Šerefudinova Bijela džamija jedinstven je sakralni objekt u ovom dijelu Evrope. Nije kopija ni osmanskog ni arapskog stila, a onda zbog toga nije bilo moguće pronaći donatore među prijateljima iz islamskih zemalja. “Ali nama je posebno drago što je građena od sredstava vjernika iz Visokog pa i Bosne i Hercegovine i cijele Jugoslavije, a sudbina joj je takva da se i ova adaptacija, koja još traje, finansira dobrovoljnim prilozima vjernika i privrednika iz Visokog i muslimana iz Bosne i Hercegovine, pa i šire”, kaže hafiz Edin Bukva

Piše: Jakub SALKIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Visoko je poznati drevni bosanski grad, iz starih vremena poznat po proizvodnji mesa i preradi kože, a danas i po Bijeloj džamiji, a odnedavno i piramidama. Ovim riječima započinje priču o Šerefudinovoj Bijeloj džamiji Muharem Šahinović. Njegova je kuća haman uz harem džamije. Muharem je predsjednik džamijskog odbora, a bio je aktivan u džematu i kada se gradila Bijela džamija sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Smatra se da je na ovom mjestu džamija izgrađena 1477. godine. Neki historičari procjenjuju da je to bila najstarija džamija u Visokom, dok oni malo oprezniji kažu da je jedna od dvije najstarije. Kako god, ta stara džamija bila je šezdesetih godina prošlog stoljeća dosta oronula, krpilo se koliko se moglo da ostane funkcionalna, pa je postojala i opravdana potreba za novom džamijom.

“Po tadašnjem urbanističkom planu, bilo je predviđeno da džamija bude na tom mjestu dok može, kada se sruši, nema više nikakvog renoviranja ili gradnje nove džamije. U haremu će, prema urbanističkom planu, biti izgrađene stambene zgrade”, priča Muharem. Međutim, ljudi su bili uporni – iako je vjera u to vrijeme bila po strani, obralo se, samo su još starci bili u džematu – te je Općina ipak dala saglasnost za izgradnju nove džamije, ali pod uvjetom da se napravi džamija vanrednog, neobičnog izgleda.

“Rekli su nam: Ako pristanete na to, može, ako ne, nema ništa od džamije. Mi smo prihvatili. Tada nije bilo novih džamija, sve su bile u klasičnom stilu. Odredili su da arhitekt bude Zlatko Ugljen. Kada nam je donio maketu, bilo nam je neobično, nema munare, one klasične, onda unutrašnjost nije ravna ploča nego u stilu amfiteatra s dvije stepenice. Nama je to bilo teško prihvatiti, ali Ugljen je bio uporan. Kada je počela gradnja, imali smo problem i s lokacijom. Džamija je prilazila susjednoj ogradi više nego što bi smjelo, a komšija Popić, pošto je prodavao kuću, nije htio dati saglasnost. U međuvremenu je od njega kuću kupio Mulo Hodžić, direktor Kožarskog kombinata, i dao dozvolu da se može raditi”, govori Muharem.

Deset godina trajala je gradnja, zahtjevni radovi za izvođenje, jer nema klasičnih zidova, a bila je to skupa investicija. Novac su osigurali Visočaci, a i drugi muslimani iz bivše Jugoslavije. Kada je džamija 1980. godine otvorena, bio je to veličanstven događaj. Ljudi su dolazili iz cijele Jugoslavije, Visoko je bilo blokirano, svaka ulica puna ljudi, a cijeli grad pokriven razglasom. Nestvarna scena za to vrijeme.

Muharem priča kako su pokušavali uvjeriti akademika Ugljena da ne pravi unutrašnjost u obliku amfiteatra sa stepenicama nego da bude ravna ploča, kao u svim drugim džamijama. Bezuspješno. Spor je riješen tako što je Ugljen odustao od jedne stepenice, a jedna je, uprkos protivljenju, ostala.

“Međutim, to se pokazalo kao praktično rješenje, sad bi bilo dobro da je ostala još jedna stepenica. Ljudi čim klanjaju, ako je mukabela ili predavanje, lete da sjednu na stepenicu, ne možeš mjesta uhvatiti. Danas je to praktično, a u ono je vrijeme bilo nezamislivo”, priča Muharem.

Imam Bijele džamije hafiz Edin Bukva objašnjava nam sve pojedinosti vezane za ovu džamiju, a koje je čine toliko posebnom.

