Mevludin Ekmečić veliki je umjetnik i kulturni radnik koji je obilježio likovnu scenu Bosne i Hercegovine. U svojih 90 godina života i 72 godine umjetničkog rada postao je idejni tvorac i pokretač Jugoslavenske galerije portreta, Fondacije “Legat kuća Ekmečić” u Brčkom, Ateljea “Ismet Mujezinovic” u Tuzli, Umjetničke kolonije OGUS u Srebreniku, galerije “Rizah Štetić” u Brčkom i “Hasan Kikić” u Gradačcu, galerije Franjevačkog samostana u selu Dubrave kod Brčkog, galerije Bošnjačkog instituta...

Piše: Nedim HASIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

“Mevludin Ekmečić, akademski slikar, galerista muzealac, likovni pedagog, brižni član brojne porodice, pokretač i realizator kulturnih i umjetničkih programa, odbojkaš, državni reprezentativac, razvio je svestrano djelovanje odmah nakon što je diplomirao na Akademiji u Zagrebu 1960. godine. Velikom energijom i entuzijazmom koji su ga posebno krasili uspijevao je razviti i ono što čini primarnu i izvornu potrebu mladog i talentiranog umjetnika, čovjeka koji olovkom ili perom, znanjem i strašću iscrtava linije, oblikuje neki lik, figuru, vedute. Zar nije taj svestrani aktivitet čovjeka koji djeluje između Brčkog i Pariza, Sarajeva i Zagreba, Tuzle i Züricha, svjetskih centara umjetnosti, jednako kao i učešće na velikim gradilištima ondašnje socijalističke obnove i izgradnje, prijetio da ideali kolektiviteta zatome njegove lične porive? I činilo se ponekad da se više bavi drugim nego sobom, radi za druge, postavlja izložbe, pokreće i vodi institucije. Činilo se da se osjeća odgovornim kako ne bi nezapaženo ostalo djelo i djelovanje drugih. Dobroćudni violinist na krovu svijeta.” Ovako će, između ostalih redova, profesor historije umjetnosti Ibrahim Krzović napisati u predgovoru za izložbu Mevludina Ekmečića zvanog Ekmek.

Izložba je zakazana za 25. novembra, prvo u Tuzli, a zatim i u Brčkom i Sarajevu. Mevludin Ekmečić veliki je umjetnik i kulturni radnik koji je obilježio likovnu scenu Bosne i Hercegovine. U svojih 90 godina života i 72 godine umjetničkog rada postao je idejni tvorac i pokretač Jugoslavenske galerije portreta, Fondacije “Legat kuća Ekmečić” u Brčkom, Ateljea “Ismet Mujezinović” u Tuzli, Umjetničke kolonije OGUS u Srebreniku, galerije “Rizah Štetić” u Brčkom i “Hasan Kikić” u Gradačcu, galerije Franjevačkog samostana u selu Dubrave kod Brčkog, galerije Bošnjačkog instituta…

Jedan je od 13 bh. umjetnika koji su portretirali Josipa Broza Tita u Bugojnu 1977. godine, dobitnik je brojnih nagrada… Izložba Mevludin Ekmečić: Retrospektivna izložba slika i crteža povodom 90 godina života i 72 godine umjetničkog rada bit će 25. novembra postavljena u Centru za kulturu Tuzla, Međunarodna galerija portreta, zatim u februaru u Umjetničkoj galeriji Brčko i konačno, u aprilu, u Bošnjačkom institutu, Fondacija Adila Zulfikarpašića u Sarajevu. O svom životu i radu pred otvaranje izložbe Ekmečić je govorio za Stav.

