Pošto su stvari i pokrivači, deke, sedžade i sve ostalo povađeni iz šugdufa, smjestili smo se svi pod šatore, prostrijevši svak sebi na pijesak sedžadu, a ostavivši deku kao pokrivač, zimski kaput ili što drugo smotavši pod glavu, mjesto jastuka.
.</p>
<p>Adem, a. s., izbačen je u Serendib planinu u Indiji, a Havva na mjesto gdje se danas nalazi Džida.</p>
<p>Žaleći za ljepotama rajskim, kajući se za učinjeni grijeh, moleći Svevišnjeg da im taj grijeh oprosti, a čeznući jedno za drugim, išli su zemljom nasumce, nadajući se da će se kad bilo sresti jedno s drugim. Predaja veli: tražili su jedno drugo i našli su se nakon dugog rastanka od 200 godina. (Adem, a. s., živio je, kako povijest veli, ravnih 1.000 godina). Njihov sastanak dogodio se u dolini Arefat, na brdu zvanom “džebeli rahmet”, tj. brdu milosti, odnosno Božije milosti, arefat znači: prepoznavanje, spoznaja.</p>
<p>Oni su se tu prepoznali i našli, tu, na tome brdu i u toj dolini Bog im se smilovao i sastavio ih nakon dugog rastanka.</p>
<p>Na uspomenu toga njihovog sastanka hadžije svake godine moraju svi doći tu, sastati se na taj dan, kojega se dana dogodio sastanak H. Adema i H. Havve i tu u toj dolini, pod brdom milosti, moliti Svevišnjeg za oprost grijeha i za Njegovu milost, te biti potpuno uvjeren, da će Bog, dž. š., uslišati svačiju molbu i izliti Svoju neizmjernu milost, kao što je učinio i našim praroditeljima H. Ademu i H. Havvi.</p>
<p>Uoči jevmu-tervije, svi smo obukli ihrame, nijjet učinili hadž i otišli u Haremi-šerif, te obavili tavaf i, – probijajući se između mnogobrojnih automobila, nekako, teškom mukom, s čestim prekidima, obavili “Sa’j” i vratili se na konak u vekjalu.</p>
<p>Sutradan na jevmi tervije, 8. dan zulhidžeta ili na dva dana prije Kurban-bajrama, počele su karavane odlaziti na Arefat. Od ranog jutra, po cijeloj Mekji odjekivali su povici i čula se buka i vreva bezbrojnih glasova, pomiješana s grgotanjem i stenjanjem desetina hiljada deva, na koje su se tovarili šatori, šatorske motke, konopci, suđe, hrana, ćilimi, šugdufi i sve ostalo, što je potrebno kroz četiri-pet dana boravka na Arefatu, Muzdelifi i Mini za sve hadžije, delile i njihove momke.</p>
<p>Svim glavnim i sporednim ulicama grada prolaze u neprekidnom nizu bezbrojne karavane, s beskrajnim redovima deva privezanih jedna za drugu i natovarenih šatorima, sanducima i šugdufima, u kojima sjede ili leže po dvojica hadžija; sa svake strane po jedan. Šugdufi (nosiljke) su pleteni od jakog pruća i međusobno povezani. S jedne i druge strane, naprijed i nazad su otvoreni, a ozgor se prekriju ćilimom, dekom ili hasurom, radi zaštite od sunca.</p>
<p>Unutra svaki hadžija prostre sebi šta hoće i namjesti se onako kako mu je udobnije.</p>
<p>Taksa za jednu devu sa šugdufom za dvojicu hadžija do Arefata i natrag iznosi 365 dinara po državnoj tarifi. Ispod točkova mnogobrojnih automobila i ispod bosih nogu hiljada hadžija – pješaka, jurili smo između sklopa brda po razasutom pustinjskom pijesku. Nakon sat i po prošli smo već i Muzdelifu, iza koje je počela padati sitna kiša, od koje smo se štitili – suncobranima i dalje se utrkivali. Veselije kavalkade i društva, mislim, nije bilo od nas.</p>
<p>Tako jureći, dostizali smo i prestizali sve karavane i druge kolone deva, te smo nakon tri sata jašenja po kiši, došli u dolinu Arefata i otsjeli u jednoj kafani pod šatorom. Put od Mekje do Arefata pređe se na devi ili pješke kroz pet-šest sati, a mi smo taj put, jašući na magarcima, prevalili za svega tri sata.</p>
<p>Da, umalo ne zaboravih. Na Mini smo se još odmarali 20 minuta pod jednim čadorom, popili po čaj i pojeli po jednu vruću lepinju ispečenu u loncu. Naime, u jednom velikom loncu ili ćupu pekar je pekao lepinje. Pred loncem bio je raspaljen ugalj, a on je mećao raspljeskano tijesto i za par minuta vadio vruću lepinju, kojoj je bila cijena jedan groš. Sav posao radio je rukama. Nije mu trebala pekarska lopata.</p>
<p>U improviziranoj “kafani” pod čadorom jednog crnca, u blizini ulaza u dolinu Arefat, sjeli smo, popili po čaj, klanjali akšam, posjedili oko pola sata i krenuli prema ulazu doline, na kojemu se nalaze dva zida, sa svake strane po jedan, koji označuju ulaz i granicu doline Arefata.</p>
<p>Idući još od Muzdelife, koja je od Arefata udaljena oko tri sata pješačkog hoda, opazili smo na ravnici, u daljini, bezbrojna svjetla na Arefatu. Premda je bio još dan, svjetla od bezbrojnih vatri vidjela su se, jer je bilo tamno obzorje uslijed oblaka i kiše.</p>
<p>Kad smo se, po akšamu, primakli dolini, učinilo nam se da je pred nama kakav milionski grad, sjajno iluminiran bezbrojnim električnim sijalicama; toliko je svjetla bilo u dolini. To je i razumljivo, jer u svakom šatoru gori velika petroplin-lampa s jarkim svjetlom, a pred šatorima plamsaju vatre.</p>
<p>U isto vrijeme, kad smo mi došli pred naše šatore (koje su Šejh Muhamedovi ljudi toga dana rano u jutro tu dopremili, razapeli i uredili), došlo je i ostalo naše društvo na devama.</p>
<p>Pošto su stvari i pokrivači, deke, sedžade i sve ostalo povađeni iz šugdufa, smjestili smo se svi pod šatore, prostrijevši svak sebi na pijesak sedžadu, a ostavivši deku kao pokrivač, zimski kaput ili što drugo smotavši pod glavu, mjesto jastuka.</p>
<p>Pošto smo se smjestili, popili smo čaj, klanjali jaciju, pušili, siti se narazgovarali i legli, te zaspali kao poklani, jer smo se toga dana umorili putujući. Tu noć ugodno smo prespavali svi pod velikim šatorom (nas 32), a naše dvije drugarice – hadžije u drugom, manjem, skupa sa ženskinjem Šejh Muhamedovim i Ahmedovim.</p>
<p><em> </em></p>
<p><em>Hadži Hafiz Muhamed Krpo (1938)</em></p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
BOŠNJACI NA ĆABI: MOJE PUTOVANJE NA HADŽSljedeći članak
BOŠNJACI NA HADŽU: HADŽIJSKA DOVA U MOSTARU
