Cijenilo se da su Amerikanci uporni u zahtjevu da se Beograd odluči na kojoj je strani, da li će slijediti vanjsku politiku Rusije ili EU, u čije se članstvo želi uključiti. Faktički neće biti moguće da Srbija postane članica EU a da slijedi vanjsku politiku Rusije. Čak ni neutralnost Beograda između Zapada i Rusije za Srbiju nije izlaz, jer ne može biti neutralna ako želi biti članica EU

Ruski i srpski piloti tokom zajedničkih vojnih vježbi održanih 2016. godine

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

Rusija je snažno ekonomski i politički prisutna u svim zemljama na Balkanu, uz tendenciju produbljivanja i proširivanja tog prisustva. Šire gledano, jednako je zanimljivo prisustvo Rusije u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, BiH i Sloveniji. Posebno je važno što Srbija očekuje pomoć od Rusije primjenom veta u međunarodnim organizacijama koje bi bez ruskog veta mogle donositi odluke koje se ne dopadaju Srbiji.

Angažiranje Rusije u regiji Balkana izloženo je obavještajnoj i diplomatskoj pažnji SAD-a i članica EU. Pomoćnik državnog sekretara SAD-a za evropska i evroazijska pitanja Hoyt Yee rekao je sredinom 2017. godine: “SAD moraju aktivno pratiti sve što Rusija pokušava uraditi u regiji.” Dio američkog praćenja i utjecaja u vezi s prisustvom Rusije na Balkanu, posebno u Srbiji, bili su razgovori zvaničnika SAD-a s predsjednikom Vučićem tokom njegove višednevne posjete Washingtonu. Tim povodom, cijenilo se da su Amerikanci uporni u zahtjevu da se Beograd odluči na kojoj je strani, da li će slijediti vanjsku politiku Rusije ili EU, u čije se članstvo želi uključiti. Faktički neće biti moguće da Srbija postane članica EU a da slijedi vanjsku politiku Rusije. Čak ni neutralnost Beograda između Zapada i Rusije za Srbiju nije izlaz, jer ne može biti neutralna ako želi biti članica EU.

Povodom Vučićeve posjete Washingtonu, ambasador Rusije u Beogradu Aleksandar Čepurin rekao je da “Srbija treba, prije svega, da vodi računa o svojim interesima” i da bi bilo “bolje da se ne vrše pritisci na Srbiju po pitanju njene spoljne politike i ne zadire u interese srpskog naroda”. U drugoj prilici, povodom izjave američkog zvaničnika da Srbija ne može sjediti na dvjema stolicama, odnosno da ne može biti i s EU i s Rusijom, ambasador Čepurin napao je opoziciju aktuelnoj vlasti u Srbiji, ističući da je ona “antisrpska” jer sluša i provodi antisrpske stavove američkih zvaničnika. Dok insistira da Srbija realizira interese Rusije, Čepurina brine mogućnost da Srbija, radi svojih interesa, prihvati vanjsku i sigurnosnu politiku EU. Čepurin zna da EU konstantno upozorava da Srbija mora uskladiti svoju vanjsku politiku s politikom EU, što Beograd odlaže znajući da, u krajnjem, to mora učiniti tek u fazi priključenja.

KO SU ZAŠTITNICI RUSKIH INTERESA U SRBIJI I BiH

Za 2018. godinu Kongres SAD odobrio je 250 miliona dolara za suprotstavljanje ruskom utjecaju na Balkanu i šire u Jugoistočnoj Evropi, što obuhvata i pokretanje medijskog regionalnog centra za djelovanje prema Albaniji, BiH, Gruziji, Makedoniji, Moldaviji, Kosovu, Ukrajini… Pomoćnik državnog sekretara SAD-a Brian Hoyta Yee krajem oktobra 2017. godine u Beogradu na sastanku s predsjednikom Vučićem rekao je da “Srbija ne može da sjedi na dvije stolice”. Odgovarajući na neke srbijanske kritike protiv te izjave, američki ambasador u Beogradu Kyle Scott rekao je da Brian Hoyta Yee nije “pretjerao”. Bilo je indikativno što je Vučić odlagao svoje reagiranje na izjave Briana Hoyta Yeea i Kylea Scotta.

