Abdulfetah Mehmedagić živa je enciklopedija od koje možete dobiti precizne podatke o temama o kojima, vjerovatno, nikome ne bi palo napamet da pita. Ako Fetah – kako ga od milja zovu – ne zna da se nešto desilo u ovom kraju, onda se to nije ni desilo

Piše: Hamza RIDŽAL

Dvojica smjernih pobožnjaka obilježila su duhovnu topografiju Prusca. Evlija Ajvaz-dedo i učenjak Hasan Kafija svojim su djelima Ak-Hisaru pribavili svjetsku slavu. Teško je u Bosni naći mjesto koje na tako malom prostoru sažima toliko mnogo znamenitosti, od Ajvatovice do Starog grada i utvrde, od Handanije džamije do Pruščakove džamije.

U čuda Prusca treba ubrojati i Abdulfetaha Mehmedagića, osamdesetpetogodišnjaka koji svojom pojavom i djelom personifikacija samog Prusca. Njegova čehra čuva uspomenu na pobožnog Ajvaz-dedu, a intelektualni angažman i sjećanje na Hasana Kafiju.

Abdulfetah Mehmedagić posljednji je bosanski ljetopisac. Živa je enciklopedija od koje možete dobiti precizne podatke o temama o kojima, vjerovatno, nikome ne bi palo napamet da pita. Ako Fetah – kako ga od milja zovu – ne zna da se nešto desilo u ovom kraju, onda se to nije ni desilo.

Fetaha zatičemo u prizemlju omalene kuće u kojoj živi sam. Čim smo sjeli, on donese Mushaf, otvori negdje oko sredine, pa zapovjedi da učim. Velim da sam novinar, a ne karija, a on odbrusi da će i novinari i karije račun polagati. Proučih jedan ajet, a on veli: “Mašallah, plaho! Sad moremo koju progovorit.”

Iako je 1935. godište – Drugi svjetski rat pamti kao da je jučer završen – Fetah je u zavidnoj mentalnoj kondiciji. Devera samo s oslabljenim sluhom, ali ni na to se ne žali. “Sve je od Boga i na svemu treba zahvaljivati”, poručuje.

Na pitanje o knjizi koju piše, skoro stidljivo odgovara da tu nema bogznašta. “Nisam ja piso ni fetve ni kakve goleme ćitabe. Nisam ja nikakav alim”, pravda se, čudeći se što smo došli iz Sarajeva da zabilježimo njegovu priču. “Ja sam to pisao o Pruscu, šta se dešavalo i događalo, o ljudima i životu ovdje, o starini i mladosti, da ostane zabilježeno”, kaže Fetah, ne znajući da upravo citira Bašeskiju. Poput Fetaha, i njegovo djelo komunicira s Bašeskijinim. Ne sjeća se tačno kad je počeo bilježiti, ali kazuje da je to rado činio, sretan što ima s kim podijeliti svoja saznanja. Sudeći prema njegovoj čehri, izrazu lica i boji glasa, prije će biti da se ovo “s kim” odnosi na papir, a ne na ljude. Na pitanje smije li se taj njegov ćitab pogledati, Fetah odgovori da smije, naravno, ali da moramo otići do Malkoč-Alajbegove džamije.

U jednoj niši ove džamije, u kojoj se čuva i čudesan prijepis Kur’ana iz 17. stoljeća, smještena je i Džematska knjiga, koju rukom ispisa Abdulfetah Mehmedagić. Riječ je o impozantnoj knjizi dimenzija 60 × 40 cm. Format knjige taman odgovara formatu pisca. Iz Fetahovih riječi izgovorenih ranije, dok smo bili u njegovoj kući, tek se moglo nazrijeti šta bi sve moglo biti zapisano u ovom njegovom ljetopisu. Potreba da se zabilježi prusačka svakodnevica, od svadbi i dženaza do imena prisutnih na podne-namazu tog i tog datuma, nesumnjivo smješta ovu knjigu u žanr ljetopisa. Međutim, ona je mnogo više od toga.