“Mrtav sam čovjek, nigdje ne izlazim. Ovaj stan moj je Hag. Bila zima ili ljeto, u kući sam. Gledam kroz prozor i ništa ne osjećam. Jedan sam od najstarijih slikara u Bosni i Hercegovini. Ima još Jusa Nikšić u Mostaru i Franjo Likar, ali on živi u Austriji. To su moji prijatelji i mi smo najstariji. Za mene više niko ne zna, ni ovdje u Tuzli. A 25 godina sam bio direktor Galerije portreta. Osnovao sam tu galeriju i još nekoliko važnih institucija kulture. Meni Općina nije dala da idem u penziju jer sam bio uspješan. Samo smo direktor zagrebačkog TOZ-a i ja bili 25 godina direktori, a i tada je bilo dva mandata po četiri godine i dosta. Penzija mi je 600 maraka. Kada sam dobio Dvadesetsedmojulsku nagradu, obrazložili su da je zbog širenja kulture i likovne umjetnosti. Kada sam došao u Tuzlu, pomagao sam Ismetu Mujezinoviću, detalj na njegovim djelima sam ja, moje ruke, obučen kao partizan. Bio sam mu model. Prije svega, ja sam crtač. Na mojim je crtežima milion linija. Rembrandt je uvijek bio moj uzor.

Nas je u porodici bilo 11. I sve nas je otac odškolovao, pozavršavali smo fakultete, a bio je šumar. Mi smo rodom od Čajniča, Zaboprak i Batovo. Za ta mjesta niko ne zna, tamo samo međedi i vukovi dolaze. Bili smo sirotinja. Otac je u Prvom svjetskom ratu bio zarobljen, bio u austrijskoj vojsci. Rusi su ga zarobili i odveli, tamo je i dočekao Oktobarsku revoluciju. Tri je godine bio u zatočeništvu. Radio je k'o vrtlar nekom njihovom zapovjedniku. Kada se vratio, pričao nam je da su tog oficira i njegovu porodicu revolucionari pobili pred njegovim očima. Tada sam prvi put saznao za komuniste.

U Brčko smo došli 1927. godine. Otac je bio vjerski orijentiran, istinski vjernik okrenut islamu, i radi toga su ga, valjda, bacali u najgora mjesta. U Žepu, Humce, Zaborak… On je majki ostavljao pušku da se noću može braniti od vukova. Naučio ju je da puca s prozora da ih rastjera od kuće. Kada smo selili iz Žepe, nosili su nas u sepetu, mene i brata. Išli smo pješke preko Romanije, a sepeti okačeni na konja Zekana. Ne može se to danas nikome opisati, današnje vrijeme je neusporedivo. Ja sam sve pješke radio, od kataloga do plakata, a danas sve onim internetom. Nemaš više ni kome pričati, niko i ne sluša. Pomrla je moja generacija, posljednji je umro Salem Obralić. Prosto, ostao sam sam. Došla je smjena, ja sam slučajno doživio 90.

Majka je bila iz Brčkog i tako smo i otišli tamo. Očeva familija bila je trgovačka, iz Foče, ali je u tom ratu, dok je on bio zarobljen, sve propalo. Počeo sam crtati u gimnaziji, ima negdje sačuvano tih prvih mojih 19 radova. Nastali su tokom rada na pruzi Brčko – Banovići. Ma ne valjaju ništa, bolje sada djeca crtaju. Tada nisi mogao ići u školu u koju hoćeš, nego gdje ti odrede. Oni znaju za šta si. Kada sam završio četiri razreda niže gimnazije, kažu mi: ‘Ideš u umjetničku školu u Sarajevu.’ Pojma nemam ni da ima ta škola. Položim ispit u Sarajevu i ostanem u domu, gore iznad današnjeg Olimpijskog muzeja (prostorije Katoličkog školskog centra na Mejtašu, op. a.). Tu smo mi, siromašna djeca, živjeli, učili i hranili se. Vojnički kreveti i proha za ručak.

Franjo Likar i ja smo bili stalno zajedno. Najbolji prijatelji. On nije jeo meso. Čudilo me da postoje ljudi na svijetu koji ne jedu meso. On je meni davao meso iz graha, ja njemu hljeb. Takvo nam je bilo djetinjstvo. Odrastali smo s ratnom siročadi u Sarajevu. Poslije škole sam otišao na akademiju u Zagreb. Kada sam položio prijemni ispit, primili su me na drugu godinu. U Zagreb sam otišao zbog mog profesora Ismeta Mujezinovića, koji mi je uvijek govorio o zagrebačkim slikarima. O Omeru Mujadžiću, Krsti Hegedušiću, Jozi Kljakoviću…, svoj toj zagrebačkoj školi. Bio sam u to zaljubljen i nisam ni pomišljao ići studirati u Beograd, iako mi je tamo brat već bio na Ekonomskom fakultetu. Najteže mi je bilo u Zagrebu prestati govoriti druže, tamo se govorilo gospon profesor. Od 1955. do 1960. sam studirao u Zagrebu.