Premijerka Srbije Ana Brnabić rekla je da bi u slučaju “moranja Srbija izabrala EU”. Pri tome treba znati da ono što se mora može biti izraz volje, ali je ponekad suprotstavljeno volji ili nije izraz volje u punom kapacitetu. Srbija je suverena zemlja i ona ne mora, već ako hoće može krenuti evropskim putem, prihvatajući, umjesto ruske, vanjsku i sigurnosnu politiku EU. S tim u vezi, treba imati u vidu da su odnosi Srbije i Rusije “duboki” i da dubinu tih odnosa ne može poremetiti članstvo Srbije u EU, što bi moglo značiti da su u konačnom srbijanski prioriteti na ruskoj, a ne na evropskoj strani, jer su odnosi Srbije s EU stvar forme i površine, a odnosi Srbije i Rusije stvar suštine i dubine.

Srbija, nakon izbora Vučića za predsjednika, od Rusije je kopirala praksu podešavanja u pogledu državnog funkcioniranja, s ciljem da politička moć bude koncentrirana u funkciji srbijanskog predsjednika ili premijera Vlade Srbije, što će se vjerovatno nastaviti ovisno od funkcije koju bude pokrivao Vučić. Sada apsolutnu vlast u Srbiji ima Vučić na funkciji predsjednika, kao što je do sredine 2017. godine vlast u Srbiji imao isti taj Vučić dok je bio na funkciji premijera. Tako se podešavala politička moć Putina u Rusiji, mijenjanjem njegove i pozicije Dimitrija Medvedeva. Metaforički, Vučić je srbijanski “Putin”, dok Nikolić neće biti srbijanski “Medvedev”.

U svakom slučaju, EU očekuje jasan stav srbijanskih lidera, da li će provoditi vanjsku politiku EU ili vanjsku politiku Rusije. Tom principu “ili – ili” iz EU Rusija i Srbija oponiraju stavom “i – i”, dakle, i EU i Rusija. Portparolka Ministarstva vanjskih poslova Rusije Marija Zaharova rekla je o tome: “Optimalno je biti i s jednima i s drugima”, što je stav i srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića, koji je o istom pitanju rekao: “Suština mudre politike je da ne dozvolimo da dođemo u dilemu EU ili Rusija, rukovodeći se interesima Srbije.” Cijeni se da je Moskva zadužila bivšeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića i aktuelnog srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivicu Dačića da brinu o ruskim interesima u Srbiji i šire u regiji Balkana, što je konstatirao i predsjednik Nove stranke, a bivši predsjednik Vlade Srbije Zoran Živković, rekavši: “Nikolić je sasvim sigurno dobio signal iz Moskve da je on zaštitnik ruskih interesa u Srbiji. Istovremeno, jasno je da se Vučić svim silama bori za naklonost Kremlja. Moskvi je Ivica Dačić garantovao da će Vučića držati pod kontrolom.” Cijeni se, također, da je zaduženje za ruske interese u BiH iz Moskve dobio predsjednik RS-a Milorad Dodik.

Pred predsjedničke izbore u Srbiji 2. aprila 2017. godine Vučić je dobio podršku od Putina, čemu je prethodilo Nikolićevo odustajanje od kandidature, što se smatralo posljedicom ruskih savjeta, s obzirom na Putinovu ocjenu da će ruske interese na Balkanu štititi Vučić kao i Nikolić. U Moskvi se pred te izbore Vučić po deseti put sreo i razgovarao s Putinom. Tom je prilikom Putin Vučiću poželio sreću na predstojećim izborima. To je bio Putinov apel građanima Srbije da glasaju za Vučića, a ne za opozicione predsjedničke kandidate. Nakon izbora, Putin je Vučiću čestitao pobjedu, isto kao i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Dakle, Vučića su podržali i glavni autoriteti EU (SAD) i zvaničnici Rusije. EU i SAD, pored nastavka integracije Srbije u EU, od Vučića očekuju nastavak briselskog dijaloga i provedbu dogovorenog između Beograda i Prištine, što su pitanja o kojima Rusija u odnosu na Zapad ima suprotstavljene stavove. Rusija od Vučića očekuje da se zalaže za vojnu neutralnost Srbije, na način da ta neutralnost bude protiv NATO-a, s efektima srbijanskog približavanja Rusiji. U takvim različitim i suprotstavljenim očekivanjima od Vučića, s jedne strane Zapada, a s druge strane Rusije, Vučićeva politička praksa bit će kontroverzna, opterećena činjenicama na osnovu kojih će se teško zaključiti kada je Vučić eksponent interesa Zapada, a kada je eksponent interesa Rusije.

