Ona je bila čaršijska cura, kao mladost lijepa, vesela, namli, jedra i mogla je birati. A on, siroto čeljade, iz malog Gornjeg Srebr'nika

Pričao jednom jedan, a njemu je pričao njegov otac, a ocu vjerovatno djed, a i djedu je neko pričao, i ko zna otkad tako, i niko to nikad ne zapisa, a nije da ne treba i nije da nije važno, jer najmudriji govoraše: Piši! A šta da pišem? Piši: Riječi, riječi, riječi! Redaj riječi u đerdan, kao što je Bašeskija pisao o Šeheru i kao što je govorio: “Što se pamti nestaje, što je zapisano ostaje.” Piši onako kako znaš i kako si čuo, piši kako se nekada, birvaktile, iz starog Srebr'nika jedan momak zagledao u djevu iz Doboja. Ona je bila čaršijska cura, kao mladost lijepa, vesela, namli, jedra i mogla je birati. A on, siroto čeljade, iz malog Gornjeg Srebr'nika.

Zagledala se i ona u njega, ali, žensko k'o žensko, i mater je sjetovala, hoće da ispita, da dobro razabere i protabiri ko je; odakle je; kakva je čaršija; gdje će živjeti. Nije se lahko odvojiti od svog doma jer još bijaše vrijeme kad je kućni prag bio najveća planina, pogotovo ako je čeljade žensko. A ruku na srce, nije lahko među jebandžije, pogotovo ako je selo, imetak manje-više, čovjek se u životu sto puta može raskućiti i sto puta skućiti. I ona posluša majku, pa ga tako upita: “Ima li kod vas kakav grad?” A on ponosno, kao svaki zaljubljenik u rodni kraj, u mili zavičaj, odgovara: “Ima l’ grad!? Ima! Jašta! Da vidiš zidina, nije mu nijedan ravan. Zovemo ga Gradina. Samo ime nagovještava njegovu veličinu i značaj. Gradina! I volim ga! Koliko? Pitali su jednom mudraca gdje je granica Božije ljubavi? A on, mudrac k'o mudrac, hitro bez promišljanja reče: ‘Budale! Božija ljubav nema granice.’ Eto, nije Božija, ima i granice, ali jeste ljubav. Osvojila me njena ljepota i ljepota krajolika. Svjež zrak, sijaset izvora, ruža vjetrova, zelenilo, voćnjaci, proplanci, livade, šumarci, nebesko plavetnilo i pogled što puca. Ja sam tu ljepotu osjetio i ljubav se rodila, a o njoj gotovo ništa nisam znao, kao što ti ne znaš, i nije to sramota, a Gradina stara, čuvena, srebrena.”

OD STJEPANA BANA…

“A kol'ko je star taj grad?” – “To je davno bilo, u srednjovjekovnoj bosanskoj državi grad je pripadao Usori, kao i tvoj Doboj, a prvi put je spomenut 1333. godine, tada je gradu rođendan, a njegovo je sjeme ranije posijano. Tada te godine, eto tu, baš pod kamenim zidinama, Stjepan II Kotromanić, ban bosanski, nakon rođenja svog sina dao je da se napiše poznata Srebrenička povelja i Dubrovčanima u njoj, toj povelji, darovao otoke Ston, Rat, Prevlaku i otoke oko Rata. I u toj povelji darova, Stjepan ban bosanski, Ragusi ime, jer se Ragusa u tom dokumentu prvi put spominje današnjim imenom Dubrovnik, kamen na kamenu – kamen kamenu. Eto, pa recite da nismo otvorene ruke.”

