“Američka podrška cionizmu starija je od države Izrael. Za mnoge Amerikance, Izrael je analogija kolonijalnom osvajanju Sjeverne Amerike. I SAD i Izrael uspostavljeni su prisilnim uklanjanjem autohtonih naroda kroz biblijska opravdanja i tzv. civilizacijske misije. Prvi cionisti nisu bili Jevreji, već kršćanski fundamentalisti. Treba napomenuti da su evanđeoske vizije često antisemitske. Danas su kršćanski cionisti, uključujući i potpredsjednika Mikea Pencea, instrumentalni za američku vanjsku politiku koja fanatično žudi za povratkom i koncentracijom svih Jevreja u Palestini u očekivanju sudnjeg dana i povratka Isusa”

Piše: Hamza RIDŽAL

Denijal Jegić studirao je i istraživao književnost i socijalnu i političku filozofiju u Kanadi, Njemačkoj, Libanu, Palestini i Kipru. Završio je doktorski studij amerikanistike na Obama Institute for Transnational American Studies (Johannes Gutenberg-Universität Mainz) 2018. godine. Njegova prva knjiga Trans/Intifada. The Politics and Poetics of Intersectional Resistance bit će objavljena početkom 2019. godine. Tim povodom Jegić je dao intervju za portal Algoritam.net, u kojem se osvrnuo na goruća pitanja Bliskog istoka, prije svega na palestinsko pitanje, na ulogu velikih sila u distribuciji moći u ovoj regiji, podaničkoj ulozi arapskih vlada. Jegić je u ovom intervjuu govorio i o diskursima koji dominiraju evropskom i američkom vanjskopolitičkom današnjom retorikom, te o ulozi Izraela u discipliniranju takvih narativa.

Pitanje o učešću i odgovornosti evropskih sila, prije svega Velika Britanija i Francuska, za sadašnje geopolitičko stanje na Bliskom istoku Jegić je smjestio u perspektivu obilježavanja stogodišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, koja je povod za slavlje u velikom dijelu svijeta, ali posljedice tog rata i dalje određuju patnje Palestinaca. “U Palestini, posljednjih stotinu godina, bilo je karakterizirano stranom intervencijom, kolonijalizmom, trajnim ratovima i dehumanizacijom autohtonog stanovništva. Konkretno, Balfourova deklaracija iz 1917. godine stavila je Palestinu unutar britansko-cionističkih slojeva kolonijalizma. Nakon dugog lobiranja, utjecajni britanski cionist Walter Rotschild primio je pismo britanskog vanjskog ministra Arthura Balfoura, u kojem je Balfour obećao Palestinu kao domovinu jevrejskom narodu, pridržavajući se cionističkih želja.

Pismo daje britansku potporu za olakšavanje tog nastojanja. Jevrejski imigranti činili su 1917. godine manje od 10% palestinske populacije. Neki od njih su, poput muslimanskih i kršćanskih Palestinaca, bili čvrsto suprotstavljeni cionizmu”, kazao je Jegić. On je objasnio da je Balfourova deklaracija isticala da se ništa ne smije učiniti kako bi se oduzela građanska i nacionalna prava nejevrejskih zajednica, ali da taj dokument nije nikako spominjao Palestince. “Kako Velika Britanija slavi godišnjicu kraja Prvog svjetskog rata u zemlji, ona slavi njegove posljedice u inostranstvu. Prošle je godine Britanska vlada ponosno i entuzijastično proslavila stotu obljetnicu Balfourove deklaracije, ponovno agresivno odbacujući palestinske zahtjeve za samoodređenjem. U isto vrijeme, situacija u Palestini trajna je borba, gdje rat nije nužno događaj, već je strukturno duboko ukorijenjen u cionistički kolonijalizam”, naznačio je Jegić. Pritom, kako je rekao, Balfourova deklaracija predstavlja kolonijalno nasilje, ali je njen izvor u britanskom kolonijalizmu, ali i antisemitizmu i želji da se riješi “domaćih” Jevreja, što je činjenica koja se danas nerijetko zanemaruje.

