fbpx

Dama koja je voljela Bosnu

Svega godinu nakon što je sišla s vlasti počela je velikosrpska agresija, prvo na Hrvatsku, a nedugo potom i na Bosnu i Hercegovinu. Thatcher je tačno znala razloge i krivce za raspad i rat u bivšoj Jugoslaviji i nikad se nije libila otvoreno iznositi svoje stavove o tome. Štaviše, stavila se otvoreno na stranu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, podržavala branioce i legalnu vlast tih dviju nezavisnih država i postala jedan od najvećih zagovarača vojne intervencije u bivšoj Jugoslaviji i kažnjavanja Slobodana Miloševića i njegovih trabanata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini

 

 

Piše: Nedim HASIĆ

Iako je prošlo trideset godina otkako je napustila premijersku dužnost, njena sjena nastavlja dominirati britanskom politikom. Trideset se godina navršilo od tog 28. novembra 1990. godine, otkako je, nakon jedanaest godina na vlasti i pobjeda na trima uzastopnim izborima, Margaret Thatcher podnijela ostavku na mjesto britanske premijerke, prve u historiji te moćne zemlje. “Moje veliko postignuće bio je Tony Blair”, rekla je Čelična Lady nekoliko dana prije smrti 2013. godine u londonskom hotelu “Ritz”, u kojem je provela posljednje mjesece svog života, komentirajući silazak s vlasti bivšeg vođe laburista. Ono što je time htjela reći bilo je da je njezino glavno naslijeđe ukidanje socijaldemokratije i kolektivizma kao obilježja Ujedinjenog Kraljevstva do te mjere da je laburiste natjerala da se odreknu marksizma i postanu stranka centra.

FANOVI I MRZITELJI

Zajedno s Clementom Attleejem, tvorcem britanske socijalne države i javnog zdravstva, Margaret Thatcher bila je najutjecajnija osoba koju je Ujedinjeno Kraljevstvo imalo nakon Drugog svjetskog rata i bez sumnje jedna od najkontroverznijih jer je svoje političko postojanje posvetila uništavanju onoga što je sagradio laburistički premijer koji je naslijedio Winstona Churchilla. Deindustrijalizirala je zemlju, uništila čitave rudarske zajednice, pozatvarala brojne tvornice tekstila i čeličane koje su, prema njenim riječima, bile “neproduktivne”, ukinula državni monopol na željeznicu, zrakoplovstvo, električnu energiju, vodu i vodovod, plin, telefon i privatizirala sve što joj je palo pod ruke pod sloganom “Društvo ne postoji, ono što postoji jesu porodice i pojedinci”.

Thatcher, prva žena koja je ušla u Downing Street 10, iako nije feministička heroina, i danas je aktuelna ne samo zbog političke ostavštine ili činjenice da je natjerana na ostavku nakon što su joj njezini ministri kazali da joj više ne vjeruju nego i zbog četvrte sezone serije The Crown, koja prikazuje njen osebujan odnos s kraljicom Elizabetom, prvo apsolutne nesigurnosti, a kasnije, nakon pobjede u Falklandskom ratu, prezira, davanja lekcija i žala zbog tri miliona nezaposlenih i katastrofalnog stanja nacionalnih finansija.

Danas Thatcher i dalje ima brojne fanove, ali isto tako i brojne mrzitelje, od kojih neki slave dan kada je umrla. Populizam Borisa Johnsona logična je posljedica njene konzervativne revolucije baš kao što je finansijska kriza iz 2008. godine bila rezultat deregulacije banaka koju je poduzela. Bezdušna štednja koja je trajala cijelo desetljeće njezin je izum, a trenutna Johnsonova strategija krađe laburističkih glasača zbog “Brexita” i obećanja da će siromašni sjever zemlje izjednačiti s bogatim jugom podsjeća na to kako je Thatcher udovoljavala biračima iz radničke klase prodajući im državne stanove u kojima su živjeli po povoljnoj cijeni.

Ljubitelji Margaret Thatcher prisjećaju se kako je Britanija sedamdesetih godina prošlog stoljeća, do njezinog dolaska na vlast 1979. godine, bila nefunkcionalna zemlja, “evropski bolesnik”, zemlja kojom su dominirali sindikati, a sklerotične državne kompanije gubile novac i podsjećaju da je Thatcher svojom čeličnom pesnicom, brutalno i bezosjećajno, ne obraćajući pažnju na posljedice za pogođene i njihove porodice (posebno u Yorkshireu, Walesu i Škotskoj, gdje je i danas mrze), promijenila sve to. Dala je slobodu špekulantima, potrošnji i materijalizmu.

Deindustrijalizirane regije koje je uništila i danas su pustara, ta su mjesta leglo “Brexita”. No, unatoč kultu slobodnog tržišta i cijeni apsolutnog odricanja od osjećaja društvene odgovornosti, samo je u dvije od jedanaest godina njenog mandata gospodarski rast premašio rast zabilježen prije njenog dolaska na vlast, a finansije su rijetko pokazivale suficit.

