Svijet prolaznosti napušta 1712. godine i biva ukopan odmah do mezara čuvenog tumača Mesnevije Sarı Abdullah-efendije, na mezaristanu Topkapı Maltepe. Na dvor nije stigao ponajprije zbog činjenice da su dvorskim pjesničkim položajima vladali članovi dvorskog pjesničkog klana koji je u Sabitu vidio opasnost. Pokazat će to i vrijeme. Danas se o Sabitovoj poeziji pišu magistarske teze i doktorske disertacije širom Turske, a književna kritika ovog pjesnika svrstava među najznačajnije pjesnike 17. stoljeća

Piše: Elvir MUSIĆ

Rječitost je među muslimanskim narodima od davnina vrlo cijenjena vještina. Predislamski Arapi toliko su cijenili rječitost i pjesnike kao najmarkantnije nosioce tog dara da su jednom godišnje pored Kabe organizirali pjesnička natjecanja, a najuspješniji dar pjesničkog dara, ispisan rukom najvještijeg krasnopisca, vješali o zidove hrama kako bi posjetioci tog trgovačkog centra tadašnjeg istočnog svijeta te pjesme čitali, memorirali i prenosili svojim sunarodnjacima i saplemenicima širom Arapskog poluotoka i šire; pronoseći tako svijetom glas o slavi briljantnih pjesnika.

Značaj pjesničke rječitosti nije zanijekan ni islamom. U časnoj Knjizi objavljena je sura Pjesnici. U ovoj suri, dvadeset i šestoj po redu, pojašnjena je snaga rječitosti metaforički uobličena u slučaju bacanja štapova, uz napomenu da štap koji je bacio Musa i koji je neutralizirao rječitost, odnosno štapove faraonovih čarobnjaka nije bacio Musa nego da je to mudrost potekla s vrela božanske milosti. U ovoj suri nalazi se i upozorenje ljudima da ne nasjedaju na slatkorječivost onih koji ih zavode nego da se potrude i zavire iza zastora te rječitosti tragajući za udjelotvorenjem izrečenih riječi. Tražite, dakle, djela, a ne riječi. Ili, kao što Poslanik, a. s., savjetovaše da nam riječi trebaju biti djela, odnosno da trebamo govoriti djelima, a ne riječima. Međutim, obznanjenjem trenutka u kojem je Poslaniku spuštena Objava, a od kojeg je počelo širenje istine i nestanuće laži, počeli su orkestrirani pjesnički napadi na Božijeg miljenika (mir neka je na nj).

Na te napade nije odgovoreno argumentom sile nego silom argumenta te je tako odaslana poruka svim budućim generacijama muslimana kako trebaju reagirati na pojave koje, najprije, u njihovim nutrinama potiču javljanje nervoze koja čovjeka nerijetko nagna na nepromišljeno djelovanje. Argumentom osporiti ono što druga strana smatra argumentom. Na pjesničke nasrtaje, dakle, odgovorili su pjesnici među kojim su se posebno isticali Abdullah ibn Revaha, za kojeg je Poslanik rekao da je uistinu divan čovjek, Ke’ab ibn Malik i Hassan ibn Sabit, kojeg će historija zapamtiti kao Poslanikovog pjesnika i čovjeka koji je imao zadatak svojom rječitošću nagovoriti medinske izdajnike da odustanu od dogovora s idolopoklonicima prema kojem su im trebali otvoriti kapije na svom dijelu grada kako bi muslimansku vojsku napali sleđa.

Položaj pjesnika u zajednici postao je s vremenom dijelom nasljedne tradicije u muslimanskim zajednicama, a pjesnici su, zahvaljujući širenju liste njihovog djelovanja, postepeno nagrađivani sve većim značajem na samom dvoru. Oni su svojom rječitošću oplemenjivali kulturnu scenu svog vremena, poticali na javljanje najljepših emocija u nutrinama slušalaca, podsjećajući svojom epikom na slavne dane slavnih predaka, jačali nacionalno i vjersko samopouzdanje širih narodnih masa, ali i nagovještavali vladarske vojne pohode, veličali pobjede i kreirali sliku vladara u društvu. Dobrano su, dakle, na dvoru imali ulogu koju možemo smatrati pretečom modernog komuniciranja s javnošću, odnosno PR-a. Prema tome, pjesništvo u tom periodu nije bilo hobi niti su pjesnici pjesme pisali isključivo za uži krug prijatelja. Bilo je to zanimanje od kojeg se moglo živjeti, a visina prihoda bila je ekvivalentna snazi pjesničkog dara samog pjesnika. Historija pamti situaciju u kojoj je gaznevidski sultan Mahmud svom glavnom dvorskom pjesniku usta napunio draguljima samo zbog jednog stiha.