“Ona je pomogla legitimirati cionistički pokret kao nacionalni pokret koji se temeljio na isključenju Palestinaca. U biti, deklaracija je oduzela prava palestinskog naroda i odbacila njihovo sudjelovanje u diplomatskoj raspravi, ignorirajući njihove zabrinutosti. Ono što je često zanemareno jeste da je Balfour bio antisemit, koji je maštao o koncentraciji Jevreja u Palestinu, insistirajući da se ne mogu asimilirati u britansko društvo. Naprimjer, on je prethodno uveo zakone koji bi spriječili jevrejske izbjeglice da dođu u Britaniju. Palestina se činila savršenim rješenjem. Stoga se britanski pristup Palestini može promatrati kao povezanost antisemitizma i geopolitičkih razloga povoljnih za britanski kolonijalizam. Istodobno, jedini jevrejski član britanskog parlamenta u to doba Edwin Montagu snažno je prigovorio Balfourovoj deklaraciji. Montagu je promatrao cionizam kao odricanje od judaizma i kao “nacionalizam dizajniran za promicanje antisemitizma”. Montagu se bojao da bi, kao rezultat cionizma, svaka zemlja htjela ukloniti svoje jevrejske građane i da bi se zbog toga iz Palestine mogli protjerati tadašnji stanovnici. Montagu je nadalje predvidio da bi Palestina ‘postala svjetski geto’. Od tad cionisti dominiraju međunarodnim diskursom, ignorirajući autohtone narode Bliskog istoka, osobito Palestince”, pojasnio je Jegić.

IZOSTANAK PODRŠKE MOĆNIH ARAPSKIH VLADA

Nakon britanske vladavine, Palestina je postupno podvrgnuta američko‑izraelskom vojno-industrijskom kompleksu. Stoga je stalno bila pod kontrolom vodećih svjetskih supersila. Palestinu se, kako kaže Jegić, može promatrati kao laboratorij. Palestinci služe kao predmeti za ispitivanje oružja i načina kontroliranja stanovništva, dok se Izrael i dalje smatra kao zapadna civilizacija u navodno zaostaloj regiji čiji se autohtoni stanovnici mogu kontrolirati samo putem stalnog nasilja.

Iako postoji široka solidarnost s Palestincima među ljudima unutar i izvan Bliskog istoka, podrška je, kaže Jegić, rijetko vidljiva u politici moćnih arapskih zemalja. Vlade koje su usklađene sa Zapadom i koje bi mogle potencijalno utjecati nisu zainteresirane za Palestince. Dok su rasprave o Palestini na Zapadu redovito uokvirene kao tzv. arapsko-izraelski sukob, primjećuje on, u stvarnosti je došlo do velike količine arapsko-izraelske harmonizacije i mirnog suživota.

“Većina arapskih vlada nema problema s Izraelom. Egipat i Jordan davno su potpisali mirovne sporazume i održavaju diplomatske odnose i stratešku saradnju s Izraelom. Egipat je saučesnik u izraelskoj blokadi Gaze. Autoritarna Saudijska Arabija i njezini saveznici dugo su sarađivali s Izraelom i sve se više kreću prema službenoj normalizaciji. Sastanci između arapskih i izraelskih političara postali su norma. Savez između sunitskih arapskih vlada i Izraela – koji su svi bliski saveznici Washingtona – temelji se na spoju geopolitičkih, kapitalističkih i vojnih interesa, dok antiiranski i antišiijski ciljevi trenutačno čine značajno raskrižje”, zaključuje Jegić. Tako su Palestinci postali izolirani unutar arapskog svijeta.

Stoga se palestinska situacija ne treba promatrati kao “arapski problem“, već kao borba naroda iz trećeg svijeta, koja je uvijek privlačila solidarnost drugih koloniziranih prostora. “Palestinci se ne bave diplomatskim pitanjem već se bore za oslobođenje, dekolonizaciju i preživljavanje. Slijedom toga, oni koji su sami kolonizirani i potlačeni tradicionalno su pokazali solidarnost s Palestincima – posebno Afrikanci i afrički Amerikanci. Kao što palestinsko-američka autorica Susan Abulhawa ocrtava, Palestinci Afrikancima ne moraju dokazati vrijednost ili pravednost svoje borbe za oslobođenje. Abulhawa tvrdi da ‘postoji neka vrsta oslobođenja koja se može samo ostvariti kada je dio oslobođenja drugih’. Osim Libana, koji se bori s izraelskim imperijalnim ambicijama i kontinuiranim prijetnjama, većina arapskih vlada aktivno ili pasivno pridonosi normalizaciji kolonijalizma i vojne okupacije u Palestini i standardizaciji cionizma u široj regiji”, ističe Jegić.

