Način na koji su Ćamil Hrustemović i njegovi saborci Bošnjaci došli u Palestinu, razlozi zbog kojih su to učinili, bojišta na kojima su ratovali, sve su to činjenice i podaci dobro istraženi u izraelskim akademskim krugovima. I to bez primjesa ikakve propagande. Nekoliko je, ipak, stvari ostalo do kraja nejasno. Koliko je Bošnjaka, zapravo, ratovalo krajem četrdesetih godina u Palestini i šta se s njima desilo nakon svih tih ratova, nakon što je proglašena država Izrael? Sudbina nekih od njih je poznata, drugi su potpuno nestali, najvjerovatnije asimilirani u društvima u okolini Izraela

Posljednjeg dana januara navršila se godina dana otkako je na bolji svijet preselio Ćamil Hrustemović. Mnogima njegovo ime i prezime u Bosni i Hercegovini ne znači ništa. U Libanu, pak, kada se kaže Kamel Rustom, onda svi znaju za njega. Ćamil Hrustemović, odnosno Kamel Rustom, heroj je borbe palestinskog naroda za slobodu. Ikona otpora arapskih zemalja izraelskoj okupaciji. Čovjek čija je životna priča toliko neobična i uzbudljiva da je poput kakvog dobrog trilera, a u isto vrijeme i tužna i mučna i teška jer Ćamil je jedan od nekoliko stotina Bošnjaka koji su nakon Drugog svjetskog rata otišli ratovati u Palestinu.

Jedan je od rijetkih koji je makar nakratko, na samo nekoliko dana, uspio posjetiti svoju rodnu zemlju. Ostalima to nikada nije uspjelo, umrli su daleko od Bosne. “Moj je dedo bio Božiji vojnik. Toliko mi nedostaje, nedostaju mi njegove oči, nedostaje mi da ga poljubim u čelo”, priča nam Ćamilova unuka Sara, koja nosi njegovo libansko prezime Rustom. “Moj je dedo sada na boljem mjestu, na kojem nema ratova. Većinu svog života proživio je bez svoje porodice i sada se vratio njima. Dok se ponovno ne sretnemo, molim Boga da njegova duša počiva u miru. Sigurna sam da se negdje odmara, u nekom vrtu gdje ne postoji zlo. On je moj ponos i uvijek ću ga voljeti.”

ZATOČENICI ITALIJANSKIH LOGORA

Način na koji su Ćamil Hrustemović i njegovi saborci Bošnjaci došli u Palestinu, razlozi zbog kojih su to učinili, bojišta na kojima su ratovali, sve su to činjenice i podaci dobro istraženi u izraelskim akademskim krugovima. I to bez primjesa ikakve propagande. Nekoliko je, ipak, stvari ostalo do kraja nejasno. Koliko je Bošnjaka, zapravo, ratovalo krajem četrdesetih godina u Palestini i šta se s njima desilo nakon svih tih ratova, nakon što je proglašena država Izrael? Sudbina nekih od njih je poznata, drugi su potpuno nestali, najvjerovatnije asimilirani u društvima u okolini Izraela.

Neki izvori spominju broj od pedeset dobrovoljaca iz Bosne, odnosno bivše Jugoslavije. Ta je brojka ipak premala, kao što vjerovatno nije tačno da ih je bilo hiljadu. Rasvijetljen je i njihov ratni put. Riječ je o pripadnicima 13. SS Handžar divizije koji su u Palestinu stigli iz zarobljeničkih kampova u Italiji. Tamo su regrutirani u Arapsku oslobodilačku vojsku (ALA), koja je formirana u Damasku u decembru 1947. godine. Neki su se na odlazak u Siriju odlučili zbog straha od progona u poslijeratnoj Jugoslaviji, drugi, mnogo manji broj njih, pak, odlučni da se bore za “muslimansku stvar”.

Priča počinje nakon što su se preživjeli pripadnici Handžar divizije predali britanskim snagama u Austriji 8. maja 1945. godine. Britanci ih iz austrijskog Villacha transportiraju u Italiju, u Udine, Padovu, Taranto i Rimini. U tim je kampovima bilo oko 70 hiljada zatočenika. Nakon nekoliko mjeseci, pripadnici Handžar divizije prestaju biti ratni zarobljenici i dobijaju status raseljenih osoba. Takva je odluka donesena jer je Britancima bilo jasno da se ne smiju vratiti u Jugoslaviju. Postali su apartidi.

