Prošlo je više od deset godina. Smatram da svako ko se bavio javnim poslom ne treba u toj vrsti posla ostati predugo. Ja sam u javnim funkcijama bio od 1993. do 2009, šesnaest godina dug je period, to na neki način čovjeka formatizira u jednom svijetu. Kad sam izašao iz politike, posvetio sam se biznisu i nastavi na fakultetu, dobio sam novi prostor kroz upoznavanje novih ljudi, novih prijatelja u državi i van nje. Upoznao sam još jedan svijet koji je velik i širok i otvara nove šanse čovjeku da se i lično nadogradi, proširi svoje biznis i političke poglede

Razgovarao: Jakub SALKIĆ

Nedžad Branković rodio se 1962. godine u Višegradu. Diplomirao je na Građevinskom fakultetu u Sarajevu 1987, a doktorirao na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije 2006. godine. Bio je član Predsjedništva Stranke demokratske akcije. Prije ulaska u politiku do 1992. godine bio je zaposlen u IPSA Institutu za saobraćaj u Sarajevu, a godinu poslije postaje generalni direktor Željeznica FBiH. Na čelu Željeznica ostaje do općih izbora 1998. godine, kada je izabran za poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta BiH.

Drugi je put na poslaničku dužnost izabran četiri godine kasnije, ali je vratio mandat jer je imenovan za direktora “Energoinvesta”. U Vladu Federacije BiH ulazi 2003. godine kao ministar prometa i komunikacija, a četiri godine poslije postaje federalni premijer. Na zahtjev rukovodstva SDA, podnosi ostavku na mjesto premijera 2009. godine. Trenutno je angažiran kao profesor na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu, te radi u privatnoj kompaniji “Saraj Inženjering d. o. o.”

STAV: I do sada su Vas napadali, optuživali, sudili li Vam, a vjerovatno će se napadi i prozivanja intenzivirati, kako to podnosite?

BRANKOVIĆ: Čovjek vanjske napade podnosi ako je sa sobom načisto šta jeste, a šta nije, kao što je govorio rahmetli Alija Izetbegović: “Nemoj pa se ne boj”, to je jedno. Druga stvar, ja sam uvijek bio u prilici da radim kompleksne poslove visoke odgovornosti i da realiziram složene projekte. Poslove kojima sam se bavio, bez ikakve ružne konotacije, nije razumjelo mnogo ljudi, a ondje gdje prestaje znanje, počinje sumnja. Svi projekti, većina stvari u vezi s kojim sam bio javno prozivan i napadan, bili su veoma kompleksni, multidisciplinarni i mali broj analitičara, onih koji su to tumačili javnosti, nije imao kompetencije da to razumije. Danas, poslije toliko vremena, mogu slobodno kazati da su to bile sve insinuacije, da ih drugačije ne kvalificiram, vrijeme je ipak pokazalo i demantiralo sve ono što su mi stavljali na teret da sam radio.

STAV: Talgo-vozovi bili su jedna od takvih priča zbog kojih su Vas prozivali, nabavili ste ih davno, a tek su pušteni u promet.

BRANKOVIĆ: Nisam ih ja sam nabavio, ne treba nijedan projekt vezati za jednu ličnost. Procedura nabavke tih vozova krenula je prije nego što sam ja ušao u Vladu. Prvi sporazum ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine sa španskim kolegom potpisan je 2000. godine. Sve ostalo bilo je nastavak te procedure. Problem se pojavio u jednom elementu puštanja u rad jer je to bio transfer tehnologije, nije bila kupovina voza. Tu je bio jedan dio ukupnih obaveza što se tiče održavanja, gdje se ranije željezničke uprave i isporučilac vozova nisu sporazumjeli. Od toga je nastala sva ona kampanja da voz ne može na šine, što je bilo nerazumno. Ali pitajte danas željezničare, oni će vam kazati da su ti vozovi sačuvali funkciju putničkog prijevoza u Federaciji BiH, to su jedine putničke garniture koje mogu ići u međunarodni promet. Evo, neki dan sam vidio podatak da njemačka željeznica traži 100.000 radnika. Dakle, Njemačka, kao moderna država, zna koliko je željeznički promet bitan za evropski koncept transporta, a to je ekologizacija prometa. Taj voz, osim što je imao tržišne učinke, on je očuvao radna mjesta.

