fbpx

Da li je, zaista, sve bilo normalno

Bezmalo mjesec od početka krize uzrokovane pandemijom virusa korona sa svih strana dopiru glasovi protkani dovama i molitvama, željama i težnjama, da sve ovo prođe i da se vratimo u normalu, odnosno u normalan život koji smo živjeli prije pandemije. Međutim, nije li baš sada, kada društvom prevladava baš ta želja vezana za povratak u “normalu”, trenutak da se zapitamo: Da li je, zaista, sve ono što je činilo naš životni stil prije pandemije bilo normalno

Piše: Elvir MUSIĆ

Čovjek je biće koje s vremenom zaboravlja sve ono ružno i negativno što je doživio i pamti samo lijepe i pozitivne trenutke koje ga čine sretnim. Zbog te umnogome pohvalne odlike nerijetko ponavlja greške iz prošlosti, nespreman da se suoči sa svim onim što ga je tištilo i opterećivalo, a što je prepustio zaboravu. Bezmalo mjesec od početka krize uzrokovane pandemijom virusa korona sa svih strana dopiru glasovi protkani dovama i molitvama, željama i težnjama, da sve ovo prođe i da se vratimo u normalu, odnosno u normalan život koji smo živjeli prije pandemije.

Međutim, nije li baš sada, kada društvom prevladava baš ta želja vezana za povratak u “normalu”, trenutak da se zapitamo: Da li je, zaista, sve ono što je činilo naš životni stil prije pandemije normalno ili nam je pandemija – uprkos svoj patnji i svim strahovima koje je prouzrokovala – ponudila priliku da razmislimo o svojim životima i iz onog što smatramo da je u doba prije korone bilo normalno uklonimo sve ono nenormalno uslijed čijeg trenutnog nepostojanja počinjemo shvatati da nas je tištilo i opterećivalo? Da li bismo iz trenutnog stanja izoliranosti trebali izvući pouke i shvatiti da se, kad sve ovo prođe, moramo posvetiti svemu onome što nam trenutno nedostaje i distancirati od svih onih navika i pojava bez kojih se sada osjećamo opuštenije i lakše?

U doba pandemije, izoliranosti, usmjerenosti na porodicu i na osnovne životne potrebe počinjemo shvatati koliko nas je koštalo politikantstvo usmjereno ka bjesomučnoj borbi za političke poene u kojoj su se bedastim smatrala pitanja o krajnjim posljedicama i cijeni koju smo plaćali za te sitnošićardžijske uskogrudosti. Shvatili smo i koliko nam je u ostvarivanju zajedničkih interesa bitno jedinstvo bez kojeg sada ne bismo bili u stanju stati na crtu jednom bezličnom virusu koji je na koljena bacio cijeli svijet.

Shvatili smo i koliko nam znači zemlja, kolika je prednost poljoprivrednih potencijala Bosne i Hercegovine i kako divno može mirisati taj grumen zemlje koji je s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, prenošen do nas. Shvatili smo da smo bili žrtvama konzumerizma kojeg nismo ni bili svjesni kupujući sve ono što nam jeste i nije bilo potrebno, pritom zanemarujući teško stanje u kojem su nerijetko noći dočekivale naše komšije.

Sada, kada konačno progledavamo, počinjemo osjećati i stid zbog nekih svojih ponašanja, navika i odlika iz doba prije pandemije. Ali, nismo u izolaciji shvatili samo ovo navedeno. Shvatili smo mnogo više. Shvatili smo, između ostalog, i to da smo upravo mi glavni krivci i uzročnici pojava koje smo, možda, nerijetko i kritizirali.

Popularnost i utjecaj svakojakih influensera, selebritija, zvijezda i zvjezdica produkt je naše spremnosti da im posvetimo pažnju koju su oni kasnije vješto čuvali potičući nas da mijenjamo životni stil, zanemarujemo tradiciju, ogromne novce trošimo na skupu odjeću, tašnice i asesoare od kojih sada, izoliranima od društva i osuđene na drugovanje s vlastitim mislima, nemamo nikakve koristi. Razmislimo samo o tome kako se bezličnim i bespotrebnim danas doima jedan takav sadržaj uvršten u programsku shemu jedne od televizija s nacionalnom frekvencijom.

Shvatili smo vlastiti udio u krivici zbog javljanja mnogih pojava koje nam se danas čine toliko stranim i tako dalekim. Naprimjer, zahvaljujući našoj pažnji, doktori, naučnici, izumitelji, književnici, umjetnici, rudari, veterinari, šoferi… živjeli su u sjeni sportskih zvijezda čiji su ugovori nerijetko bivali težim od godišnjih budžeta ministarstava zdravstva.

Shvatili smo i koliko nam znači domovina koje smo se, valjda naviknuti na život u njoj, odricali i kudili je hvaleći se radnim vizama zapadnih zemalja iz kojih danas molimo za povratak. Shvatili smo još mnogo toga, ali je i ovo sasvim dovoljno da se postavi pitanje: Da li je, uistinu, ono što smo živjeli u doba prije pandemije baš sve bilo normalno ili je ovo prilika da razmislimo o svemu i iz onog normalnog otklonimo sve što je bilo nenormalno?

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!