Moj najbolji, kućni prijatelj je Ismet Mujezinović. Poslije Ismeta je bio Adil Zufikarpašić. Adilu sam stvorio galeriju. Moja je ideja bila da počne skupljati slike koje je posjedovao. On je u Zürichu imao Bošnjački institut. Dođem u Zürich, vidim samo knjige. Slika nema. O knjigama je znao sve, znao im je porijeklo, vrijednost, gdje ih se može nabaviti, koliko je primjeraka ostalo. Kada je prvi put nakon emigriranja stigao u Jugoslaviju, ja sam ga dočekao. U Zürichu sam mu kazao da shvatam njegovu ljubav prema knjigama, ali da bi trebao skupljati i slike, i to slike naših autora. Mi Bosanci rasuti po svijetu, a nemamo svoju galeriju. Adil je volio umjetnost, išao je po svijetu po izložbama i nije ga trebalo puno nagovarati.

Stalno sam išao u Pariz, moja su braća otišla 1960. godine i tamo su držali knjižaru. Bili su dobrostojeći i svake sam godine išao kod njih. Kod njih je u knjižaru često dolazio Adil, ali oni isprva nisu znali ko je taj čovjek. Dođe i pokupuje neke knjige, uglavnom one o Bosni. Tek im je kasnije ispričao ko je i šta je, da s njim radi Smail Balić iz Beča. Kasnije će moj brat o njemu napisati knjigu, a Adil zna za mene, prati u štampi moj rad, ponosan što musliman vodi jednu uspješnu galeriju. Kazao je bratu da bi volio da ga portretiram, a ja sam zaista bio dobar u tome. Dobitnik sam Dvadesetsedmojulske nagrade, slikao sam i Tita u Bugojnu. Ko me je za to predložio, ne znam. Dolazili su tada poznati slikari u Bugojno, Ismet, Berber, Vojo Dimitrijević, da slikaju Tita. I ja s njima.

Zatekao sam se u inostranstvu kada je počela agresija na Bosnu. Umjetnik ne bi smio biti nezainteresiran kada mu je zemlja napadnuta. Tako je nastala kolekcija 80 radova o genocidu, u tušu, i to sam poklonio Adilovoj kolekciji. Ta je kolekcija bila mnogo puta izlagana. Zatekao sam se u Parizu i uspio sam se vratiti u Bosnu 1993. godine. Jedva sam izvukao živu glavu, bio sam zatočenik hrvatskih snaga. U Mostaru imam dosta prijatelja, ali to ništa nije važilo, pustio me je da prođem onaj njihov šef policije što je osuđen u Hagu. Bilo je to onda kada je sadašnji reis Kavazović bio uhapšen. Nisam imao pojma šta se dešava, ja sam stigao iz Pariza i nisam znao kakav je zapravo rat. Tek kada sam stigao u Konjic, kada sam vidio na što liči grad, shvatio sam da je rat, da se gine. Nekako sam se dokopao Tuzle. Ušao sam u atelje, nije ništa nedostajalo, nije bio opljačkan. Samo su uzeli naftu jer je trebala.

Eto, nedavno su Galeriji portreta promijenili ime, sada je nekakav Centar za kulturu. Pet decenija je bila Galerija portreta i sad joj ovaj seljak što vlada gradom promijeni ime. Njega samo zanima kupalište, za ostalo ga nije briga. On je vidio da se osnivaju centri, pa i on počeo mijenjati. Ta je galerija bila poštovana u svijetu, u Parizu su ljudi znali ko sam kada spomenem galeriju, a sada joj promijene ime. Ali koga više briga, ko da više iko zna za mene, za Ismeta Mujezinovića, za Pašagu Mandžića… A ne shvataju da je Tuzla bila uz bok londonske Galerije Tate. Ideju o galeriji sam imao dugo, ali mi je Ismet pomogao jer bez njega se ovdje ništa nije moglo uraditi, a on je mogao uraditi puno više za mlade umjetnike. Nisam htio da budemo ekspozitura sarajevske Umjetničke galerije i osnovao sam galeriju.