STATUS PALESTINSKIH IZBJEGLICA

Palestinske izbjeglice u široj regiji i dalje trpe strukturalnu marginalizaciju. Nekoliko stotina hiljada Palestinaca u Libanonu (čiji je tačan broj sporan) velikim dijelom ovisi o UNRWA. Osnovana 1949. godine, nakon egzodusa Palestinaca iz Palestine, UNRWA pruža palestinskim izbjeglicama u regiji socijalne usluge, zdravstvo i obrazovanje. Više od šest desetljeća Palestinci su bili najbrojnije izbjeglice u Libanu. Rat u Siriji znatno je utjecao na Liban. Zemlja koja je otprilike jedna petina veličine Bosne i Hercegovine, a ima približno šest miliona stanovnika, morala je smjestiti daleko više od milion stranih izbjeglica. Liban se bori s tom situacijom, pri čemu ne dobiva dovoljnu pomoć Zapada. “U početku su se mnoge agencije za pomoć usmjerile na pomoć sirijskim izbjeglicama koje su bile nove u Libanu, jer je infrastruktura za pomoć Palestincima već uspostavljena kroz desetljeća. Pomoć se usredotočila na hitnu situaciju, a ne na razvoj. Posebno su patili Palestinci iz Sirije. Oni su također bili protjerani iz Palestine 1948. godine, pa su bili integrirani u sirijsko društvo, imali su stalni boravak i puni pristup državnim službama, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i radnom tržištu. U Libanu su jedino mogli dobiti pomoć kroz UNRWA. Često su bili najranjiviji, bez prava, suočeni s ozbiljnim teškoćama. Ekonomski je postojalo natjecanje radne snage između siromašnih u libanonskom društvu s Palestincima i sirijskim izbjeglicama zbog jeftine radne snage. Često bi se izbjeglice smjestile u infrastrukturno neadekvatne prostore”, kaže Jegić. Međutim, on ističe da bi stanje Palestinaca u Libanu moglo postati lošije zbog nesigurnosti UNRWA-e, kojoj je smanjeno finansiranje nakon što su SAD povukle sredstva toj instituciji 2018. godine.

“U međuvremenu, Izrael je uložio velike napore u demoniziranje UNRWA-e. Budućnost UNRWA-e utjecat će na sve palestinske izbjeglice u regiji. Dijaspora je postala suština palestinske narodnosti. Većina Palestinaca rodila se izvan svoje domovine. Broj raseljenih izbjeglica unutar Palestine također je visok. Već u 19. stoljeću palestinski kršćani počeli su emigrirati prema Americi, uglavnom iz političkih i ekonomskih razloga. Mnogi su postali bogati i došli do visokih političkih položaja, osobito u Srednjoj i Južnoj Americi. Razlog zašto su Palestinci vrlo dobro sačuvali svoju kulturu i tradiciju i izvan Palestine jeste što je palestinska egzistencija ugrožena, kako unutar, tako i izvan povijesne Palestine. Samo postojanje i preživljavanje Palestinaca često se promatra kao otpor prema izraelskom nasilju i izraelskoj politici memoricida, čiji je cilj razaranje palestinske kulture i identiteta”, kaže Jegić, ističući da se većina izbjeglica i dalje pridržava prava povratka koje su Ujedinjeni narodi dodijelili Palestincima Rezolucijom 194 u decembru 1948, prije tačno sedamdeset godina.

“Kad su bili prisilno protjerani kao žrtve etničkog čišćenja, mnogi Palestinci uzeli su svoje ključeve sa sobom, koji ostaju kao fizički dokaz za uništene domove. Iako je ideja o povratku često samo simbolična, ona je zajednički dio identiteta Palestinca. Palestinci su se suočili s diskriminacijom kamo su god otišli, uključujući i arapske zemlje. Izbjeglički logori, od kojih su mnogi postali gradovi, karakteristični su za palestinsku dijasporičku egzistenciju na Bliskom istoku, gdje većina Palestinaca često živi odvojena od lokalnog stanovništva. Izrael, naravno, i dalje ignorira Rezoluciju 194, jer temelji svoje postojanje na protjerivanju Palestinaca”, poručuje Jegić.

