Dnevni list Oslobođenje objavio je 23. augusta 2016. godine članak Autohtona slavenska umjetnost Muharema Bazdulja o međunarodnoj nominaciji stećaka na Listu UNESCO-a. U članku se u negativnom kontekstu spominje tzv. bošnjačka (kvazi)elita i akademik prof. dr. Ibrahim Pašić. Ibrahim Pašić je u dvama navratima dostavio Oslobođenju svoj odgovor na Bazduljev tekst, koji Oslobođenje nije objavilo. U svom reagiranju Ibrahim Pašić baca novo svjetlo na pritajivane i do sada nepoznate motive nominacije i srpskohrvatsko svojatanje stećka

Da se nedostatak akademskog obrazovanja ne može lahko nadomjestiti, pokazuje Muharem Bazdulj svojim člankom Autohtona slavenska umjetnost. Članak je objavljen u Oslobođenju 23. augusta 2016. godine. Naslov članka, s motivacijom u umjetnosti stećaka, promašaj je “u startu”. Pridjev autohton grčkog je porijekla u značenju samonikao, samorodan, starosjedilački, a balkanski Slaveni “samonikli” su iza Karpata, gdje nema stećaka, odakle su se na Balkan doselili krajem 6. i početkom 7. stoljeća. Na Balkanu su zatekli autohtone starosjedioce Ilire, Tračane i Grke. Suština članka, čiji bi naslov mogao proći kao Autohtona bosanska umjetnost, nije da odbrani međunarodnu nominaciju i uvrštavanje stećka na Listu UNESCO-a, kako se to u prvi mah čini. Uvrštavanje stećka na Listu UNESCO-a samo po sebi nije sporno i nužno ga je pozdraviti. Suština je članka da odbrani skandaloznu izjavu Komisije za nominaciju stećka na Listu UNESCO-a, koja je tempirana i izrečena istog dana kad je nominacija i zvanično obznanjena i koja otkriva istinske i do sada pritajivane motive nominacije, a njihov je idejni tvorac Dubravko Lovrenović. U toj izjavi, koju su prenijeli svi mediji, kaže se da je stećak “dio zajedničke tradicije i kulture naroda koji žive u četiri susjedne države”.

U brojnoj naučnoj literaturi o stećcima, a ona datira od 16. vijeka, stećak nikad nije bio “dio zajedničke tradicije i kulture naroda koji žive u četiri susjedne države”, odnosno zajedničke povijesne tradicije četiriju naroda iz četiriju različitih država. U literaturi o stećcima nastaloj u periodu federativne i socijalističke Jugoslavije i “bratstva i jedinstva”, po načelu da Bosna i Hercegovina nije srpska, hrvatska, ni muslimanska, već je i srpska, i hrvatska, i muslimanska, stećak je definiran kao “općenarodni spomenik”, odnosno zajednički spomenik bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Muslimana. Stećak tada nije definiran kao općenacionalni spomenik etničkih Srbijanaca iz Srbije sa Srbima iz Bosne i Hercegovine i Hrvata iz Hrvatske s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Međutim, posljednjom definicijom kojom se kaže da je stećak “dio zajedničke tradicije i kulture naroda koji žive u četiri susjedne države” etnička pripadnost stećka proširuje se i stećak se promovira kao tradicionalni i kulturni spomenik bosanskih susjeda bez obzira na to da li potječu iz Bosne i Hercegovine ili Šumadije, ili Hrvatskog zagorja. Ovim se povijesne i kulturne razlike između bosanskih Srba i Srbijanaca i bosanskih Hrvata i Hrvata iz Hrvatske perfidno brišu, a stećak se općenacionalno svojata u mjeri u kojoj se do sada nikad nije svojatao! U suštini, izjava je u duhu Ilije Garašanina ili Ante Starčevića, po kojima je Bosna i Hercegovina velikosrpska ili velikohrvatska zemlja.

Međunarodna komisija nema naučnih ingerencija da stećak definira integralnim općenarodnim nacionalnim spomenikom svih etničkih Srba, Hrvata, i Crnogoraca stoga što stećak to zaista nije niti može biti.

U nastojanju da odbrani stećak kao “dio zajedničke tradicije i kulture naroda koji žive u četiri susjedne države”, sve pod izlikom da “brani” uvrštavanje stećaka na Listu UNESCO-a od bošnjačke (kvazi)elite i Ibrahima Pašića, Bazdulj se “poziva” na Miroslava Krležu i njegovo književno djelo, u pogrešnom uvjerenju da ga historičari neće razumjeti. Međutim, Krležini stećci pripadaju isključivo bogumilskoj Bosni, o kojoj 1951. godine piše:

“Bogumilska Bosna, koja je od XIII stoljeća bila utočište slobodnih mislilaca zapadno-evropskog manihejskog svijeta, bogumilska Bosna, koja se više od trista godina opirala prevlasti latinske i grčke crkve, ležala je u ruševinama. Sjedište Antipape, a poslije sloma albigeza sjedište patarenskog univerziteta. Bosna, koja je pretrpjela nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva, ta nevjernička zemlja pala je na veliku radost Svetog Oca, koji je mogao da se pojavi u Bosni tek poslije dolaska Turaka.”

