Posmatrajući brzinu i žestinu ovakvog moralnog posrnuća, izgleda da je bazduljanje fenomen takvog autošovinističkog potencijala da može parirati čak i kusturičenju

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Ako u leksikonu pogledamo značenje riječi “bauljanje”, možemo pročitati da ona označava “stanje poremećene percepcije koju obilježava uvrnuta perspektiva. (…) Nemogućnost određivanja i prepoznavanja prioriteta (…); u takvom stanju putanja kretanja je krivudava pa se traže usputni oslonci i odmorišta, prvo visoki i okomiti, pa sve niži i tako naniže, sve dok se svijest ne isključi, a tijelo preoterećeno gravitacijom potone do horizontalne ravni”.

Ovakva definicija gotovo potpuno odgovara i još jednom poprilično novijem fenomenu zvanom “bazduljanje”, samo što je u slučaju bazduljanja više riječ o mentalnom i duševnom posrnuću, a manje o fizičkom stanju. No, simptomi su isti: poremećena percepcija, abnormalne perspektive, nemogućnost prepoznavanja prioriteta sa stalnom spiralom pada na sve niže oslonce, i tako sve do krajnjeg stadija isključivanja bilo kakve s(a)vijesti.

Upravo je to ono što se dešava kolumnisti Oslobođenja Muharemu Bazdulju, po kojem je ovaj fenomen uostalom i dobio ime. Početna andrićevština kod Bazdulja uznapredovala je do ozbiljne srbofilije, da bi se zatim spirala propasti nastavila do toga da Bazdulj, u društvu s Emirom Kusturicom, uručuje književne nagrade dvostrukom četničkom vojvodi Bori Čorbi, i to nigdje drugo nego u dvostruko poklanom Višegradu, danas skoro potpuno etnički očišćenom od svojih bošnjačkih stanovnika.

Posmatrajući brzinu i žestinu ovakvog moralnog posrnuća, izgleda da je bazduljanje fenomen takvog autošovinističkog potencijala da može parirati čak i kusturičenju