Akademik Ugljen zamislio je džamiju kao asocijaciju na pećinu, zato su zidovi i krov nepravilnih oblika. Hafiz Bukva objašnjava da je Bijela džamija vjerovatno jedina bogomolja na svijetu, ili barem da je jedna od rijetkih, u koju se ne penje stepenicama nego se u nju spušta. Stepenice simboliziraju duhovno uzdizanje. Ali akademik Ugljen vodio se logikom da se u pećinu spušta, a pećina je mjesto gdje je Muhammed, a. s., primio prvu objavu. Također, u pećinu se sklonio tokom Hidžre od progonitelja. Na samom ulazu u džamiju, na lijevoj strani, mala je munara, tzv. akšam-munara, dok je na desnoj strani džamije velika munara.

Hafiz Bukva ističe da se pojedini vjernici ni danas, više od trideset godine nakon izgradnje, ne mogu pomiriti s izostankom uobičajenih elemenata sakralne arhitekture, poput vrha munare u obliku kupe, dok je vrh munare Bijele džamije zaobljen i podsjeća na, recimo, mikrofon. Bijela džamija jedna je od rijetkih koja nema prozora, ali ima pet svjetlarnika na krovu koji simboliziraju pet dnevnih namaza. Najveći od njih napravljen je u obliku paukove mreže, što podsjeća na situaciju iz života Poslanika, a. s., kada je prilikom Hidžre bio u pećini, a potjera zaključila da nije tu zbog paukove mreže na ulazu. Zid džamije, koji je okrenut prema Kibli, pognut je prema tlu, čime je arhitekt pokazao simboliku klanjanja.

“Zidovi džamije nepravilnog su oblika, hrapavi su i na njima nema nikakvih detalja koji se inače stavljaju po džamijskim zidovima. Zbog te jednostavnosti, ova džamija tradicionalnija je od tradicionalnih džamija”, kaže hafiz Bukva.

S obzirom na to da je Bijela džamija jedinstvena u pogledu arhitekture, te da je u vrijeme u kojem je pravljena bila krajnje neobična, nepojmljiva, bilo je dosta otpora kod “običnog” svijeta. U jednom intervjuu akademik Ugljen ispričao je anegdotu da ga je nekom prilikom sreo stariji džematlija i rekao mu da je odmah, čim je čuo za namjeru gradnje nove džamije, dao nešto novca za izgradnju, a sada, kada je vidio kako će izgledati, dao bi mnogo više samo da se ne gradi.

Na svu sreću, džamija je izgrađena. Tri godine nakon završetka gradnje, 1983. godine, Bijela džamija dobila je nagradu “Aga Khan”, prestižnu svjetsku nagradu za arhitekturu. “Ono što je specifično, posebno kada iščitavamo ono što je napisao ocjenjivački tim stručnjaka koji su došli u Bosnu i Hercegovinu da istražuju i uzimaju podatke o ovoj džamiji, te da i obilaze i druga značajna arhitektonska blaga, jeste to da su u svom nalazu kazali da su u Bosni i Hercegovini markirali dva objekta – Stari most u Mostaru, kao djelo klasične osmanske arhitekture, i Bijelu džamiju, kao djelo savremene sakralne arhitekture”, objašnjava hafiz Edin.

Nagradu su dobili arhitekt Ugljen, preduzeće “Zvijezda”, koje je izvodilo radove, i sam džemat Bijele džamije. No, nije to jedino priznanje za ovu džamiju. Naime, 2007. godine udruženje mađarskih arhitekata proglasilo je Bijelu džamiju jednim od triju najljepših savremenih sakralnih objekata u Evropi u pogledu arhitekture.

“To priznanje iznova je potaknulo ljude zainteresirane za arhitekturu da posjete Bijelu džamiju. Dodatni podstrek dala je i jedna izložba, koja je prošle godine održana u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (MoMA), gdje je u okviru predstavljanja nekadašnje jugoslavenske arhitekture poseban segment bila Bijela džamija. To je izazvalo veliko zanimanje. Mi smo u situaciji, valjda nam je to sudbina ovdje, da o njenoj posebnosti i vrijednosti saznajemo od ljudi koji dolaze izvan Bosne i Hercegovine da je posjećuju i da joj se dive. Evo, u ramazanu smo imali nekoliko posjeta studenata arhitekture i profesora iz Austrije, Slovenije, Velike Britanije, Njemačke, Italije…”, objašnjava hafiz Edin Bukva.

