Zanimljivo je da je, dok je Derviš-paša vojevao, s Porte krenula odluka o njegovom imenovanju vezirom. Nažalost, vijest o promaknuću nije dočekao. Noć prije pogibije spjevao je ovaj stih: “Sudbina se promijeniti neće čak ni ako hiljadu uzdaha / Il' zbog šukra ili žalbe kakve ka slobodi krenu poput daha”

Piše: Elvir MUSIĆ

Bosna i Hercegovina zemlja je veoma zanimljive povijesti iz koje se mogu izvući mnoge pouke s kojim čovjek može kvalitetnije koračati kroz život. Zemlja je to interesantnih ljudi koji su pod upravom raznih imperija uspijevali prilagoditi se trenutku i, bez oklijevanja, jadikovanja i žalovanja, krenuti u dokazivanje vlastitih kvaliteta. Bez obzira na to koja je vlast vladala ovim prostorima, izdanci bosanskohercegovačkog gorja uspijevali su stići na najviše položaje, zapovijedati najbrojnijim vojskama, ostvarivati najbriljantnije naučne rezultate, oblikovati društvene procese i svojom rječitošću krasiti književnost pisanu na najmanje pet jezika: maternjem bosanskom, arapskom, perzijskom, turskom i jeziku crkvene literature.

Da li zbog toga što je osmansko upravljanje Bosnom i Hercegovinom trajalo znatno dugo, nešto više od četiri stoljeća, ili što su Bošnjaci islamsku kulturu koju je promicalo ovo carstvo prigrlili kao neodvojivi dio vlastitog bića, u tom su periodu iskazali nesvakidašnju odlučnost u nastojanju da doprinesu svestranom boljitku carstva, a to znači i boljitku svake osobe na svakom pedlju teritorija kojim je upravljano s Porte u Istanbulu.

U tom periodu brojni Bošnjaci obnašali su najviše izvršne, zakonodavne, vojne, diplomatske i vjerske dužnosti, a trag koji su ostavili u nauci i kulturi spominje se i danas na univerzitetima širom svijeta. Odlazili su ili su odvođeni iz Bosne u političke, naučne i kulturne centre Carstva, obrazovani su u najprestižnijim obrazovnim ustanovama i povjeravane su im razne dužnosti, ali to nije značilo potpuni raskid njihove veze s rodnom grudom niti su dopuštali da ih bilo kakav materijalni imetak ili položaj koji je sa sobom donosio ponekad i samo sultanskom voljom ograničiv utjecaj uljuljka u san i zaborav vlastitog potjecišta.

Dokaz za ovu, mnogi bi rekli, smjelu tvrdnju pronalazimo u zadužbinama tih bošnjačkih velikana koje su iza sebe ostavili širom Bosne i Hercegovine. Mehmed-paša Sokolović je po Bosni zavještavao džamije, česme i mostove, Turalibeg po Tuzli džamije i dućane, Husref-beg po Sarajevu džamije, medrese, biblioteke i dućane, Ferhad-paša po Banjoj Luci džamije i druge objekte namijenjene za osiguravanje izvora prihoda za funkcioniranje vakufa.

Po Mostaru je svoj vakuf gradio i godinama oplemenjivao i bogatijim činio čovjek koji nam danas, razasutim od nemila do nedraga i nastanjenim od Butana, Teherana, Istanbula preko Milana, Münchena, Düsseldorfa, Berlina, Malmöa, Eindhovena pa sve do dalekog Sydneya ili nekog gradića negdje tamo u dalekoj Arizoni, može poslužiti kao primjer kako se trebamo odnositi prema rodnoj grudi. Može nam služiti kao primjer kako se trebamo ophoditi prema sebi samima i svom naslijeđu u trenutku kada smo na vrhuncu moći i utjecaja na kakvom je bio on upravljajući značajnim procesima u ogromnom carstvu i komandirajući vojskama kakvim tada nije bilo ravne.  Može nam, naravno, biti uzorom i u tome kako se trebamo odnositi prema materijalnom imetku i kako ga investirati u dobro i plemenitost u nadi da će nam osigurati ljepotu u dimenziji neprolaznosti, odnosno na drugom, boljem svijetu. Riječ je o Derviš-paši, sinu Bajezidovom, kojeg danas poznajemo kao Bajezidagića.

Rodio se sredinom 16. stoljeća, najvjerovatnije u mostarskom naselju Podhum i kao dječak je odveden u Istanbul. Kako sam svjedoči na početku Muradname, u centar carstva stigao je u doba vladavine sultana Selima II i, kako to bilježi Mahmut Ak u radu o ovom čuvenom Bošnjaku objavljenom u Enciklopediji islama (İslâm Ansiklopedisi), na obrazovanje i odgoj povjeren je Ibrahim-paši. Tokom obrazovanja ističe se svojom inteligencijom i pjesničkim darom, odnosno rječitošću kao u to doba izuzetno cijenjenom vještinom, pa dobiva značajna zaduženja na dvoru sina sultana Selima II, sultana Murata III (1574–1595).