Sadržaj knjige posebna je priča. U njoj ne fale podaci koji bi trebali biti dijelom jednog ljetopisa, ali su, istovremeno, u nju zabilježeni i drugi koji ovu knjigu smještaju na granicu između historiografije, antropologije, teologije, lingvistike i etnologije. Fetah je predano bilježio narodne predaje i usmene balade prusačkog kraja, historijske podatke, porodična stabla i izvještaje s Ajvatovice, selidbe i doseljenja, iftare i kurbane… Uz sve to, stigao se baviti i etimologijom imena i toponima u ovom kraju, a na momente je zapisivao i poučne hikaje i savjete, vlastito razumijevanje tri ili četiri kur’anske sure, putopis s hadža, i šta sve ne. Da čudo bude veće, sve navedeno Fetah je zabilježio u formi poezije! Stoga bi se ova knjiga mogla nazvati nekom vrstom medžmue. Naslovi iz različitih oblasti nižu se jedan za drugim, tkajući enciklopediju jednog kraja. Na trenutak se učini da oni nemaju nikakve veze jedan s drugim, ali zajednički sadržilac svima je njima Prusac.

Na samom početku Fetah je pisao o historijatu Malkoč-begove džamije od 1900. godine do pred kraj 20. stoljeća. Već na narednoj stranici zabilježio je baladu o Pruscu. U gornjem desnom uglu zapisan je i datum: 14. septembar 1992. godine. Očito je riječ o datumu kad je ova balada zabilježena, a budući da je riječ o jednoj od prvih sahifa Fetahova ćitaba, može se zaključiti da je Fetah s pisanjem počeo početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tačnije, tada je počeo s pisanjem ovog ljetopisa, ali je podatke koji se u njemu mogu naći skupljao prethodno pola stoljeća.

Nakon balade, Fetah je zabilježio nekoliko savjeta i svoje razumijevanje sure Er-rahman, nakon čega je na jednoj stranici zapisao i vlastitu biografiju i svoj stihovani putopis s hadža. A onda slijedi dunum tekstualnog spektakla i stotine dragocjenih listina.

Fetah otvara poglavlje o prusačkim zanatlijama i na jednom stranici (a jedan list veličine je pola kvadratnog metra) bilježi imena prusačkih majstora koji su obrađivali drvo, navodeći koje je predmete svaki od njih pravio. Nakon toga, u desetercu navodi i druge prusačke zanate i njihove čuvare: “Rasim Terzić i šišo i brijo / Dervo Burek zube je vadio / Avdo Čizmo krečane pravio / Suljo Čizmo na mašinu šio / Sabit Helić na sehur budio / Avdo Sofić poljar nam je bio / Adem Meškin švercom se bavio / Fehim Sofić zadatak je imo / Top na gradu za iftar je štimo…” I tako unedogled.

Nekoliko stranica kasnije Fetah je zabilježio Pruščake poginule u Drugom svjetskom ratu, njih 72, a odmah pored i 41 poginulog branioce herojskog Prusca u vrijeme Agresije, od 1992. do 1995. godine. Nekoliko listova poslije slijedi zapis o 10. decembru 2002. godine. Na tom mjestu ističe da je te 2002. godine u Pruscu umrlo najviše ljudi u posljednjih 67 godina, tj. od 1935. godine. Zatim navodi imena 24 osobe koje su umrle te godine i koliko je godina svako od njih imao u trenutku smrti.

Na narednoj stranici bilježi prusačke hadžije, njih 121 imenom i prezimenom, otkad se pamti pa do 2002. godine, a nakon toga i prusačke kadije, hafize i hodže. Odmah zatim slijedi njegova pjesma o štetnosti duhana, pa poema o seobi porodice Kulaš. Fetah bilježi prusačke porodice i prezimena ovog mjesta, navodeći u posebnom poglavlju Bili pa nestali i ona prezimena kojih više nema u Pruscu. Među njima su i Adžemi, Čehići, Sinanovići, Horozovići, Smajići…

“Da opišem veselo bez tuge / Ajvatovicu dvi hiljade druge…”, riječi su kojima počinje opširan izvještaj o Ajvatovici te, 2002. godine, sročen u formi dugačke poeme. Desetak listova poslije Fetah donosi dugačku listu ljudi koji su do 1950. godine imali više od četvero djece, navodeći u zagradi tačan boj djece. Hasan Kapetan imao je devetero, Husaga Terzić dvanaestero, Rašid Dautović desetero… Zatim donosi listu 84 insana koji nisu imali nasljednika. Odmah ispod njih navodi i one koji se nikad nisu ženili, a nedugo zatim i djevojke koje su se s Guvna udale u Prusac.