Osmanski vladari, također, poštovali su značaj rječitosti i ugled pjesnika, nosiocima tog dara povjeravajući neke od značajnijih društvenih, vojnih i diplomatskih dužnosti. Na iskraju, mnogi sultani, prinčevi, veliki veziri, pa čak i šejhul-islami pisali su pjesme. Najobimniji divan među njima, odnosno zbirku pjesama, iza sebe je ostavio Sulejman Zakonodavac, kojeg na Okcidentu poznaju kao Veličanstvenog.

Koliko je Osmansko carstvo poklanjalo pažnju rječitosti, dovoljno govori podatak da su dječaci s tim darom birani i odvođeni u najelitniju školu tog doba Enderun, gdje su se obrazovali pred najuglednijim profesorima tadašnjice. Upravo kroz prizmu takvog značaja pjesništva i rječitosti treba promatrati ulogu velikih pjesnika bosanskohercegovačkog porijekla u Osmanskom carstvu, a ne kroz prizmu današnjice u kojoj pjesnicima ne biva darovana adekvatna pažnja.

Muhamed Čaki ili Arši, Nabi Tuzlavi, Hasan Zijai Mostarac, Sulejman Mezaki, Šami Bosnevi, Asefi Hizr Čauš, Husein Lamekani ili Lazemani, Hasan Kafi Pruščak, Husref-paša Sokolović, Muhammed Nargesi, Derviš-paša Bajezidagić, Ahmed Sabuhi, Abdullah Bošnjak, Tevekkuli‑dede, Mehmed Rešid, Ahmed Talib, Zekerija Sukkeri, Vusleti, Ahmed Jusri, Ahmed Rušdi, Ali Zeki Kimjager, Mustafa Muhlisi, Mustafa Leduni, Fevzi Mostari, Ahmed Hatem Bjelopoljak, Salih Pervanović, Muhammed Šakir Muidović, Muhammed Tevfik Bošnjak i nezaobilazni Sabit Alaudin Užičanin samo su najpoznatiji i ovdašnjoj javnosti predstavljeniji od skoro četiri stotine pjesnika bosanskohercegovačkog porijekla iz doba osmanske vlasti, tokom koje je na osmanskom, arapskom i perzijskom sveukupno pjevalo između četiri i pet hiljada pjesnika. U ovom i u narednih nekoliko priloga Bošnjačkog leksikona ukratko ćemo predstaviti najznačajnije među spomenutim pjesnicima našeg porijekla.

Ovaj veliki pjesnik bošnjačkih korijena rodio se – kako to tvrdi Rypka – najvjerovatnije oko 1650. godine u Užicu, a svijet prolaznosti napustio je 1712. godine u Istanbulu. Za života je bio muftija, kadija, mula i muderis u mnogim gradovima širom Rumelije, Anadolije i Krima, a jedno vrijeme proveo je i kao bosanski mula sa sjedištem u Sarajevu.

Stekavši osnovno obrazovanje pred muftijom Halil-efendijom, Sabit prelazi u Istanbul i obrazovanje nastavlja uz podršku admirala Seydizâde Mehmed-paše. Paša će ga podržati u karijeri, a najvjerovatnije i u zasnivanju bračne zajednice, jer je 1678. oženio djevojku iz ugledne familije La‘lîzâde. Uz plaću od 40 akči počinje raditi kao muderris, predavač, na područjima kadiluka u Čorluu i Burgazu. Knjigu o pobjedi (Zafernâme) napisat će i pokloniti krimskom hanu Selimu Giraju 1687. godine, tražeći od njega službu dostojnu pjesnika i učenjaka njegovog ranga. Hanu se dar svidio pa je Sabita imenovao kadijom u Kefi.

Pet godina poslije, tokom drugog Ebûsaidzâde Feyzullah-efendijinog mandata na položaju šejhul‑islama, zatječemo ga na mjestu predavača na području muftiluka u Tekirdagu. Na tom položaju ostaje narednih osam godina i u tom periodu sređuje svoj Divan i počinje pisati čuvenu mesneviju o Edhemu i Humi. Sabit nam može biti i zanimljiv i poučan i zbog još jedne svoje karakteristike, a to je da nije skrivao znanje i umijeće. Ustvari, bio je pokretač brojnih književnih procesa u mjestima u kojim je službovao i odgajao nove generacije pjesnika koji su pisali po uzoru na svog učitelja. U Tekirdagu je odgojio pjesnika Šerhija, koji će kasnije steći pjesničku slavu, a u Sarajevu – gdje je na položaj bosanskog mule stigao iz tekirdaga – pokrenuo je književni kružok, o čemu je pisao Alija Bejtić.

U Sarajevu se ne zadržava dugo i već nakon dvije godine službovanja vraća se u Istanbul. U nekim dokumentima spominje se smjena, dok pojedini autori tvrde da je Sarajevo napustio težeći vratiti se u kulturni centar carstva i boriti se za mjesto dvorskog pjesnika koje mu je, prema Bašagiću, uistinu i pripadalo.