KOLONIJALNI MIT O ARAPSKO-IZRAELSKOM SUKOBU

Dok tzv. dvodržavno rješenje oblikuje raspravu o Palestini / Izraelu na međunarodnoj razini, primjećuje Jegić, ono je, poput pojma “arapsko-izraelskog sukoba”, mit. Jer, takva retorika korisna je u portretiranju situacije u Palestini kao navodnog sukoba dviju jednakih strana. Međutim, on ističe kako koncept iza ove retorike krije kolonijalni temelj, jer razgovor o mogućem “dvodržavnom rješenju” pridonosi produljenju izraelske okupacije i pomaže Izraelu da osigura apsolutnu kontrolu nad palestinskim životima i teritoriji.

“Važno je shvatiti da Izrael nije uspostavljen uz Palestinu, već na Palestini – s namjerom da se fizički i diskurzivno iskorijene Palestinci, njihova povijest i njihova kultura. Cionizam nikada nije bio zainteresiran za suživot s Palestincima, jer se on temelji na idejama rasne supremacije i segregacije. Istodobno, Izrael proširuje svoja ilegalna naselja, sve više koncentrira Palestince u getoizirana područja, dijeli Zapadnu obalu u enklave kako bi se osiguralo da nikakva palestinska država ne bi mogla postojati. Ove okolnosti jasno pokazuju da je ‘dvodržavno rješenje’ diskurzivna laž zapadnjačke diplomacije i sredstvo za zavaravanje stvarnosti vrlo militarizirane države koja uz pomoć Evropske unije i SAD-a ugnjetava siromašnu populaciju trećeg svijeta. Razgovori o ‘dvodržavnom rješenju’ retorički prenose kolonizaciju u diplomatski spor i podrazumijevaju paritet moći koja nikada nije postojala”, ističe Jegić.

Međutim, tu je i još jedan problem koji nije tako vidljiv. Takozvana Palestinska narodna samouprava, koja govori u ime Palestinaca na međunarodnoj razini, može se promatrati kao kolonijalni saradnik s Izraelom, a ne kao legitimni predstavnik palestinske borbe za samoodređenje. Njena korupcija i tlačiteljska politika u ime Izraela, tvrdi Jegić, dodatno su pridonijeli širenju izraelskog kolonijalizma. “Za mnoge Palestince, Izrael je politički sustav, a ne zemljopisno definirana država. Dok se palestinski zahtjevi baziraju na dugoj povijesti autohtone prisutnosti, Izrael se još bori da kreira vlastitu nacionalnu priču, istodobno pokušavajući izbrisati palestinsku kulturu. Kao kolonijalni projekt, država Izrael još je u izradi. Za Izrael su sami opstanak i postojanje Palestinaca prepreka, pa čak i egzistencijalna prijetnja”, naglašava Jegić.

CIONIZAM KAO OBLIK NACIONALIZMA I KOLONIJALIZMA

Mnogi Jevreji, tvrdi Jegić, protive se cionizmu, pa i postojanju države Izrael. Prepoznali su cionizam kao savremeni oblik evropskog nacionalizma i kolonijalizma. Cionizam je oduvijek pokušavao homogenizirati različite jevrejske zajednice u jednu etnonacionalnu priču i pretvoriti sve Jevreje u cioniste. Tako je cionizam utišavao jevrejske anticionističke tradicije. Ipak, Jegić ističe da su Jevreji uvijek bili među najsvjetlijim glasovima u podupiranju palestinske borbe za prava i pravdu. Danas postoje grupe, poput “Jewish Voice for Peace”, koje čine briljantan aktivizam.

“Nažalost, politika i mediji u zapadnom svijetu i dalje često predstavljaju kolonizaciju Palestine kao vjerski rat između muslimana i Jevreja. U zapadnim diskursima, palestinska stvarnost retorički je promijenjena, budući da su bogata povijest, kultura, civilizacija i demografija pretvoreni u islamofobne fantazije koje su posebno usmjerene na kršćanske i muslimanske Palestince i arapske narode općenito. Upravo na osnovama navedenog mita o sukobu civilizacija, u kojem se tzv. ‘judeo-kršćanska’ civilizacija suočava s egzistencijalnom prijetnjom – tzv. izraelsko-palestinski sukob artikulira se ne u smislu kolonijalnog naseljavanja nego kao kulturni i vjerski rat. Naravno, Vlada Izraela treba barem retorički tu prijetnju kako bi opravdavala svoj sustav etnokracije. Utemeljiteljski mit Izraela ovisi o iluziji barbarskog, muslimanskog, palestinskog teroriste”, kaže Jegić.

