Dnevni list Oslobođenje objavio je 23. augusta 2016. godine članak Autohtona slavenska umjetnost Muharema Bazdulja o međunarodnoj nominaciji stećaka na Listu UNESCO-a. U članku se u negativnom kontekstu spominje tzv. bošnjačka (kvazi)elita i akademik prof. dr. Ibrahim Pašić. Ibrahim Pašić je u dvama navratima dostavio Oslobođenju svoj odgovor na Bazduljev tekst, koji Oslobođenje nije objavilo. U svom reagiranju Ibrahim Pašić baca novo svjetlo na pritajivane i do sada nepoznate motive nominacije i srpskohrvatsko svojatanje stećka
elite i Ibrahima Pašića, Bazdulj se “poziva” na Miroslava Krležu i njegovo književno djelo, u pogrešnom uvjerenju da ga historičari neće razumjeti. Međutim, Krležini stećci pripadaju isključivo bogumilskoj Bosni, o kojoj 1951. godine piše:</p>
<p>“Bogumilska Bosna, koja je od XIII stoljeća bila utočište slobodnih mislilaca zapadno-evropskog manihejskog svijeta, bogumilska Bosna, koja se više od trista godina opirala prevlasti latinske i grčke crkve, ležala je u ruševinama. Sjedište Antipape, a poslije sloma albigeza sjedište patarenskog univerziteta. Bosna, koja je pretrpjela nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva, ta nevjernička zemlja pala je na veliku radost Svetog Oca, koji je mogao da se pojavi u Bosni tek poslije dolaska Turaka.”</p>
<p>Očigledno, srednjovjekovna je Bosna za Krležu “bogumilska Bosna” što je pretrpjela “nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva”, koji vladaju Hrvatskom od 1102. godine. Prema tome, stećci za Krležu nikad nisu bili srpski (raški), hrvatski i crnogorski (dukljanski) nadgrobni spomenici”, kako dio zajedničke “balkanske, slavenske kulture”, kao nešto “što pripada cijelom ‘južnoslovjenskom reljefu'”, što Bazdulj lukavo podmeće Krleži! Na stranu to što u Bazduljevom “reljefu” izostaju ostali Južni Slaveni, Makedonci, i Slovenci, kod kojih stećaka nema – i gdje će ih Bazdulj možda pronaći. U Bosni, u kojoj srpsko i hrvatsko ime nije poznato sve do druge polovine 19. vijeka, ispod stećaka nisu mogli biti sahranjeni srpski, hrvatski i crnogorski križari.</p>
<p>U časopisu <em>Stav</em>, kojega Bazdulj uvredljivo naziva “novokomponovanim nedjeljnikom”, objavljivani su i moji naučno utemeljeni članci iz kojih je razvidno da je stećak, prije svega, bošnjački historijski i nacionalni nadgrobni spomenik te da su, po istraživanjima eminentnih historičara Vladimira Ćorovića i Vladislava Skarića, Bošnjaci “čuvali grobove svojih predaka sve do najnovijeg doba”. Na drugoj strani, Hrvati i Srbi uništavali su masovno stećke, čak i na onim mjestima na kojima se, da su katolički i pravoslavni nadgrobnici – kao posvećeni nadgrobni spomenici diljem katoličkog i pravoslavnog svijeta – nikako ne bi smjeli uništavati, a to su katoličke i pravoslavne crkve. Kako piše Vladimir Ćorović: “Kod groblja je uopšte bila od pamtiveka tendencija da ostanu pošteđena, da budu ‘večni dom’ ili ‘večna kuća’ pokojnika, da on tu počiva mirno, u ‘večnom pokoju’, neuznemiravan ni od koga. Uvek su propisivane oštre kazne ne samo za onog ko bi oskrnavio grob nego i za srodnike onih koji bi nedozvoljeno oštetili ili upotrebili tuđ grob.” Međutim, zbog uništavanja stećaka nije bilo kazne. Na tlu Bosne i Hercegovine i pograničnim područjima Hrvatske, Srbije i Crne Gore stećci su, kao najobičniji građevinski materijal, uništavani prilikom izgradnji 69 katoličkih i 83 pravoslavne crkve, nasuprot 4 džamije u čijim su temeljima pronađeni stećci.</p>
<p>U svom članku Bazdulj upotrebljava srpskohrvatski glagol <em>trućati</em> u značenju <em>koješta govoriti</em>, <em>bulazniti</em>, <em>lupetati</em>. (<em>Hrvatski enciklopedijski rječnik</em>, tom 11, str. 144.) i pripisuje ga Ibrahimu Pašiću. Zasigurno, riječ nije naučio u roditeljskom domu iz razloga što je njegova majka, inače poznata književnica, u svom književnom opusu “ne rabi”. Očito, Bazdulj se svojim novokomponovanim jezikom dodvorava politički motiviranoj hercegbosanskoj znanosti, koja u naučnu terminologiju nastoji uvesti sintagmu <em>hrvatski stećak</em>, <em>humčica</em> umjesto <em>bosančica</em> itd. A u vezi s etničkom pripadnošću bosanskog stećka, koji zasigurno ne pripada etničkim Hrvatima, kao ni Srbima i Crnogorcima, Bazdulja i njegovog “duhovitog i jetkog” mentora upućujem na hrvatskog historičara i književnika Lovru Katića (1887–1961), koji o hrvatskim uništavanjima stećaka na prostoru Imotske krajine piše:</p>
<p>“Kako su u ovom kraju stradali stećci, dokazom je ovo, što su nam pripovijedali seljaci. Imala se graditi nova crkva u Slivnom. Neki su htjeli da se gradi ovdje na ‘Grebniku’. Drugi su bili za položaj gdje se sada nalazi. Pogodili su se, da će se graditi ondje, gdje ima više stećaka, i kad su ih prebrojali, našli su da ih ima više tamo nego na ‘Grebniku’. Danas, kako nam rekoše, nema ni jednog stećka kod crkve! Upotrijebljeni su kao građevinski materijal.”</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Ukradeni rodni list bosanske državnostiSljedeći članak
Konačno: Sarajevo dobilo Trg Prvog korpusa Armije R BiH
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.