“Tako! Tu se Stjepanu rodio sin?” – “Gdje se rodio otac Stjepan 1292. godine, kasnije se rodio i njegov sin, i kćera mu se tu rodila, zvala se Elizabeta, bijaše poljsko-ugarska kraljica – rođena tu u Srebr'niku, kraljica, Elizabeta, Kotromanić. Grad je imao svog bana, princezu, iznjedrio je kraljicu, dokument Srebreničku povelju, i šta još? I svoju ponosnu vlastelu, Zlatonosoviće i Tihoradiće, s grbom i ne samo grbom. Ovi drugi Tihoradići imali su i Divoševo evanđelje, kažu da je apokrifno, iskrivljeno. Iskrivljeno kao što su govorili da je iskrivljena bogumilska vjera.”

“A imate li stećke?” – “Imali smo i stećke u obliku ploča na dva mjesta, na dvije lokacije: Metljika i Mećava. Sada ih nemamo, kam u zemlju propao, ili ga je nečija ruka slomila, i s njim bosančicu, to lijepo slovo, možda što nije znala pročitati kako to obično po biljezima piše: ‘Ovi kami usjekoh na se za života, molju seke bratijo i gospodo, nemojte mi kosti pretresati!’ Pomeli ih ljudska ravnodušnost i mećava. Nema stećaka, ali ne da se sve uništiti, ostalo je ime, toponim, po Babunima, danas Babunovići, nekada Babunovac.”

“A to Divoševo evanđelje, je li ono bogumilsko, je li srebreničko?” – “Ne mogu ti s pouzdanjem reći, Zlatonosovići i Tihoradići usorski su i srebrenički, Divoš je Tihoradić, a evanđelje, pisano našom lijepom bosančicom Divoševo, a ti vol vako, vol onako, sama zaključi. Eto toliko, da ne silim, isto kao što ne mogu s pouzdanjem reći ni ko me sagradi. Zna se da je Stjepan II Kotromanić sagradio srednjovjekovnu bosansku prijestolnicu Bobovac, možda ga je i ovdje povukla neimarska želja, pa je koji kamen složio. Volio je da gradi kao i njegov nasljednik, bosanski ban i prvi bosanski kralj Tvrtko, a Tvrtko je gradio na dobro pripremljenim Stjepanovim temeljima, ali tako i treba, vazda su mlađi živjeli na ramenima starijih, ili na ramenima predaka.”

“Dobro, a kako grad dobi ime?” – “Razne su se priče o tome ispredale. Govoraše kako ga sagradila jedna od triju kraljica. Prva je napravila grad visoko, gdje leti ptica, pa grad dobi ime Soko! Druga grad što mu kamen na suncu i mjesečini srebrom sjaji, pa ga prozvaše Srebr'nik! A treća isto tako grad, pa ponese ime Gradačac! A ima i drugih izvora, ima i drugih priča koje zbore kako je Stjepan Kotromanić, prvi bosanski ban, koji je imao vlastiti novac kovan od srebra i da je taj bosanski novac kovan upravo ovdje, pod, oko ili u srebreničkim zidinama, pa sam grad po tom srebrenom novcu dobi ime Srebr'nik!”

…I UGARSKIH RANA…

“A je li grad tvrd kao što su drugi bosanski gradovi tvrdi i šta se o njegovoj ljepoti pripovijeda?” – “Najtvrđi, Srebr'nik i uz njega Jajce, dva grada – dvije banovine, Srebrenička i Jajačka. Eh! O njegovoj se ljepoti pjeva. Po njoj grad povezuju s Travnikom, tako su ga i pjesme opjevale: ‘Srebr'nika nema do Travnika nit njegove vode Bukovika.’ I nije to jedina pjesma koja je uz izvor Bukovik potekla i što opjeva ljepotu grada. Tu se rodi i Franjo Bosanac, put ga odveo Mlecima, a njegova pjesma otišla je još dalje. I nije jedini koji je pronosio ime grada. Nedaleko, u selu Seona, rođen je i fra Šimun Filipović. Otpreme ga roditelji u Kraljevu Sutjesku te postade fratar. Otvori mu se put ka Ugarskoj i postade filozof, i tu mu ne bi kraj, smiri se, završi u Italiji kao teolog, posvetio se nauci Bogu i svetom životu.”