ŽESTOKA PROTIVNICA KOMUNIZMA

Protivnici Margaret Thatcher tvrde kako ona nije vjerovala u konsenzus već u podjelu. Iako je koristila antievropsku retoriku, odobrila je zakone kojima je poguran ulazak u tadašnju Evropsku ekonomsku zajednicu. Podupirala je Prvi zaljevski rat, odupirala se ponovnom ujedinjenju Njemačke strahujući od ekonomske moći te zemlje, bila potpuno ravnodušna kada je u pitanju štrajk glađu Bobbyja Sandsa, člana IRA-e koji je umro u zatvoru 1981. godine, politički podržavala indonezijskog generala Suharta, Sadama Husseina i čileanskog diktatora Augusta Pinocheta. Njen najvažniji partner bio je tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan, s kojim je dijelila viziju svijeta, svijeta bez komunizma po svaku cijenu i viziju svjetske ekonomije u kojoj će siromašni živjeti od mrvica koje padaju sa stola bogatih.

Britanija prije i poslije Margaret Thatcher dvije su različite države, prva evropska socijaldemokratija, a druga individualistički i neoliberalni raj po sjevernoameričkom modelu, podijeljen na dva politička i geografska dijela, središte finansijskih usluga, zemlja s nekoliko slabih sindikata u kojoj vlada kult novca. Prije preuzimanja vlasti, koliko je god ekonomija bila loša, svako je sedmo britansko dijete bilo siromašno. Ubrzo nakon njena dolaska bilo je svako treće. Iza sebe je ostavila nejednakost koju trideset godina kasnije zemlja još uvijek nije prevladala. Godine 1984. postojala su 184 otvorena rudnika uglja, u kojima je bilo zaposleno 170 hiljada rudara. Šest godina kasnije radilo ih je samo dvije hiljade.

Spasio ju je Falklandski rat. Bez te avanture i vala patriotizma koji je uz njega pokrenut, vjerovatno ne bi preživjela kritike. Pomogla joj je i činjenica da je tokom svog prvog mandata za konkurenta imala Michaela Foota, pristojnu osobu koja nije imala nikakve šanse da bude izabrana na izborima. Nakon 11 godina vladavine, pala je zbog neslaganja sa svojim ministrima oko politike prema Evropi, zbog pokušaja nametanja linearnog poreza jednakog kako za bogate, tako i za siromašne, zbog brojnih drugih razloga. Thatcher je 28. novembra 1990. godine u suzama podnijela ostavku i otišla s mjesta premijerke. Umrla je od moždanog udara 8. aprila 2013. godine.

THATCHER I BOSNA

Svega godinu nakon što je sišla s vlasti počela je velikosrpska agresija, prvo na Hrvatsku, a nedugo potom i na Bosnu i Hercegovinu. Thatcher je tačno znala razloge i krivce za raspad i rat u bivšoj Jugoslaviji i nikada se nije libila otvoreno iznositi svoje stavove o tome. Štaviše, stavila se otvoreno na stranu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, podržavala branioce i legalnu vlast tih dviju nezavisnih država i postala jedan od najvećih zagovarača vojne intervencije u bivšoj Jugoslaviji i kažnjavanja Slobodana Miloševića i njegovih trabanata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

“Dok će se većina nas ovog Božića odmarati u sigurnosti domova, među porodicom i prijateljima, hiljade Bosanaca bit će gladno, smrznuto, u strahu za svoj život, odvojeni od svojih najmilijih, beznadežni i zaboravljeni. Njihova je agonija prije svega rezultat nemilosrdne agresije Srbije, ali krivi smo i mi na Zapadu. Mogli smo ovo zaustaviti. I dalje to možemo. Poslali smo mali broj naših hrabrih i visoko profesionalnih vojnika da prate konvoje s neadekvatnim zalihama hrane kako bi nahranili Bosance prije nego što ih Srbi i zima ubiju”, napisala je Thatcher u decembru 1992. godine.

“Sankcije se (ne vrlo učinkovito) primjenjuju na Srbiju, ali većinom smo mi na Zapadu zapravo pružili utjehu agresoru. Nastavili smo se prema ovom agresorskom ratu ponašati kao prema ‘građanskom ratu’. Više smo puta u javnosti izjavljivali da nećemo intervenirati vojno, uklanjajući tako čak i tračak neizvjesnosti iz svijesti generala u Beogradu. Nastavili smo s uvođenjem embarga na oružje Bosni (i Hrvatskoj), znajući da to ostavlja ogromnu vojnu superiornost u rukama Srba koji su od stare Jugoslavije naslijedili oružje vojske treće po veličini u Evropi. Prihvatili smo kršenje uzastopnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a od strane Srbije, čiji avioni još uvijek mogu bacati bombe na žene i djecu. U toj mjeri nismo bili neutralni; bili smo više poput saučesnika. Bosna je doista možda ‘daleka zemlja’ o kojoj mi ništa ne znamo, ali ovo što se događa moglo bi imati najstrašnije posljedice i za nas.”