Poeme o svatovima Sabira Čizme 1978. godine i ratnom ramazanu u Ćipuljiću 1995. godine među najljepšim su Fetahovim pjesmama, nakon kojih slijedi poglavlje o prusačkim prezimenima nastalim od titula. Čak donosi i poseban zapis o porijeklu imena prusačkih mahala i njiva. Zatim slijedi poema o dženazi Alije Izetbegovića i mevludu u Veseloj, pa zapis o onima koji su napustili Prusac. Iznenada, pojavi se jedan zapis ilustriran crtežom: o ljudima koji su imali volove i s njima orali. A onda jedan zapis nadrealnog naslova: “Djevojke Prusca koje su bile za primjer od 1918. do 1927. godine: nosile šalove, duge strogo dimije i bluze – ostaju zapamćene”. Ukupno 48 djevojaka navedeno je na ovom mjestu. Je li ijedna od njih slutila da će nošenjem šala i dugih dimija zavrijediti spomen stotinu godina kasnije?

Posebno mjesto u ovom ljetopisu pripada nekrolozima. Desetine poema Fetah je napisao u čast rahmetlija ovog gradića, opisavši sudbine, strahove i ljubavi onih koji nekad hodiše Skopaljskom dolinom.

Fetahova predanost detalju doista je nesvakidašnja. U jednom zapisu donosi spisak 270 osoba koje su 2006. godine klale kurban, a onda u poemi ispod te liste donosi i pjesmu u kojoj bilježi učestalost imena koja su te godine prinijela kurban: “Ovogodišnji kurbani / Svi su ovdje zapisani / To trebamo svi da znamo / Sami devet Mustafa imamo / Treba i to da je jasno svima / Da imamo osam Ibrahima…”

Nedugo zatim, još jedna ilustracija čudesne posvećenosti. Fetah opisuje džematski iftar koji je organizirao hadži Šerif Ćizmo 24. septembra 2009. godine, a onda navodi imena onih koji su se odazvali i došli na iftar. Za većinu ljetopisaca to bi bilo dovoljno (možda i previše – zar je toliko važno ko je bio na Šerifovom iftaru 2009. godine?). Ne i za Fetaha. On ne samo da navodi 88 pripadnika džemata Malkoč-Alajbegove džamije koji su došli na iftar nego popiše i druge pripadnike ovog džemata koji su pozvani, a nisu došli. “Nisu došli – što? – oni znaju”, veli Fetah, pa uglavu zapisa 43 čeljadeta koja ne dođoše na Šerifov iftar.

Uvidom u naslove poglavlja ove čudesne knjige stekne se dojam da Abdulfetah Mehmedagić o Pruscu doista zna sve što se može znati. Odgovor na pitanje otkud jednom čovjeku toliko podataka moguće je razumjeti tek nakon razgovora s drugima koji Fetaha poznaju. On nerado govori o svom životu, ali se iz njegovih riječi može razaznati da je penziju zaradio u preduzeću. Nikad nije išao u medresu, ali je cijelog života druge podučavao Kur’anu. On bi druge učio kako čitati kur’anski tekst, a zauzvrat bi od njih uzimao podatke koje bi pohranjivao u nezaborav svoje blistave memorije. Sve što je zabilježio plod je usmenog razgovora, zbog čega je njegov rad dragocjeniji. Drugi kazuju da Fetah zna njihova porodična stabla bolje nego oni sami, pa mu ljudi i danas dolaze vjerujući da će kod njega o svojim precima saznati lakše nego u matičnim uredima.

Dugogodišnje zanimanja za Prusac pretočio je u ono što je, vjerovatno, posljednji bosanski ljetopis. U njemu ima i obračuna s onima koji Fetahu, očito, nisu bili najmiliji. Tako, naprimjer, bilježi da je tog i tog dana na podne-namazu u Malkoč-Alajbegovoj džamiji bilo prisutno četrnaest osoba, a onda sa strane dopisuje: “Terzić Ibrahim najneodgovorniji i uvijek hoće da bude svakom loncu poklopac.”

Istina, Fetahov ljetopis nije obiman i pedantan kao Bašeskijin, nije vođen svakog dana, ali svojim stilom i širinom zavređuje dužnu pažnju. Koliko je samo čudno da se neko u 21. stoljeću bavi svim ovim temama! Pa neka ovim ostane i jedan zapis o Abdulfetahu Mehmedagiću, prusačkom ašiku koji svu svoju ljubav i pažnju pokloni voljenoj čaršiji.