STAV: Ponovo se vraćate u Ministarstvo za saobraćaj i komunikacije. Šta ste uočili kao najveće nedostatke u sistemu transporta i komunikacija, a što bi se moralo popraviti?

BRANKOVIĆ: Za dinamiziranje ukupnih poslova vezanih za promet i prometnu infrastrukturu ključni je faktor kapacitet institucija, a kapacitet institucija vezan je za kompetentnost ljudi zaposlenih u tim institucijama. U principu, sav prometni sektor funkcionira u korelaciji i harmoniji tri grupe subjekata: zakonodavci, regulatori i operatori, odnosno menadžeri svih procesa, i zbog našeg ustavnog uređenja, državnog, entitetskog i kantonalnih nivoa, imamo veliku neusklađenost propisa i standarda, a pošto je to javni sektor, dosta je grešaka i u pogledu kadroviranja, dosta je ljudi koji nemaju profesionalni profil koji asocira na djelatnost u kojoj je raspoređen u bilo kojoj od ove tri grupe, proizvod je usporavanje jednog dijela tog lanca koji onda ne može biti kvalitetan servis građanima i privredi. Dakle, prije svega treba raditi na jačanju kapaciteta institucija i izboru kompetentnih ljudi na odgovorne funkcije.

STAV: Kada već spominjete kompetencije, s obzirom na to da predajete na Fakultetu za saobraćaj i komunikacije, a kod nas je uglavnom percepcija da mladi s fakulteta izlaze s nedovoljno praktičnog znanja, kakva su Vaša zapažanja u tom pogledu?

BRANKOVIĆ: Predajem na sva tri ciklusa educiranja budućih stručnjaka. Naša ustanova trudi se da studentima osim teorijske nastave omogući kontakte sa subjektima u kojima će možda sutra postati uposlenici. U svakoj generaciji ima izvrsnih studenata, ali je račun vjerovatnoće koliko će njih biti uspješni ljudi. Svima njima prenosimo da je njihov alat za budućnost kompetencija i da se ona cijeli život dograđuje, cijeli život se uči. Međutim, treba naći mehanizme kako permanentno educirati one koji su prilično rano završili studije da budu stalno u funkciji razvoja vlastite kreativnosti. To je ono što pravi pomake.

STAV: Dugo niste bili u politici, odnosno u izvršnoj vlasti, zašto ste se vratili?

BRANKOVIĆ: Prošlo je više od deset godina. Smatram da svako ko se bavio javnim poslom ne treba u toj vrsti posla ostati predugo. U javnim funkcijama bio sam od 1993. do 2009, šesnaest godina dug je period, to na neki način čovjeka formatizira u jednom svijetu. Kad sam izašao iz politike, posvetio sam se biznisu i nastavi na fakultetu, dobio sam novi prostor kroz upoznavanje novih ljudi, novih prijatelja u državi i van nje. Upoznao sam još jedan svijet koji je velik i širok i otvara nove šanse čovjeku da se i lično nadogradi, proširi svoje biznis i političke poglede. Radio sam na području cijele države, svugdje sam otvoreno govorio o svojim političkim stavovima i shvatio sam da nam nedostaje u Bosni i Hercegovini iskrenog razgovora, čini mi se da se zatvaramo. Treba praviti mostove, oni se prave iskoracima u komunikaciji s ljudima koji drugačije misle. I dobro je kada ljudi drugačije misle, tu onda ima potencijala da se stvari unaprijede. Mjesto gdje trebam sada obavljati poslove više je stručno-tehničko nego političko, jer nadležnosti državnog ministarstva su 99 posto specijalističke discipline, a ne kreiranje politika, tako da to neće biti za mene neko iznenađenje u odnosu na poslove kojima sam se do sada bavio.

Najbolje se osjećam u svojoj struci, a sve što sam radio samo su različite forme moje struke, dakle, ja se u kontinuitetu bavim istom strukom. Kada sam završio studij za građevinskog inženjera, radio sam u Institutu IPSA, to je bila prije rata najveća projektantska kompanija na ovim prostorima. Od prvog dana kada sam otišao na građenje pruge Tuzla – Zvornik bavim se oblašću prometa i komunikacija samo u različitim formama i na različitim pozicijama – ili sam bio u dijelu institucija koje kreiraju zakone, ili među menadžerima, ili u nastavi, ili projektant. Cijela moja karijera isključivo je posvećena saobraćaju.