Očigledno, srednjovjekovna je Bosna za Krležu “bogumilska Bosna” što je pretrpjela “nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva”, koji vladaju Hrvatskom od 1102. godine. Prema tome, stećci za Krležu nikad nisu bili srpski (raški), hrvatski i crnogorski (dukljanski) nadgrobni spomenici”, kako dio zajedničke “balkanske, slavenske kulture”, kao nešto “što pripada cijelom ‘južnoslovjenskom reljefu’”, što Bazdulj lukavo podmeće Krleži! Na stranu to što u Bazduljevom “reljefu” izostaju ostali Južni Slaveni, Makedonci, i Slovenci, kod kojih stećaka nema – i gdje će ih Bazdulj možda pronaći. U Bosni, u kojoj srpsko i hrvatsko ime nije poznato sve do druge polovine 19. vijeka, ispod stećaka nisu mogli biti sahranjeni srpski, hrvatski i crnogorski križari.

U časopisu Stav, kojega Bazdulj uvredljivo naziva “novokomponovanim nedjeljnikom”, objavljivani su i moji naučno utemeljeni članci iz kojih je razvidno da je stećak, prije svega, bošnjački historijski i nacionalni nadgrobni spomenik te da su, po istraživanjima eminentnih historičara Vladimira Ćorovića i Vladislava Skarića, Bošnjaci “čuvali grobove svojih predaka sve do najnovijeg doba”. Na drugoj strani, Hrvati i Srbi uništavali su masovno stećke, čak i na onim mjestima na kojima se, da su katolički i pravoslavni nadgrobnici – kao posvećeni nadgrobni spomenici diljem katoličkog i pravoslavnog svijeta – nikako ne bi smjeli uništavati, a to su katoličke i pravoslavne crkve. Kako piše Vladimir Ćorović: “Kod groblja je uopšte bila od pamtiveka tendencija da ostanu pošteđena, da budu ‘večni dom’ ili ‘večna kuća’ pokojnika, da on tu počiva mirno, u ‘večnom pokoju’, neuznemiravan ni od koga. Uvek su propisivane oštre kazne ne samo za onog ko bi oskrnavio grob nego i za srodnike onih koji bi nedozvoljeno oštetili ili upotrebili tuđ grob.” Međutim, zbog uništavanja stećaka nije bilo kazne. Na tlu Bosne i Hercegovine i pograničnim područjima Hrvatske, Srbije i Crne Gore stećci su, kao najobičniji građevinski materijal, uništavani prilikom izgradnji 69 katoličkih i 83 pravoslavne crkve, nasuprot 4 džamije u čijim su temeljima pronađeni stećci.

U svom članku Bazdulj upotrebljava srpskohrvatski glagol trućati u značenju koješta govoriti, bulazniti, lupetati. (Hrvatski enciklopedijski rječnik, tom 11, str. 144.) i pripisuje ga Ibrahimu Pašiću. Zasigurno, riječ nije naučio u roditeljskom domu iz razloga što je njegova majka, inače poznata književnica, u svom književnom opusu “ne rabi”. Očito, Bazdulj se svojim novokomponovanim jezikom dodvorava politički motiviranoj hercegbosanskoj znanosti, koja u naučnu terminologiju nastoji uvesti sintagmu hrvatski stećak, humčica umjesto bosančica itd. A u vezi s etničkom pripadnošću bosanskog stećka, koji zasigurno ne pripada etničkim Hrvatima, kao ni Srbima i Crnogorcima, Bazdulja i njegovog “duhovitog i jetkog” mentora upućujem na hrvatskog historičara i književnika Lovru Katića (1887–1961), koji o hrvatskim uništavanjima stećaka na prostoru Imotske krajine piše:

“Kako su u ovom kraju stradali stećci, dokazom je ovo, što su nam pripovijedali seljaci. Imala se graditi nova crkva u Slivnom. Neki su htjeli da se gradi ovdje na ‘Grebniku’. Drugi su bili za položaj gdje se sada nalazi. Pogodili su se, da će se graditi ondje, gdje ima više stećaka, i kad su ih prebrojali, našli su da ih ima više tamo nego na ‘Grebniku’. Danas, kako nam rekoše, nema ni jednog stećka kod crkve! Upotrijebljeni su kao građevinski materijal.”