Da je ova džamija kojim slučajem u Beču, smatra hafiz Bukva, cijeli bi svijet za nju znao i milioni ljudi bi je posjećivali. Ali nije u Beču, nego je u Visokom. Zato i jeste izazov pronaći sredstva za njenu adaptaciju i rekonstrukciju. Džematski odbor pokrenuo je 2017. godine aktivnosti na osiguravanju novca za adaptaciju Bijele džamije. Općina Visoko dala je 30.000 maraka za zamjenu krovnih prozora, odnosno svjetlarnika. Uslijed starosti i dotrajalosti, te oštećenja tokom rata, krov je propuštao vodu. Ovom prilikom, Bijela džamija dobila je svoj autentični izgled. Naime, kada je izvorno završena 1980. godine, Bijela džamija nije imala nikakvog pokrova nego je čitava konstrukcija bila betonska. Tadašnji građevinski materijali to nisu mogli podnijeti i brzo je počela prokišnjavati.

Kada je Bijeloj džamiji 1983. godine dodijeljena nagrada “Aga Khan”, uz skulpture i priznanja, uručen je i određeni novčani iznos. Taj novac iskorišten je da se džamija prekrije bakrom i limom.

“Ovo pokrivanje imalo je, osim zaštite od prokišnjavanja, i jednu psihološku notu. Vjernici su htjeli da je nečim približe ‘tradicionalnim džamijama’, jer sama njena izgradnja i izgled su naišli na otpor kod starih vjernika, što je razumljivo jer ovo nije ličilo ni na jednu džamiju koju su oni vidjeli i mogli pojmiti. Pokrivanjem bakrom, do kojeg je došlo kao rezultat nagrade za posebnost u izvedbi, Bijela džamija izgubila je, još tada, svoj izvorni izgled i nije više bila bijela, jer su njen krov i većina vidljivog dijela konstrukcije bili pokriveni. Time se narušio njen autentični izgled”, navodi hafiz Bukva.

Taj bakreni krov trebalo je zamijeniti zbog dotrajalosti i oštećenja, ali je pitanje bilo čime, jer treba vratiti džamiji izvorni oblik, a materijal ne smije prokišnjavati.

“Uz dozvolu akademika Ugljena, pristupili smo istraživanju i odabiru specijalnih materijala krovne plohe. S obzirom na to da taj materijal – poliuretansku pjenu, ureu i UV otporni lak – niko u Bosni i Hercegovini ne radi, angažirana je firma iz Splita”, kaže hafiz Bukva.

Prema njegovim riječima, džemat Bijele džamije svrstava se u manje džemate u Visokom, a u staroj jezgri grada ima devet džamija. Sve su one vrlo blizu jedna drugoj. Zbog toga nije bilo lahko odlučiti se za adaptaciju jer je za nju potrebno dosta novca, ali uključila se Općina Visoko s donacijom, a onda je pokrenuta i zvanična akcija prikupljanja donacija.

Bijela džamija jedinstven je sakralni objekt u ovom dijelu Evrope. Nije kopija ni osmanskog ni arapskog stila, a onda zbog toga nije bilo moguće pronaći donatore među prijateljima iz islamskih zemalja.

“Ali nama je posebno drago što je građena od sredstava vjernika iz Visokog pa i Bosne i Hercegovine i cijele Jugoslavije, a sudbina joj je takva da se i ova adaptacija, koja još traje, finansira dobrovoljnim prilozima vjernika i privrednika iz Visokog i muslimana iz Bosne i Hercegovine, pa i šire, koji su saznali za adaptaciju. Malo je neobično da moramo naglašavati, jer je to ranije bilo uobičajeno, i nemuslimani su uzeli učešće i uplaćuju sredstva za adaptaciju. Pozvao bih sve vjernike muslimane i druge koji cijene on što je unikatni biser naše arhitekture da nam pomognu svojim prilozima da završimo adaptaciju kompleksa. Sljedeće što trebamo uraditi jesu akšam-munara i betonska ograda, te postavljanje šadrvana”, kaže hafiz Bukva.

Ali, uz tu umjetničku i arhitektonsku ljepotu, vjernici su ti koji svojim aktivnostima džamiji daju duhovnu ljepotu i posebnost. Neke od tih aktivnosti jesu škola Kur’ana za odrasle, koja ima čak devet odjeljenja s više od 100 polaznika. A nisu to samo polaznici iz Visokog, nego dolaze ljudi iz okolnih gradova. Uz to, u Bijeloj džamiji djeluje i škola hifza, koja je već dala nekoliko hafiza.