Godinu dana po povratku u Istanbul gubi sina Ibrahima, što njegovu tugu čini neizdrživom. Do tada je uspijevao tiho patiti i tugovati za sinom Ismailom, koji se ranije utopio u Dunavu. Tu njegovu bol vješto skriva terdži-bend, koji je napisao Râmi Mehmed-paši. Iako neoporavljen od udara sudbine, dvije godine poslije prihvata imenovanje na mjesto glavnog sudije u Konyi, odakle se nakon kraćeg perioda vraća u Istanbul, da bi 1708. godine bio imenovan na mjesto mule u Dijarbekiru. Na tom položaju zadržava se dvije godine i potom vraća u porodični dom u Istanbulu, gdje provodi posljednje dvije godine života.

Svijet prolaznosti napušta 1712. godine i biva ukopan odmah do mezara čuvenog tumača Mesnevije Sarı Abdullah-efendije, na Topkapı Maltepe mezaristanu. Na dvor nije stigao ponajprije zbog činjenice da su dvorskim pjesničkim položajima vladali članovi dvorskog pjesničkog klana koji je u Sabitu vidio opasnost. Pokazat će to i vrijeme. Danas se o Sabitovoj poeziji pišu magistarske teze i doktorske disertacije širom Turske, a književna kritika ovog pjesnika svrstava među najznačajnije pjesnike 17. stoljeća.

Njegov pjesnički značaj bit će potvrđen i tokom 18. stoljeća. U tom periodu intenzivno je spominjan, citiran, ali i kritiziran. Mnogi su mu zamjerili posezanje za narodnim poslovicama, pošalicama i riječima koje, prema mišljenju kritičara, nisu bile dovoljno pjesnički izbrušene da bi im bilo dopušteno biti dijelom poezije. Međutim, Sabit je upravo tim karakteristikama svoje poezije, koju krasi i njegovo majstorstvo u igri riječima, uspio izgraditi vlastiti stil u osmanskoj divanskoj književnosti i najaviti vrijeme promjena u kojem će poezija s dvorskih balkona i iz plemićkih kružoka sići na ulice, ući u sokake i esnafske radnje s namjerom da narodu željnom promjene podigne moral.

U poeziji ovog pjesnika nailazimo i na još jednu karakteristiku koja turskim kritičarima skoro pa redovno promiče, a to je njegov prkos – reklo bi se bošnjački inat – svima onima koji su nastojali zanijekati njegov neponovljivi pjesnički dar i koji su činili sve kako bi divanskoj književnosti nametnuli svoj način razmišljanja. Puritancima se odupirao tako što je u svojoj Miradžiji nekoliko stihova spjevao na perzijskom, a zagovornicima čistog književnog jezika posezanjem za narodnim poslovicama i pošalicama. Miradžiju je ovdašnjoj javnosti predstavio Mehmed Handžić, a njen najcitiraniji prijevod jeste onaj od rahmetli Ešrefa Kovačevića. Iza sebe je ostavio i dvije Ramazanije, o kojima je u Stavu već pisao Hamza Ridžal.

U poeziji mnogih osmanskih pjesnika 18. stoljeća evidentan je Sabitov utjecaj. Osim u poeziji spomenutog pjesnika Šerhija, koji je upravo pred Sabitom brusio svoj pjesnički dar, trag ovog glasovitog Bošnjaka rođenog u Užicu pronalazimo i u pjesmama koje potpisuju čuveni pjesnici kao što su Seyyid Vehbî, Nedîm, Sünbülzâde Vehbi, Enderunlu Fâzıl i Sürûrî.

Sabit Alaudin Bosanac bio je blizak tesavufskoj misli. Tragove tesavufskog načina promišljanja postojanja pronalazimo u njegovom Divanu, a u pisanim tragovima nailazimo na zanimljiv podatak da je bio povezan s Mevlevijskim sufijskim bratstvom i odan principima ljubavi koje je u amanet budućim generacijama u Velikom Divanu i Mesneviji ostavio glasoviti Mevlana Dželaludin Rumi, iako je familija La‘lîzâde, od koje se oženio, generacijama bila vezana za Bajramijski tarikat.

Sabita u svojim spomenicama pjesnicima spominju osmanski antologičari, a turski istraživači napisali su o njemu brojne naučne radove i studije. Načinit ćemo ozbiljan propust ako posebice ne spomenemo Turguta Karacana, koji je kritički obradio i 1990. i 1991. godine u Sivasu objavio sva Sabitova djela, te Ebüzziyâ Mehmeda Tevfika, koji je Zafernâme objavio još davne 1911. godine u Istanbulu. Propust bismo, naravno, napravili i ako ne bismo spomenuli Adnana Kadrića, direktora Orijentalnog instituta u Sarajevu, koji je Sabita najtemeljitije predstavio domaćoj javnosti. Propust koji bi nadišao sve spomenute propuste jeste naše zadovoljavanje ovim tekstom i odustajanje od daljnjeg upoznavanja s jednim od najglasovitijih bošnjačkih pjesnika na jezicima koji se smatraju vodećim jezicima islamske kulture.