“Dobro, a je li grad sačuvan od nevolja?” – “Gradina se nagledala svega, ljepote i zuluma, takav je život, med i jed. Ima li veće nesreće od rata, kada sva zla iz mraka na svjetlo izmile, a ovdje ga je bilo između mađarskog kralja Ludviga I i velikog i bosanskog bana Tvrtka I Kotromanića. Kralj je sa svojom vojskom poveo rat protiv srednjovjekovne Bosne, bijaše to davne 1363. godine. Na to ga je navela mržnja za zatiranjem paterenskog učenja. Mnogi babun u tom ratu glavu zgubi. Iste godine opet nadrije, po drugi put na Bosnu i grad Srebr'nik, a grad se držao hrabro, u njemu sve junak do junaka. Pod njegovim zidinama pade mnogo sasječenih mađarskih glava. U borbama nestade, ili bi ukraden veliki državni pečat, što je predstavljalo veliki poraz i bruku za ugarskog kralja.

Malo se predahlo, pa dolaskom na kraljevski prijestol Sigismund Luksemburški ponovo predvodi brojne vojne pohode, koji su se uglavnom kretali župom Usora i u jednom od tih pohoda 1393. godine osvoji i Srebrenik. Helem, godinama ovdje bi mjesto najžešćih sukoba bosanske i mađarske vojske. Koliko su se vjetrovi sudarali i huk pravili, toliko su i vojničke sablje zveckale i boj zametale. Neće sila mira. Kralj naredi zapovjedniku grada Srebrenika Mateju da grad dobro utvrdi uz pomoć dubrovačkih majstora, da se može oduprijeti napadačima. A Bošnjani, predvođeni kraljem Stjepanom Ostojom, u nekoliko su mahova htjeli povratiti grad, ali im se ne dade. Mađarski kralj Matija Korvin osnova 1464. godine Srebreničku banovinu i postavi Nikolu Iločkog za kralja. Kralj Matija je kazivao da je Bosna ‘ključ i kapija’ za sjever i zapad. Od svog osnivanja pa do propasti banovina je svakakvog zla vidjela u stalnim pograničnim sukobima. Bogata je i srebrenim sjajem obasjana ratna sudbina grada.”

…DO OSMANSKIH DANA

“A kada dođoše Osmanlije?” – “Smederevski sandžak-beg Bali-beg i bosanski Mustafa saznali su za tešku muku u bosanskim gradovima. Ujediniše svoje snage pa su s brojnim četama napali Srebr'nik 1512. godine. Tada nestade Srebreničke banovine i dođe novi gospodar. Gradina je čuvala Ugarsku od Osmanlija kao nekada Bosnu od Ugara, sve do jedne prilike. Dođe junak i opkoli njene zidine, mnogi mu je asker pod čvrstim zidinama dušu ispustio, i tako nastade tu nadomak grada mezarje ‘Šehitluci’. A ugarska posada sama se povukla, bijaše jaka zima i nestalo joj hrane, potkuju naopačke konje i napuste grad. U snijegu su ostali tragovi pa osvajač mislio da je došla pomoć, te čekao dok se nije samo obznanilo. Eto tako bi, nije grad osvojio ni spahija, ni džindija, ni delija, ni janjičar, ni bajraktar, nego im je prepušten, ne kazaše džaba da je Gradina najtvrđa. Bijaše raznih gospodara, kao plemenito srebro tvrđava se prilagođavala. Svi rušili, svi obnavljali jer grad bijaše svrha i razvrha.”