SRBIJA JE KRAJEM 20. STOLJEĆA RATOVALA PROTIV 23 EVROPSKE DRŽAVE

Sredinom februara 2017. godine predsjednik Slovenije Borut Pahor u Moskvi je razgovarao s Putinom o mogućnosti da Rusija investira milijardu eura u modernizaciju slovenačkih željeznica. Dakle, Rusija ostvaruje blisku saradnju i sa zemljama na Balkanu koje su članice NATO-a i EU i s onima koje se žele integrirati u EU i NATO, uz napomenu da Srbija ispoljava želju za ulazak u EU, ali da ne želi u NATO. Nakon posjete Moskvi, krajem marta 2017. godine, premijer Vučić rekao je da “ruska Sberbanka postaje većinski vlasnik hrvatskog ‘Agrokora’.”

Pritom EU ulaže u projekte infrastrukture u Srbiji i BiH, a na otvaranjima objekata ostvarenim od sredstava EU srpski lideri ističu ratnohuškačke poruke koristeći se jezikom mržnje, kao što je to bilo 1. oktobra 2017. godine, prilikom obilježavanja završetka izgradnje dijela moderne ceste od Prnjavora do Doboja. Tom je prilikom Dodik isticao velikosrpske težnje za secesiju RS-a radi uvećavanja Srbije. Cesta je dobila naziv po Danu RS-a 9. januaru, iako je Ustavni sud proglasio taj “praznik” neustavnim. I pored toga je predsjednik Srbije Vučić došao na manifestaciju otvaranja ceste s takvim nazivom, pritom su isticane zastave Srbije, a ne zastave BiH, čime je relativizirana Vučićeva izjava izrečena tom prilikom u korist mira i zajedničke budućnosti. Zato, EU bi trebala uvjetovati svoje donacije i kredite, jer se rezultati njenih ulaganja ne bi trebali koristiti za jezik mržnje i izazivanje sukoba u regiji Zapadnog Balkana. Dakle, neke su Vučićeve izjave u korist mira, a neki su postupci na štetu mira.

Srbija se izjašnjava da će slijediti politiku vojne neutralnosti, da ne želi u članstvo NATO-a, a da će s NATO-om razvijati saradnju u okviru “Partnerstva za mir”. Srpski lideri koji se izjašnjavaju da su naklonjeni evropskim vrijednostima i članstvu u EU izbjegavaju da se izjasne protiv NATO‑a, zagovarajući referendum o tome, jer žele podršku i Zapada, koji očekuje ulazak Srbije u NATO, i srpskog naroda, koji se tome protivi, misleći da im je to kompromis kojim se ne udaljava ni od Zapada ni od naroda. Srbija smatra da je Kosovo još uvijek njen dio, što praktički znači da prilikom isticanja svoje vojne neutralnosti gube iz vida da “na Kosovu ima 600 američkih vojnika i 4.000 NATO mirovnih snaga”. Odnosno, smatrajući da je Kosovo dio Srbije, srbijanski lideri trebali bi smatrati da na “svojoj” teritoriji već imaju baze NATO-a.