S obzirom na to da je i ovaj, kao i drugi osmanski sultani, pjesništvo i rječitost cijenio kao jedinstveni Božiji dar koji dopada samo posebnima, mlađahnog Derviš-pašu uzima u svoju blizinu i povjerava mu prevođenje Bennaijeve Sehaname (Seḫânâme) s perzijskog na turski. Kako je uspješno to djelo, koje je domaćoj javnosti predstavio Adnan Kadrić, preveo, dopunio i pod novim naslovom Muradnama (Muratova knjiga) poklonio samom sultanu, dovoljno govori podatak da je zauzvrat nagrađen veoma uglednim položajem glavnog carskog sokolara kojem su svi ostali sokolari polagali račun. O tome detaljno pišu i  Beyânî i Kınalızâde, a Ibrahim Pečevi u svojoj Historiji bilježi da je nakon toga počeo Derviš-pašin strjeloviti uspon do najužeg kruga dužnosnika od najvišeg sultanovog povjerenja. Pečevi bilježi da je naš Mostarac u tom periodu prisustvovao najvažnijim sastancima koje je sultan održavao s najbližim saradnicima. Drugim riječima, u tom trenutku imao je status ekvivalentan današnjem položaju savjetnika. Samo što je on bio savjetnik najmoćnijem čovjeku tog vremena.

Koliko je položaj glavnog sokolara na dvoru osmanskog sultana bio bitan, govori i podatak da su na taj položaj dolazile osobe od vladarevog najvišeg povjerenja, odnosno činovnici koji su bili zaduženi za njegove posebne sultanske odaje ili, što bismo danas rekli, šefovi kabineta i sekretari carskog ureda. Bitnim se nadaje i podatak da su osobe vješte u dresiranju sokolova i ostalih ptica grabljivica koje je plemstvo koristilo u lovu dobivale na raspolaganje timare i na prostoru Balkanskog poluotoka baštine koje su bile nasljedne, uprkos činjenici da korisnici nad tim posjedima nisu dobivali tapije. I to nije sve. U toku sokolarske službe, kako to bilježi Batuhan İsmail Kıran, bivali su oslobađani i davanja poreza, a obaveza im je bila u određenim intervalima javljati se majstorima sokolarima i predstavljati im sokolove koje su dresirali. Na iskraju, u carstvu koje se smatralo kulturnim i civilizacijskim nasljednikom Seldžučkog carstva, čiji su zaštitni znak bili sokolovi, tim je pticama poklanjana posebna pažnja, a sultan je zbog prestiža morao posjedovati samo najbolje dresirane primjerke u poznatom svijetu tog doba.

Prema tome, položaj o kojem je u određenoj sferi društvenog bivanja ovisio ugled velikog sultana za sobom je povlačio ogromnu odgovornost, ali isto tako i veliki utjecaj. Sokolare je poštovalo i tadašnje društvo, o čemu govori djelo poznatog Indija Knjiga o sokolovima (Bâz-nâme), u kojoj veli: “Sokolarstvo je, zaista, jedna posebna vještina / Ma… ne reci da je vještina nego da je keramet.”

No, nije samo čuveni Indi pisao o sokolarstvu. Profesor Istanbulskog univerziteta (İstanbul Üniversitesi) Ahmet Isparta bilježi da se u bibliotekama širom Republike Turske čuvaju brojne knjige o sokolovima pisane na osmanskom, arapskom i perzijskom jeziku.

Derviš-paša obavio je tokom obnašanja ove dužnosti hadž pa ga Ata Bey u svojoj hronici spominje i kao hadžiju, ostavljajući prostora za tvrdnje da se možda tako i zvao. Smrću Murata III i dolaskom na vlast Mehmeda III dolazi i do djelomičnog distanciranja Derviš-paše s dvora, ali i dalje ostaje zadužen za upravljanje procesima vezanim za sokolarstvo. U tom svojstvu, sudjelovao je i u osmanskom osvajanju Egrivara, odnosno tvrđave u mađarskom Egeru, te u velikoj bici koja se između osmanske vojske s jedne i austrijskih, njemačkih, rumunskih, mađarskih, italijanskih, španskih, francuskih, holandskih, belgijskih, čeških, slovačkih, poljskih, hrvatskih i srpskih snaga odigrala pretkraj oktobra 1596. godine. Rızâ i Riyâzî bilježe da se Derviš-paša u tim bitkama istakao svojom hrabrošću i srčanošću te da je napredovao u službi. Godine 1599. imenovan je bosanskim beglerbegom.