U novinskim izvještajima iz tog vremena stoji kako su Bošnjaci ostali u logorima sve do aprila 1947. godine. Nakon najava da će biti prebačeni u Njemačku, list Palestinska pošta, današnji Jerusalem Post, izvještava 18. aprila da je “u Siriji zatražen zahtjev za premještaj 8.000 bosanskih muslimanskih izbjeglica u Italiji. Jugoslavenske vlasti kažu da i oni žele tih 8.000 muslimana natrag, jer su to pripadnici njemačkog Wehrmachta koji su se predali Britancima… Jugoslaveni tvrde da s najvećom zabrinutošću gledaju na mogućnost prebacivanja te skupine”.

Do decembra 1947. godine glavnina bivših SS oficira stigla je u Siriju. Nisu znali jezik, pa su im prevodili imami jedinica koji su s njima bili u logoru. Palestinska pošta izvještava da su “najnoviji regruti u sirijskoj vojsci pripadnici bosanskog Waffen S.S. sa svojim zapovjednicima sada u Siriji te da upravljaju obukom sirijskih komandosa”. Sirijska armija osnovana je 1946. godine i dobro su joj došli oficiri s iskustvom. U novinskim izvještajima iz tih godina stoji kako je odlazak Bošnjaka na Bliski istok finansirala Međunarodna organizacija za izbjeglice (IRO) te da su se neki od njih zaputili ka Iraku. U člancima stoji i kako je Vlada Iraka poslala predstavnika u Evropu da stupi u kontakt s Bošnjacima u logoru i pozvala oko 2.500 ljudi da se nasele u Iraku.

U januaru 1948. Arapi počinju regrutirati Bošnjake za rat u Palestini koji počinje nakon što su UN izglasale rezoluciju o podjeli zemlje u novembru 1947. godine. Bošnjaci su regrutirani za arapske odrede u Palestini, za sirijsku vojsku i ALA. Posebno je za njih bila zainteresirana sirijska vojska. Mjesec dana kasnije objavljeno je kako je 25 Bošnjaka stiglo iz Damaska u Bejrut kako bi se pridružili skupini od 40 Bošnjaka koji su već bili tamo. Četrnaestog marta u Bejrut iz Italije stiže brod na kojem je 67 Albanaca, 20 Jugoslavena i 21 Hrvat te jedan njemački oficir. Dvadesetak dana kasnije, u Bejrut stiže još jedan brod na kojem je 200 Bošnjaka. Palestinska pošta piše o uvjetima pod kojima su Bošnjaci regrutirani za vojsku. Traženi su muškarci starosti između 22 i 32 godine, koji bi zauzvrat dobili pravo na ulazak u Bejrut, a njihove porodice naknadu. Zabilježeno je i da je oko 300 ljudi stiglo ilegalno u Bejrut. Među njima je bilo 90 ustaša.

Nakon dolaska iz logora, u Egipat je upućena skupina od 135 muškaraca, a u Amman je otišlo njih 57. Kada se saberu sve brojke iz novinskih izvještaja, u Siriji i Bejrutu je u tom trenutku bilo 520 Bošnjaka, 67 Albanaca i 111 Hrvata. Najmanje 890 dobrovoljaca iz Jugoslavije i Albanije stiglo je na Bliski istok do aprila 1948. godine, mjesec dana prije proglašenja nezavisnosti Izraela. U Siriji su bili organizirani u četiri bataljona, a Bošnjaci su uglavnom bili u bataljonu “Ajnaddin”.

U Jordanu se također nalazila bošnjačka jedinica koja se pridružila iračkim dobrovoljcima ALA, no ona se u Bagdad vratila 1948. godine. Kada je Izrael proglasio nezavisnost 14. maja 1948. godine, Sirija, Liban, Egipat, Jordan i Irak napali su zemlju. Bošnjaci su krenuli u bitku za Palestinu. Ipak, nisu bili prvi Bošnjaci u toj zemlji. U 18. stoljeću Bošnjak Ahmad Djassir Pasha bio je guverner Akre. Nakon što je Austro-Ugarska anektirala Bosnu, brojni Bošnjaci doselili su u Palestinu, u mjesta poput Cezareje, Yanuna, Nablusa i Tulkarema. Pred početak rata u Cezareji je živjelo dvanaest bošnjačkih porodica. Nakon što su je zauzeli, Izraelci protjeruju Bošnjake, koje Britanci evakuiraju u Haifu.

Zna se da su Bošnjaci učestvovali u borbama u Jerusalemu i Kastelu, odakle se povlače u Ramalu. U Jaffi su ratovali od 25. aprila do 5. maja, a grad je, prema izraelskim izvorima, branilo 400 “Jugoslavena” i 200 Iračana. U bici na mjestu Meis El-Jabal poginulo je sedam Bošnjaka i jedan Slovenac. Rat završava u ljeto 1949. godine primirjem uspostavljenim nakon vojnih uspjeha izraelskih snaga. Niko od Bošnjaka, bivših pripadnika SS divizije, nije se vratio u Jugoslaviju. Barem o tome nema zapisa. Raspršili su se po Americi, Australiji, Kanadi, ali i Siriji i ostalim zemljama Bliskog istoka.