Priča o ulazu u Behram-begovu medresu još je jedna na koju sam ponosan. Izučavao sam i čitao puno o historiji Bosne, posebno onoj davnoj. Sve što je drveno, kameno, svi stećci mene privlače. Moja je duša uvijek okrenuta starinama, onome što nestaje. Vraćam se s utakmice pješke, ‘Sloboda’ igrala na Tušnju. Vidim, ruše portal. Medresa srušena, ostalo malo kamenja. I ja ujutro odmah predsjedniku Izvršnog odbora u kancelariju, Predo, Srbin. Tražim da se to obustavi, da se sačuva ta starina jer će se tuda jednog dana nova generacija vrtjeti. I ja njemu kažem: Mi nismo Sarajevo, Sarajevo je puno starina, a mi u Tuzli svaku starinu moramo čuvati. Svaki je za nas kamen vrijedan. Pa mu kažem da se ne smije srušiti Baruthana iz turskog vakta. A eto kakvi smo bili, arhitekti uprli da se to ruši. K'o da smo mi zadnji, k'o da neće doći nova generacija koja će na te starine drugačije gledati. I to smo spasili. Za medresu se moralo ići na Skupštinu. ‘To košta milione’, kaže Predo. Sjećam se dobro, trebalo tadašnjih 16 miliona da se obnovi. Kažem mu: ‘Predo, idi na Skupštinu i brani je, evo, ispričaj ovo što ti ja kažem’, i ispričam mu historiju medrese. Kaže meni Predo da će tako reći na Skupštini, ali da su Muslimani najviše protiv medrese. Kažem mu da on istraje na tome da se sačuva portal medrese. I zove Predo nakon 15 dana, Skupština to prihvatila. Sada je portal atrakcija Tuzle, nema slike bez tog portala, bez te kapije.

Ova druga Kapija me puno boli. Arhitekta Husein Dropić i ja imali smo ideju kako da konzerviramo to naše bolno mjesto. Tu je zagrebačka firma imala izlog, oni su to zazidali i napisali stihove Maka Dizdara. Kapiju je trebalo povezati s mezarjem i grobovima ubijenih. Predlagao sam da se ne diže kocka, da se mjesto konzervira, da se ostave i cipele i odjeća i kocka i krvave košulje. Da se sve sačuva, da se stavi staklo i neka se hoda. Neka ljudi vide šta je bilo. A oni to sve skinu, skinu kocku i stave ploče kao da smo u Dalmaciji, naprave klizalište gdje se ljudi zimi lome.

Nekad su 1945. godine na vlast došli seljaci, ratnici, oni koji su samo znali dobro pucati, ali su slušali pametne ljude, intelektualce. Danas niko ne sluša. Danas su seljaci na vlasti, ali neće da slušaju i zato nam je sve u padu.

Kada se osnivao memorijal za pobijene Srebreničane, htjeli ga metnuti negdje kod Kladnja. Amerikancima se žurilo pa htjeli donijeti crnu ploču, na njoj natpis, tako su htjeli obilježiti Srebrenicu. Tako je međunarodna zajednica htjela sa svojih pleća skinuti taj teret. Kakav Kladanj, kakve crne ploče, digao sam galamu da se to tako ne može. Nije crna ploča naša tradicija. Zna se kakvi su naši mezari. Husein-efendija Kavazović je bio tada tuzlanski muftija i on je tražio da se Srebrenica dostojno obilježi, da se ljudski pokopaju pobijeni. Bila je tamo bara gdje je sada memorijal. Pitam arhitektu kako će obilježiti ulaz u centar. Kaže on da bi stećak. Nisam bio siguran jer, iako je stećak bosanski, svi ga svojataju. I predložim mu da se stavi kocka, mermerna kocka koja simbolizira čvrstinu i hrabrost, i da se na svim stranama napiše ‘Srebrenica, juli 1995’. I to na latinici i ćirilici. Ta su oba pisma naša, a i to bi bila politička poruka. Eto, ta je kocka moja ideja, nekakav kamen temeljac Memorijalnog centra u Potočarima.”