Istovremeno, cionizam je duboko ukorijenjen u američki nacionalizam. Ekonomske, vojne i političke veze između SAD-a i Izraela očite su i dio su samopoimanja SAD-a. “Zapravo, politika Trumpove administracije prema Palestini i diplomacija preko UN-a ponovno je potvrdila da ne postoji razlika između Washingtona i Tel Aviva na međunarodnoj razini. Ali američka podrška cionizmu starija je nego država Izrael. Za mnoge Amerikance, Izrael je analogija kolonijalnom osvajanju Sjeverne Amerike. I SAD i Izrael uspostavljeni su prisilnim uklanjanjem autohtonih naroda kroz biblijska opravdanja i tzv. civilizacijske misije”, kaže Jegić, ističući da prvi cionisti nisu bili Jevreji, već kršćanski fundamentalisti. On napominje da su evanđeoske vizije često antisemitske. Danas su kršćanski cionisti, uključujući i potpredsjednika Mikea Pencea, instrumentalni za američku vanjsku politiku koja fanatično žudi za povratkom i koncentracijom svih Jevreja u Palestini u očekivanju sudnjeg dana i povratka Isusa. U obraćanju izraelskom Knessetu 2018. godine, navodi Jegić, Pence je izjavio da SAD stoje uz Izrael: “Vaše su vrijednosti naše vrijednosti, a vaša borba je naša borba.” Pence je pohvalio kolonijalne analogije između dviju zemalja. Njegove su primjedbe karakteristične za američku vanjsku politiku.

Istovremeno, na sceni je diskurs koji izjednačava cionizam s judaizmom, što je veoma opasno. “Izrael, SAD i evropske vlade tvrdoglavo podupiru jednadžbu cionizma i judaizma i vrlo antisemitsku kolektivnu politizaciju svih Jevreja kao cionista. Prosvjedi anticionističkih Jevreja proturječili su pojednostavljenju cionističke priče o Jevrejima koju preferiraju zapadne vlade i mediji. Međutim, Izrael ulaže napore u redefiniranje pojma antisemitizam. Po Izraelu, antisemitizam se ne bi trebao odnositi samo na antijevrejski rasizam (koji je duboko ukorijenjen u kršćanskoj evropskoj povijesti) već bi trebao uključiti anticionizam i kritiku prema izraelskoj vladi”, kaže Jegić. Kao rezultat toga, mnogi anticionistički glasovi, uključujući Jevreje, označeni su kao antisemiti od izraelske i zapadnih vlada i institucija. To, naravno, ne znači da nema veze između antisemitizma i anticionizma. Neki ljudi temelje antiizraelske poglede na antijevrejskim osjećajima i obratno. Međutim, ono što diskurs izjednačavanja cionizma i judaizma nastoji disciplinirati jesu svi kritički glasovi usmjereni na Jevreje i prije svega na Vladu Izraela.

Danas je, smatra Jegić, vidljivije nego ikada da su desničari i ekstremisti širom svijeta idolizirali cionizam kao model za proizvodnju rasnih hijerarhija i održavanje bijele supremacije. “Izraelske učinkovite metode etničkog čišćenja, podjele stanovništva i ograničavanja kroz etnokraciju i aparthejd pod krinkom liberalne demokracije učinili su Izrael simbolom za autoritarne ideologije. Primjeri su brojni: američki neonacista Richard Spencera, koji sanja o bijeloj ‘etnodržavi’ koja se temelji na ‘bijelom cionizmu’, ekstremno desničarska političke stranke u Evropi (npr. FPÖ u Austriji i AfD u Njemačkoj), koje kombiniraju antisemitsku retoriku – koja ponekad uključuje revizionizam holokausta – s cionističkom ideologijom, Orban u Mađarskoj, Duterte na Filipinima i sada i Bolsonaro u Brazilu. Ultranacionalističke vlade i politički pokreti koji su potaknuli rasističke osjećaje protiv izbjeglica i imigranata, kao i seksističke, homofobne, islamofobne i antisemitske osjećaje danas su najbliži saveznici Izraela”, kaže Jegić. Ironično je što se ovi fenomeni propituju u izraelskim medijima, ali su većinom ignorirani u zapadnim diskursima, gdje su mitovi i teorije zavjere i dalje jači od dokaza, razloga i suosjećanja.

(Članak je izvorno objavljen na web stranici http://algoritam.net/2018/12/08/razgovor-sa-denijalom-jegicem/?fbclid=IwAR2slxTu7I2sWs81PtitmU-_jFkQb8FnuXHI7w68KWRqcOMl9okpPTBSJWo)