OFICIR SIRIJSKE VOJSKE

Jedan od onih čija je sudbina ostala zapisana bio je Ćamil Hrustemović. Rođen je 1928. godine u selu Kuti, između Sokoca i Han-Pijeska. U ljeto 1941. godine četničke snage napale su njegovo selo. Mještani su odolijevali danima, no nakon što je selo granatirano, izbjegli su u Sarajevo. Libanska televizija je prije nekoliko godina o Ćamilu snimila dokumentarni film u kojem je on detaljno govorio o svom neobičnom životnom putu.

Ćamil se sjeća da su u Sarajevo iz Kuta stigli bez ičega. Gladovali su, bez posla, bez smještaja i nakon dvije godine života u Sarajevu, odlučio se pridružiti njemačkoj vojsci. “Jedino kod njih nisi bio gladan”, pričao je tada. Imao je 16 godina, ali je slagao da mu je 18. Iz Sarajeva Ćamil odlazi na tromjesečnu obuku u München i obližnji Perlach. “Odatle su nas vratili u Jugoslaviju, u Tuzlu. Komunisti su bili moćni na tom području. Ali kad smo stigli, otjerali smo ih. Pobjegli su u planine. Mi smo znali da su to većinom bili Srbi koji su prelazili u redove komunista.”

Iz Tuzle Ćamilova jedinica početkom 1945. godine odlazi u Mađarsku. “Rusi nisu bili svjesni da su bosanske snage raspoređene. Bojali su se nas i ne bi nas napali jer su znali da su Bosanci žestoki borci. Pokrenuli su snažan napad i uspjeli prijeći rijeku, pa smo pokrenuli protunapad i odbacili ih natrag.” Ipak, u proljeće 1945. godine njemačke snage povlače se iz Mađarske. Ćamilova brigada stigla je u Austriju i tamo se predala Britancima. “Rusi su bili nemilosrdni prema našim ljudima koje bi zarobili. Ako bi uhvatili bilo kojeg Bosanca, odmah bi ga ubili. Od 25 hiljada naših, preživjelo je 14 hiljada. Britanci su nas odveli u vojni logor u Italiji. Ispitivali su me godinu dana i nakon toga me prebacili u civilni logor.”

Ćamil je ispričao i kako je odlučio otići u Palestinu. “Razmišljao sam da odem bilo gdje, rat mi je otvorio oči. Htio sam naći posao bilo gdje. U logoru smo čitali novine u kojima je pisalo o sukobu u Palestini. Čuli smo za Palestinu, znali smo da Britanci pomažu Jevrejima, u novinama je pisalo da su Arapi nezreli i slabi. Tako smo održali sastanak s visokim bosanskim oficirima, među njima je bio ‘Shawki bey’, pukovnik iz Sarajeva. On je otišao na Bliski istok preko Ambasade Egipta i mi smo krenuli s njim. Naš je odred brojao 120 muškaraca.”

Hrustemović je prvo došao u Liban, a nakon toga u Siriju. Pridružio se redovima ALA, jer su oni jedini garantirali odlazak u Palestinu. Većina pripadnika ALA-e bili su Sirijci. Kaže da je vjerovao da će Palestina brzo postati slobodna, uvjeren kako će iskustvo koje su imali s ratišta u Evropi u tome pomoći. Međutim, brzo se razočarao. Bio je oficir, uvježbavao je dobrovoljce iz Sirije Palestine, Jemena, Maroka i Alžira i brzo je shvatio da oni, za razliku od Izraelaca, nisu vojska. Drugo razočaranje bilo je zbog lošeg naoružanja.

“Nismo imali protuoklopna sredstva, ništa. Oružje nam je došlo iz Francuske, staro oružje iz Prvog svjetskog rata. Bio sam šokiran, ali sam radio što se moglo. Prvo sam ih počeo učiti kako da postave protutenkovske mine i eksploziv. Ali to nije bila vojska, nije bilo organizacije. Bile su grupe, svaka je grupa imala zapovjednika koji je izdavao naredbe po vlastitom nahođenju. Nije bilo jedinstvenog autoriteta. U to su vrijeme Arapi bili vrlo slabi na političkoj razini. Bilo je Jevreja koji su se borili s britanskom vojskom protiv Nijemaca, tako da su ih oni potpuno opremili oružjem, dok je s druge strane ALA bila vrlo loše opremljena, osim Sirijaca koji su posjedovali neko oružje.”