Koji mjesec ranije, u augustu 1992. godine, Thatcher se također obratila britanskoj, ali i svjetskoj javnosti. “U Bosni se događaju strahote. Sarajevo je pod stalnim granatiranjem, Goražde je opkoljeno i vjerovatno će pasti. Ako se to dogodi, strahuje se od velikog masakra, a hiljade srpskih vojnika moći će se slobodno kretati Sarajevom, gradom prenapunjenim izbjeglicama iz drugih područja. Takav bi ishod konsolidirao i ratificirao agresiju. Srbija je bila ta koja je u aprilu planirala i izvršila agresiju na Bosnu. Vlada Alije Izetbegovića u Sarajevu legalna je i međunarodno priznata vlada bosanske republike. Pretvaranje da Srbija nema nikakve veze s onim šta se događa u Bosni jeste upravo to – pretvaranje. Od početka postoji uska koordinacija između navodno nezavisnih srpskih snaga u Bosni i srpske vrhovne komande u Beogradu, koje osigurava finansijska i vojna sredstva za rat, uključujući gorivo važno za srpske snage”, napisala je tada Thatcher, precizno opisujući zapadnoj javnosti ono što se dešava u Bosni i Hercegovini.

U aprilu 1993. godine oštro je osudila zapadne vođe, uključujući i svoje nasljednike na mjestu britanske premijerke, rekavši da im nedostaje odlučnosti da poduzmu snažnije akcije u ime Bošnjaka koji se bore da prežive u Bosni. U nekoliko televizijskih i radijskih intervjua otišla je toliko daleko da je za članove Evropske zajednice kazala da se ponašaju “pomalo poput saučesnika u masakru” jer, kako je rekla, nisu učinili ništa da zaustave ubistva.

U maju 1994. godine Thatcher je napisala članak pod naslovom Zaustavite Srbe. Zauvijek, koji je objavila u New York Timesu. “Suverena država, koju je priznala svjetska zajednica, napadnuta je snagama koje potiče i opskrbljuje druga sila. Ovo nije građanski rat, već agresorski rat, planiran i pokrenut izvan Bosne, iako je u njemu iskorištena srpska manjina. Načelo samoodbrane prethodi i temelji se na Povelji Ujedinjenih naroda. Legitimna vlada Bosne ima puno pravo pozvati nas u pomoć u odbrani svog teritorija. To je dovoljno opravdanje za pomoć žrtvama agresije”, napisala je Thatcher, pojasnivši četiri strateška interesa koje SAD i EU imaju u Bosni i Hercegovini.

“Prvo, sada je na kocki vjerodostojnost našeg međunarodnog stava o svakom sigurnosnom pitanju, od neširenja nuklearne opasnosti do Bliskog istoka. Drugo, potencijalni agresori čekaju da vide kako ćemo se nositi sa Srbima. Naša slabost na Balkanu imala bi opasne i nepredvidive posljedice u bivšem Sovjetskom Savezu, koji ima slavenske nacionalističke snage koje su usko povezane s velikosrpstvom, a u cijeloj Istočnoj i Srednjoj Evropi postoje manjine kojima bi agresivne majke države mogle manipulirati kako bi izazvali sukob, ako se to dopusti u slučaju Srbije.

Treće, ambicije Srbije nipošto nisu nužno ograničene na Hrvatsku i Bosnu. Kosovo je bure baruta. Makedonija je krhka. Bugarska, Mađarska, Grčka, Albanija i Turska imaju snažne interese koji bi ih mogli uvući u novi balkanski rat ako se srpska ekspanzija i ugnjetavanje nastave nekontrolirano.

Četvrto, poplave izbjeglica koje bi stigle u Evropu dodatno bi rasplamsale ekstremističke tendencije i potkopale stabilnost zapadnih vlada. Zapad ima sredstva da promijeni ravnotežu vojne prednosti protiv agresora u Bosni. Od početka srpskog agresorskog rata, koji je započeo u ljeto 1991. u Sloveniji, pojačao se u Hrvatskoj i sada proždire Bosnu, protivila sam se slanju kopnenih trupa u bivšu Jugoslaviju, ali rekla sam da je humanitarna pomoć bez vojnog odgovora pogrešna politika. Hranjenje ili evakuacija žrtava, umjesto da im se pomogne da se odupru agresiji, čini nas saučesnicima”, napisat će Thatcher, zaključujući: “Zajednički napor Rusije i Zapada da uvjere Srbe da se zadovolje s 49 posto bosanskog teritorija (u odnosu na 72 posto, koliko su sada okupirali) je prepun opasnosti… Čak i ako bi se povukli, njihovih 49 posto Bosne i dalje bi predstavljalo nagradu za agresiju. I u svakom slučaju, mir koji slijedi bio bi nepravedan i krhak…”

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!