. To čini tako što promovira ovu djecu kao nešto što predstavlja svijetlu budućnost. Ustvari, LGBTIQ zajednica suprotstavlja se time samoj sebi ostajući krajnje nedosljedna.

Sasvim je normalno da se traže prava za djecu koja imaju bilo kakav oblik genetskog poremećaja ili nešto drugo što ih izdvaja od ostale djece, a sve to kako ne bi bila odbačena ili doživjela neugodnosti. Zato čudi što se u istoj mjeri kao o LGBTIQ pravima ne govori i o pravima djece s Daunovim sindromom, djece s određenim fizičkim deformitetima i slično, što se u školama ne održavaju konferencije o prihvatanju ove djece, što se ne zagovara olakšani put za djecu u kolicima za invalide barem onoliko koliko se zagovara “unisex” toalet koji mogu koristiti i dječaci i djevojčice.

Dok se zakonski zabranjuje da se djevojčice u osnovnoj školi identificiraju s maramom na glavi, odnosno hidžabom, skoro se pa zakonski nameće da dječaci mogu biti djevojčice, a djevojčice dječaci. A dok se sve to događa, gotovo niko ne reagira na neprikladno plesanje djece na paradama ponosa kojima pri tome aplaudiraju homoseksualci, transseksualci i njima slični.