U tom periodu u rodnom Mostaru upotpunjuje i dovršava svoj legat koji je počeo graditi još dok je bio u sviti sultana Murata III. To dokazuje i sadržaj njegove vakufname datirane 1593. godine. Na iskraju, koliko je volio svoj rodni grad, govori i pjesma kojom ga je opjevao: “Ko bi mog'o opjevati redom / sve ljepote divnoga Mostara / Zar se čudiš, srce, što ga ljubim / sa ljubavlju sinovskoga žara…”

U Mostaru je sagradio vrlo lijepu džamiju s munarom, a s druge strane ulice mekteb medresanskog tipa, kako to primjećuje Hasan Nametak u predstavljanju Derviš-pašine vakufname. Za uzdržavanje uvakufljuje devet dućana u gradu Mostaru, pet mlinova u jednoj mlinici na Buni u blagajskom području i 130 hiljada zdravih dirhema. Vakufnamom određuje dnevno muteveliji osam dirhema, katibu dva dirhema, džabiji dva dirhema, imamu osam dirhema, kajjimu dva dirhema. Usto određuje imamu dva dirhema da uči iza sabah-namaza Jasin suru, a iza jacije Tebareke i sevab poklanja vakifovoj duši. Zatim uvjetuje da se imamu, mujezinu i kajjimu daju dnevno po dva dirhema da uče skupa u džamiji poslije podne-namaza tri džuza iz Kur’ana, po tedžvidu i ne hiteći, i sevab poklone vakifovoj duši jedan, drugi očevoj mu, a treći materinoj.

Zanimljiv je podatak da je prilikom svake posjete Mostaru donosio pozamašne novčane iznose koje je dodavao svom legatu. Tako je prilikom obilaska rodnog grada 1602. godine svom hajratu pridodao trideset hiljada dirhema i naložio pokretanje katedre za tumačenje Mesnevije. Predavaču i tumaču ovog čuvenog Rumijevog djela odredio je dnevnu plaću od deset dirhema i naložio da ima predavati četiri puta u sedmici: jednom u vakifovoj džamiji vakifu i družini mu, jedan dan u Atik (Sinan-pašinoj) džamiji svakom slušaču, staru i mladu, jedan dan u Vučijakovoj džamiji da slušača tumačenjem upućuje prema Bogu i jedan dan u carskoj džamiji (Sultan Selimovoj), sve dok za muderisa ne napravi određeno mjesto. Naložio mu je i da prije svakog dersa protumači po jedan kur’anski ajet i jedan hadis. Postavio je uvjet da muderis bude vrijedan predavač, a da je dužan mjesto ustupiti kvalitetnijem od sebe ako se kvalitetniji pojavi i zatraži to mjesto. (Na ovoj katedri je Mesneviju, prema postojećim dokumentima, izvjestan period predavao još jedan naš pjesnik na perzijskom jeziku – Fevzija Mostarac.) Ova stavka u zakladnici i dvije rubaije koje je iza sebe ostavio dokazuju da za sebe nije slučajno odabrao pseudonim Derviš. “U jednoj rubaiji veli: Rabbi, milošću na mene derviša pogledaj / Na stanje mene umornog, srca ranjenog pogledaj / Iako nisam dostojan oprosta i blagodati Tvoje / U me ne gledaj, u milost svoju Ti pogledaj!”

Uvakufio je Derviš-paša i mekteb i biblioteku, ali i dva svoja divana, zbirke pjesama na turskom i perzijskom jeziku. Uvakufio je i svoju ljubav prema ljepotama islama i književnosti koje baštini mevlevijski književni krug u osmanskoj i perzijskoj književnosti.

Godinu nakon spomenute posjete Mostaru, smijenjen je s položaja bosanskog beglerbega, a na njegovo mjesto došao je Celâlî Deli Hasan Paşa. Iste godine pritekao je u pomoć osmanskoj vojsci u blizini najvećeg dunavskog ostrva Csepel-Sziget, kojom je komandirao Lala Mehmed-paša. U toj je bici i poginuo. Zanimljivo je da je, dok je Derviš-paša vojevao, s Porte krenula odluka o njegovom imenovanju vezirom. Nažalost, vijest o promaknuću nije dočekao. Noć prije pogibije spjevao je ovaj stih: “Sudbina se promijeniti neće čak ni ako hiljadu uzdaha / Il’ zbog šukra ili žalbe kakve ka slobodi krenu poput daha!”

Derviš-paša možda nije izgradio vlastiti pjesnički stil i ostavio traga u osmanskoj književnosti poput svog čuvenog Bošnjaka Sabita Alauddina Užičanina, niti je svojim tumačenjima perzijskih klasika zadužio osmansku kulturu kao što je to učinio neponovljivi mu zemljak Ahmed Sudi Bosnevi, ali je zato zadužio sve nas kojima je dao primjer kako se trebamo ophoditi prema rodnoj grudi; pogotovo kada negdje na ovoj prostranoj planeti, koju kao ljudska bića nastanjujemo, uspijemo ostvariti briljantne rezultate i skupiti dovoljno novca da možemo učinkovito investirati u svoju Bosnu i Hercegovinu. Upravo zbog toga zaslužuje da ga se sjećamo, da o njemu učimo i da shvatimo da je i on istinski dragulj u riznici našeg naslijeđa.