Kao politički motiv distanciranja od NATO-a, Srbija ističe NATO bombardiranje 1999. godine raznih ciljeva po ondašnjoj SR Jugoslaviji, koju su činile Srbija s Kosovom, u svom sastavu i Crna Gora. Međutim, jasno je da je obzir Srbije prema ruskim interesima sprečavanja širenja NATO-a na istok najvažniji motiv srbijanskog distanciranja od NATO-a. Pri tome, treba imati u vidu da srbijanski lideri ne postavljaju pitanje: Zašto Rusija nije ništa učinila da zaštiti Srbiju i Crnu Goru od NATO bombardiranja? U vezi s NATO bombardiranjem po Srbiji i Crnoj Gori, treba zaključiti da je Srbija krajem 20. stoljeća vodila pet ratova: protiv (a) Slovenije, (b) Hrvatske, (c) Bosne i Hercegovine, (d) Kosova i (e) moglo bi se tvrditi i protiv međunarodne zajednice jer je 19 zemalja angažiralo svoje vojne efektive za NATO bombardiranje po Srbiji i Crnoj Gori.

PRIMJERI DOBRE SARADNJE SRBIJE S NATO

Uporedo s dobrom saradnjom s Rusijom, Srbija ima dobru saradnju s NATO i SAD-om: (a) Vojska Srbije i Vojska SAD-a od kraja 2017. godine u Angoli zajednički realiziraju vojno‑medicinsku misiju pod komandom oficira SAD-a; (b) 18 godina nakon NATO udara po Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu (teritorija bivše SRJ), SAD i Srbija održavaju zajedničke vojne vježbe u bazi “Jug” kod Vranja i na poligonu “Hohenfels” u Njemačkoj; (c) realizirana je zajednička obuka inžinjeraca oružanih snaga Srbije i SAD-a; (d) američka vojska u sastavu KFOR-a na Kosovu sarađuje s Vojskom Srbije, pored ostalog, i zajedničkim patrolama duž granice između Kosova i Srbije; (e) SAD su donirale za Vojsku Srbije 40 vozila Hamvi u vrijednosti 7,5 miliona dolara, datih na upotrebu u brigade kopnene vojske Srbije, te u jedinice vojske Srbije angažirane u mirovnim misijama UN-a po svijetu; (f) NATO i Srbija imaju Sporazum o povlaštenom statusu američkog i drugog osoblja NATO-a u Srbiji, koga su 2005. godine potpisali generalni sekretar NATO-a Jap de Hop Shefer i tadašnji ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Drašković (SOFA sporazum); 2016. godine Srbija je potpisala sporazum s NATO o saradnji u oblasti logistike, po kome agencije NATO-a za logističku podršku imaju isti imunitet i privilegije kao i osoblje kancelarije NATO-a u Beogradu po naprijed spomenutom sporazumu od 2006. godine; (g) pod utjecajem SAD-a, spriječeno je da prilikom posjete Putina Srbiji 2014. godine bude potpisan sporazum o diplomatskom statusu ruskog osoblja u Srpsko-ruskom humanitarnom centru (SRHC) u Nišu; (h) snage KFOR, pod vodstvom NATO-a na Kosovu, kako je istakao predsjednik Srbije Vučić u ljeto 2017. godine, “imaju ključnu ulogu u zaštiti srpskog naroda na tom prostoru kao garant njihove bezbjednosti, kao i očuvanja stabilnosti u regionu”.

Ambasador SAD-a u Beogradu o vojnoj saradnji SAD-a i Srbije rekao je: “SAD su najaktivniji partner u Srbiji i najveći investitor u njenu vojsku. U minuloj deceniji SAD su donirale više od 31 milion dolara za podršku i razvoj Vojske Srbije da bi podržale viziju dobro opremljene i moderne srpske vojske.”