DALEKO OD BOSNE

Ćamil je bio učesnik bitke za Nazaret. Tvrdi da palestinski gradovi nikada ne bi pali da su imali dobro naoružanje. “Nazaret nikada ne bi pao da sam imao protuoklopno naoružanje. Pobjeda je bila udaljena samo metar od nas, a morali smo se povući. Spremali smo se odbraniti Nazaret i održali smo sastanak u Bejrutu prije nego što smo tamo otišli, ali u Palestini nisu mislili da će Izrael napasti Nazaret. Poveo sam vojsku na stijene kako bismo odozgo napali Izraelce. Ispucali su nešto metaka na njih i pobjegli su. Pogledao sam oko sebe, ostao sam sam, a ispred mene dva oklopna vozila. Morao sam se i ja povući.” Otišao je za Meis El-Jabal, grad na jugu u kojem je oformljena baza njegovog odreda. Tu je upoznao svoju buduću suprugu Karimu i pridružio se libanskoj vojsci.

I nakon što je preselio u Liban, Hrustemović je ratovao protiv Izraelaca. Na jugu Libana vodio je odred bosanskih dobrovoljaca koji je uspio osloboditi okupirani grad Malikijah. “Otjerali smo ih, a u toj bici su poginula četiri Bosanca. Nakon toga je proglašeno primirje. Kad su god Arapi pobijedili, politika je proglašavala primirje.” Hrustemović se sjećao i bitke Al-Manara, između gradova Manara i Nabi Yusha. “Postavio sam mine na cestu. Bilo nas je 60, svi su bili Arapi osim mene, ja sam bio jedini Bosanac među njima. Izraelci su napredovali, pjevali su i nisu se osjećali ugroženima. Kada sam detonirao prvu minu, počeli su skakati iz vozila i bježati. Kad god jedan od njih skoči s vozila, mi ga ustrijelimo. Oni koji su uspjeli pobjeći preživjeli su, ostali su ustrijeljeni. Zarobio sam jednog vojnika, ostao je u vozilu. Rekao sam mu na njemačkom da iziđe iz vozila. Predao sam ga libanskoj vojsci.”

Ćamil Hrustemović je 4. aprila 1950. godine postao libanski poručnik po imenu Kamel Rustom. Raspoređen je u artiljerijski bataljon u Bejrutu. Od 1956. do 1961. godine služio je u kasarni u Tiru. Jedanaest godina kasnije, vraća se u Bejrut kao zapovjednik protuoklopne jedinice. Ratovanje je Ćamil konačno okončao 1979. godine, a godinu dana kasnije odlazi u penziju. Jedan je od rijetkih stranaca koji su došli iz Palestine a uspjeli dobiti libansko državljanstvo. Pričao je kako se niko do njegovih bivših saboraca iz SS divizije više nikada nije vratio u Jugoslaviju.

“Mislim da je Ćamil jedan od rijetkih, možda i jedini od njih, koji je prije smrti posjetio rodni kraj”, priča nam Ćamilova unuka Sara. “Prije petnaest godina bio je u Bosni, otišao je da izvadi ličnu kartu i pasoš. Moj otac Hassan i amidža Fouad također su posjetili Bosnu. Nadam se da ću i ja jednog dana vidjeti svoju djedovinu.” Iako ga je mnogo puta pitala o Bosni, kaže da njen dedo nije htio puno pričati o svojoj rodnoj zemlji. “Bio je veoma emotivan kada je Bosna u pitanju. On je u Libanu heroj i uvijek se pokušavao držati jakim i moćnim. Mislim da je uvijek sakrivao svoje emocije, posebno kada je Bosna u pitanju, jer mu je bilo teško pričati o svojoj zemlji.”

Sa suprugom Karimom Ćamil je imao dvanaestero djece, sedam kćerki i pet sinova. “Neki od njih znaju pomalo bosanskog jezika. Ja ne znam, nažalost, ali svima koji me pitaju odakle sam i ko sam pričam o svojim bosanskim korijenima i ponosna sam na to. Veoma ponosna. Osjećam se i Libankom i Bosankom podjednako”, kaže Sara. “Nažalost, ne poznajem nikoga od njegovih saboraca koji su s njim došli iz Bosne. Čula sam da je većina ostala u Libanu, da su se ovdje oženili Libankama i zasnovali porodice. Ali se ne družimo, nemamo kontakt. Vama hvala što se sjećate mog djeda. Čast mi je što sam dio članka o njemu. Nadam se da su i Bosanci ponosni na njega makar dijelom koliko su ponosni Palestinci i Libanci.”