“Dobro, a viđel grad s Osmanlijama dobra?” – “Kad šljegoše novi gospodari, došao je s njima iz Carigrada jedan alim. Zvao se Sinan, šejh Sinan-baba! Bijaše to evlija – dobri, derviš, skroman i pobožan čovjek, derviš halvetijskog tarikata, sumbulijskog kola. Njemu je bila zadaća širiti mir i nauk. On je ovdašnjem svijetu tabirio islam i svijet krenu za njim i uzvjerova. Gore povrh Gradine ima njegovo turbe i Šejh Sinan-babina džamija. Imao je pobratima Pobru, a taj pobratim bijaše bosanski did, bogumil. Mnogo su se zbližili, zavoljeli, i u smrti jedan kraj drugog ostali, i stoljećima tako leže u istom haremu i u istoj vjeri. Bogu-mil postade Bogu-predan, did stade uz šejha, bosanska hiža postade tekija, stećak nišan, župa i banovina postadoše nahija. Sve se mijenja, sve prolazi, samo još priča o njihovom prijateljstvu ostaje, uvijek ista, kruži kao mudrog šejha izreka: ‘Ko uči meni Fatihu, neka uči i mom Pobri, ko ne uči Pobri, neka ne uči ni meni.’ Tako, nije vjernik ko drugom ne želi što sebi.”

UDADE SE MLADA IZ DOBOJA GRADA

I tako djeva odluči, prelomi i pođe da vidi grad, da se uda, jer kad žena voli, razum strada. Kada je došla u Srebr'nik, odvedoše je na Gradinu. Jest grad, ali odavno sam, nekada živ – sada pust, nema u njemu života, nema žamora, smijeha, samo tišina ili vjetar što mu kroz čvrste zidine šiba, vrijeme ga pregazilo. Volio bi da ga se umije, da ga okrijepe, da vrati svu svoju ljepotu, ali za to treba dobra gospodara da ga uglanca, jer i srebro pocrni. Tu više mlado ne plače, staro ne kašlje, i tu se više kao nekada ne pjeva: Srebreniče, al’ si mi na brijegu, u tebi se sokolovi lijegu. Ispod velikog prostranog neba srebrene zidine, bogata prošlost, čist zrak i pogled što osvaja. A djeva, huda, sva se okaharila, iz čaršije u pustoš, s konja na magarca. Ali, durat valja, guta ona gorko, muka u njedrima. Nazad nema, bilo bi sramota, stisni zube, pa šta Bog da!

Vrijeme teklo, a ona kopnila, kao da je nešto iznutra grize, voli ona njega, ali džabe, čaršija je čaršija, nije drukčije naučila, nije do sada ni znala koliko je Doboj voljela. U njemu proplakala, progledala, protrčkarala, na rijeci Bosni mrke i duge kose prala. A on, on s njom sretan, nije ni njega život mazio, siroče, napatio se, i samo mu je ona za sreću trebala, sviko na nju kao na vlastitu kožu. Vrijeme prolazilo i dođe njena suđena dekika, napravila hošaf pa legla, da odmori, da prilegne. I tako, ne probavši hošaf izdahla, u snu preselila. On je našao mrtvu, s blagim osmijehom na licu. Šta li je, Bože, posljednji put sanjala?

Njemu se u prsima pustoš nastanila, može na kraj svijeta, ali ne može iz vlastite kože, šta će sam, kako će? Ona mu je sve bila. Ljudi ga tješili, kažu: “Ne tuguj, odmah ćemo mi tebe opet oženiti, jedna ljubav zamijeni drugu.” I tako i bi, prođe nekoliko dana i oženiše ga. Ali, živa rana, a ona druga žena ni kriva ni dužna, ali kad je pogleda, kao da sol na ranu stavlja. Teško mu, stišće ga u prsima, mlad a vehne. I nije se dugo patio, našli ga mrtvog, na licu mu bijaše blag osmijeh. Koga li je, Bože, na koncu sanjao? Ko zna? Iza dvoje nesretnika ostala je na čvrstoj stijeni kamena Gradina, priča o Starom gradu, priča o jednoj ljubavi i izreka:

“Jedna djeva hošaf pravila, a druga ga pila.”