VOJNO I OBAVJEŠTAJNO PRISUSTVO RUSIJE U SRBIJI

U saradnji s Rusijom, Srbija jača svoju vojsku kroz razne programe obučavanja, vojnih vježbi, opremanja i naoružavanja. U Rusiji se obučavaju padobranci Specijalne brigade Vojske Srbije za skokove iz ruskog aviona IL-76 na terene malih dimenzija s visine od 4.000 metara. Kontinuirano, svake godine održavaju se zajedničke padobranske vježbe vojske Rusije, Srbije i Bjelorusije. To su bile vježbe: “Srem 2014” u Nikincima; “Slovensko bratstvo 2015” u Rusiji kod Novorosijska; “Slovensko bratstvo 2016” kod Kovina; “Slovensko bratstvo 2017” u Bjelorusiji; početkom augusta 2017. godine 70 pripadnika Kopnene vojske Srbije učestvovalo je u vježbi na poligonu “Kirilovski” u lenjingradskoj vojnoj oblasti.

Premijer Vučić rekao je da Srbija od Rusije nabavlja avione (šest MIG-29), helikoptere, oklopna borbena sredstva (30 tenkova T-72 i 30 oklopnih transportera), dijelove za oklopna vozila, savremene radarske sisteme, rakete zrak – zrak, rakete zrak – zemlja, Srbija adaptira ruske protuoklopne rakete na srbijansko vojno oklopno vozilo “Miloš” i oklopno vozilo za žandarmeriju “Lazar”, planira izgradnju centra za remont naoružanja i opreme ruskog porijekla, što će Srbiju koštati 185 miliona eura. Nadalje, Srbija razmatra nabavku ruskih raketa velikog dometa S-300, ali je, zbog visoke cijene tog sistema, više zainteresirana za rakete “Tor” i “Buk” za protuzračnu borbu na malim i srednjim daljinama. Rusija je Srbiji donirala oružja u vrijednosti 600 miliona dolara.

Srpsko-ruski humanitarni centar (SRHC), osnovan aprila 2012. godine, dodatni je povod za sukobe Zapada i Rusije na Balkanu. Vjerovatno je da je taj centar od osnivanja 2012. godine kao prvi zadatak imao obavještajnu pripremu za dolazak Putina u Beograd 2014. godine. Zapad cijeni da je to “špijunski” centar i ruska vojna baza, a ne ono što zvaničnici Rusije i Srbije tvrde da je kao mehanizam Civilne zaštite Srbije namijenjen za brzo reagiranje u slučaju prirodnih nepogoda i humanitarnih katastrofa na području Srbije i njoj susjednih zemalja na Balkanu.

Taj centar s bazom u Nišu aktivan je u BiH legalno, kroz saradnju sa sigurnosnim institucijama države BiH i njenih entiteta, a vjerovatno i ilegalno. O aktivnostima tog centra u BiH ambasador Rusije u Sarajevu Petr Ivancov rekao je prošle godine: “Koliko znam, postoje kontakti i određena vrsta saradnje ovog centra i s Banjom Lukom i sa Sarajevom. U Sarajevu je sagovornik Ministarstvo sigurnosti, u RS-u je Republička uprava Civilne zaštite u Istočnom Sarajevu. Razmjenjuju informacije o potencijalnim opasnostima od elementarnih nepogoda, vrši se obuka saradnika iz Sarajeva i Banje Luke. U Niš dolaze ljudi iz Sarajeva, neki su čak išli i u Moskvu.” Bolju saradnju niškog SRHC-a s RS-om zvaničnici Rusije objašnjavaju specifičnostima duhovnih veza između Srba i Rusa.

Zemlje Zapada protive se potpisivanju Sporazuma o uslovima boravka, privilegijama i imunitetima srpsko-ruskog humanitarnog centra. O tome je srbijanski šef diplomatije Ivica Dačić rekao da primjedbe Zapada nisu korektne jer su SAD i druge članice NATO u Srbiji dobile i više od onoga što osporavaju Rusima. Dačić je podsjetio da su 2006. godine tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić i državna sekretarka SAD-a Kondoliza Rais potpisali Sporazum o zaštiti statusa i pristupa korištenju infrastrukture u Srbiji, po kome osoblje oružanih snaga i civilno osoblje Ministarstva odbrane SAD-a imaju isti status kao i administrativno i tehničko osoblje Ambasade SAD-a u Srbiji. “Sporazumu o ‘Partnerstvu za mir’, koji je potvrđen u Skupštini Srbije, da vojna kancelarija NATO suštinski ima diplomatski imunitet”, sličnog je sadržaja kao i Sporazum koga su 2006. godine potpisali Tadić i Kondoliza.

U vezi s protivljenjem sa Zapada zbog postojanja Srpsko-ruskog humanitarnog centra lansirana je “ideja” da se na aerodromu Ponkve kod Užica osnuje humanitarni centar zemalja EU i NATO-a, što su srbijanski zvaničnici odbacili kao glasinu. EU i SAD cijene da SRHC ugrožava rad Evropskog mehanizma civilne zaštite, u koji je uključena Srbija. Zato, SAD i EU od Srbije traže ukidanje SRHC, dok Srbija i Rusija žele da se za 75 zaposlenih u toj instituciji osigura diplomatski status i imunitet, isto kao i američkim i drugim pripadnicima NATO-a koji su u tom smislu zaštićeni.

Pripremljeni tekst sporazuma po kome su pripadnici SRHC trebali biti izjednačeni s pripadnicima NATO-a koji borave i kreću se po Srbiji bio je među više sporazuma koje je trebalo potpisati prilikom Putinove posjete Srbiji 2014. godine, ali je to bio jedini pripremljeni sporazum koji tom prilikom nije potpisan, što znači da je Srbija postupila po zahtjevima EU i SAD-a.

INDICIJE DA JE PRISUSTVO RUSIJE U BiH SUBVERZIVNOG KARAKTERA

Sigurnosnu pažnju izazvale su sljedeće aktivnosti Rusije u BiH: (a) povremen dolazak u RS uniformiranih ruskih kozaka s iskustvom organiziranja specijalnih operacija za aneksiju Krima pod maskom kulturne saradnje Rusije i RS-a, tako da je neposredno pred opće izbore u BiH 2014. godine, prema izvještaju Granične službe BiH, u Banju Luku i druga mjesta širom RS-a došlo 144 takvih ruskih kozaka sa svojim liderima Nikolajem Đakonovim, Zuranom Zavčazadeom, Konstantinom Malofejevom, Leonidom Rešetnjikovim i Igorom Štegolovim; (b) nakon pobjede na izborima 2014. godine, za “doprinos u formiranju Republike Srpske”, predsjednik RS-a i SNSD-a Milorad Dodik, Ordenom Njegoša prvog reda, odlikovao je Malofejeva, Rešetnjikova i Štegolova; (c) Dodikov prijatelj Malofejev početkom 2014. godine stavljen je na crnu listu EU zbog davanja materijalne potpore ruskim seperatistima u ukrajinskim regijama Krimu, Luganjsku i Donjecku; (d) predsjednik Rusije Vladimir Putin, neposredno pred izbore u BiH 2014. godine, u Moskvi je primio Milorada Dodika, obećavši “odbranu RS-a od razbijača Dejtonskog sporazuma”, kojeg ustvari najviše razbija upravo Dodik; (e) povodom obilježavanja 28. juna, Vidovdana, krsne slave Vojske RS-a, predsjednik RS-a Milorad Dodik dodijelio je Vitaliju Čurkinu, bivšem ruskom ambasadoru pri UN-u, posthumno Orden zastave RS-a sa srebrenim vijencem, u znak zahvalnosti što je 2015. godine u UN-u oborio Rezoluciju o Srebrenici.

Prema naprijed navedenim činjenicama, proizilazi da saradnja Rusije s RS-om ima subverzivni karakter. Dok je bila slabija, Rusija se nije mogla oduprijeti osamostaljenju Kosova, a kada je ojačala, Rusija se fokusira prema RS-u, s ciljem da pomogne prisajedinjenje dijelova BiH u sastav države Srbije. U slabljenju Srbije Rusija vidi sužavanje, a u jačanju vidi širenje prostora za svoje interese na Balkanu. Osamostaljenje Crne Gore i njeno pristupanje u članstvo NATO-a dodatni je izvor ruskih frustracija koje se žele ublažiti jačanjem subverzivnog prisustva u BiH.