Asimov borac Elvir Šahinović potvrđuje riječi mnogih sagovornika koji ističu Topalovu nevjerovatnu hrabrost. I danas mu, kaže, odzvanjaju Asimove riječi iz akcije u kojoj su vraćali izgubljene linije na Kestenovoj glavi 1994. godine, kada im je naredio: “Nemoj da se koji sagnuo. Mislit će da ih se bojimo”

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Fotografije: Agan SKENDEROVIĆ i Nedžib VUČELJ

Jednako kao i druge brigade u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, i 505. viteška bužimska brigada imala je vojnike i starješine čija se hrabrost i požrtvovanost teško daju riječima opisati. Jedan od takvih bio je i Asim Topalović Topal, za kojeg su njegovi preživjeli saborci jedinstveni u stavu da “hrabrijeg od njega u brigadi nije bilo”.

U ponedjeljak 23. jula navršile su se 24 godine od njegove pogibije. Bio je jedan od prvih boraca koji su se uključili u organizaciju odbrane te kreator mnogih akcija o kojima se i danas priča.

Asim Topalović, sin Mustafe i Zejne, rodio se 1969. godine u naselju Bućevci u općini Bužim. Nije bio oženjen. Od početka agresije učestvovao je u odbrani Bihaćkog okruga. Imao je više uloga u brigadi, od običnog borca, preko komandira odjeljenja i voda, do komandira Izviđačko-diverzantske čete “Hamze”. Zbog svoje požrtvovanosti i nesebičnog zalaganja, više je puta pohvaljivan od komandanta 505. brigade i komandanta 5. korpusa Armije Republike BiH. Bio je starješina i vođa za svaki primjer. Dva je puta ranjavan. Prvi put u rejonu Purića, općina Velika Kladuša, 30. juna 1994. godine u borbama protiv PVF Fikreta Abdića. Nakon previjanja zadobijene rane u desnom ramenu, odmah se vratio u jedinicu.

Drugi put smrtno je ranjen 22. jula 1994. godine u rejonu Kestenja, također na velikokladuškom ratištu. Dan nakon teškog ranjavanja u glavu i ispod srca, podlegao je ranama. Ukopan je u rodnom naselju Bućevci, a na dženazi su mu prisustvovali generali Atif Dudaković i Izet Nanić, ali i stotine drugih boraca i starješina 5. korpusa Armije RBiH. Posthumno mu je dodijeljen čin kapetana, te najveće ratno priznanje, značka “Zlatni ljiljan” 14. augusta 1994. godine.

Uvijek je išao prvi na čelu jedinice i nebrojeno puta bez imalo straha prodirao u neprijateljsku dubinu. Preživjeli saborci tvrde da kod Asima nije postojala uzrečica “to se ne može uraditi”, a što potvrđuje niz uspješno obavljenih borbenih zadataka u kojima je sa svojom jedinicom učestvovao širom Bihaćkog okruga.

ČETVERICA BRAĆE U 505. BRIGADI

Asimov najmlađi brat Kasim kaže da se još uvijek živo sjeća svih važnijih detalja koji su vezani za brata Asima, od rane mladosti, kada su odrastali u sedmočlanoj porodici, pohađanja škole koja je bila udaljena približno devet kilometara od njihove kuće, do treniranja fudbala u bužimskom “Bratstvu” i ratnog puta u 105/505. brigadi. Pored Kasima, još dva Asimova brata bili su pripadnici 505. brigade. Dok su Rasim i Kasim bili u redovima elitne jedinice Izviđačko-diverzantskog voda “Gazija”, najstariji Ibro, koji je kraj rata dočekao kao ratni vojni invalid bez desne noge, bio je pripadnik 1. i 4. bataljona.

Na čelo čete “Hamze” Asim je stupio 10. maja 1994. godine, zamijenivši ranjenog Fikreta Kaukovića, dotadašnjeg komandira. Fikret Kauković danas se rado sjeća svih trenutaka koje su njih dvojica proveli u “Hamzama”. Kako kaže, Asimova posebnost ogledala se u tome što je to bio čovjek koji nije mogao biti podređen nikome, pa čak ni komandantu Naniću.

“Morao si s njim ostvariti njemu prihvatljiv način komunikacije. Tražio je uvažavanje i kolegijalnost jer je bio tip koji te može poštovati, ali ne možeš mu se nametnuti, u smislu da mu naređuješ samo zato što si u poziciji da to možeš. Tražio je da zaslužiš poštovanje. Da li hrabrošću, fizičkom spremnošću, lijepom riječi, jer kod njega nije nosilo vodu samo to što si mu komandant. Moralo je biti nešto mnogo više od toga. Kad si s njim bio u akciji, morao si biti i hrabriji i fizički spremniji da bi zajedno došao do cilja. Morao si u svakom pogledu biti spreman da bi mu mogao parirati u bilo kojem kontekstu. Da bi stigao uraditi bilo šta prije njega, morao si biti pravi ‘snagator’. On je bio vrhunski sportski tip. Koliko je volio fudbal, pokazuje činjenica da je u danima kada nije bilo borbi, pucnjave i granatiranja znao s linije na Ćorkovači otići pješice do Bužima na trening i isti se dan vratiti. To je bilo približno 25 kilometara u oba smjera. To je najbolji pokazatelj nevjerovatne volje koju je imao”, navodi Fikret.

Kauković tvrdi da je Topal bio najhrabriji čovjek u brigadi, a da to, po njemu, znači i u cijelom 5. korpusu i Armiji RBiH. Više je situacija koje su potvrdile Topalovu hrabrost, a Kauković navodi dva primjera: “Prilikom obilaska Kedića glavice bili smo komandant Nanić, Topal i ja. U međuvremenu nas je otkrio PAM i počeo pucati sa Šerbule. Meci su prštali svuda oko nas. I po logici stvari, komandant Nanić i ja smo zalegli, a Topal je i dalje išao. Jednostavno je prkosio neprijatelju. Ili druga situacija, kada smo boravili na Spahićki kod Bihaća. Naš vod je tu perfektno završio posao. U svoj toj hampi, gdje su drugi zakazali, nama je ostao jedan četnik koji je iz rova s kamenim nasipom, s dvadesetak metara daljine, ‘puškarao’ po nama. To je nama više dosadilo. I Topal rahmetli prebacuje pušku preko leđa, uzima bombu u ruku i hoće da ide direktno prema tom četniku. Da ga nisam spriječio, on bi otišao direktno baciti bombu u taj rov. To je bila hrabrost na granici ludosti, neka vrsta fanatizma.”

BORAC KOJI NIKAD NIJE PUZIO

Pomoćnik komandanta za bezbjednost u 505. brigadi Zijad Nanić tvrdi da Asim Topalović nije preskočio ni jednu značajniju borbu na području Bihaćkog okruga otkako je stupio u “Hamze”. U početku je dužio američki “Thompson”, sve dok nije dobio automatsku pušku, kragujevku. O Asimovoj hrabrosti Nanić kazuje: “To je bio nevjerovatno hrabar momak. Za njega je jedan starješina kazao da je to bio najhrabriji čovjek na planeti i da nije imao straha gotovo nikako. Asim je bio borac koji nikad nije puzio. Ni na brisanom prostoru, gdje je trebalo puziti, nikada nije legao. Govorio je da ga niko neće natjerati da puzi. ‘Pa, pogodit će te metak’, govorili su mu saborci. ‘Moj suđeni će mene pogoditi i ako ležim’, odgovarao bi im. I zaista nikad nije puzio. I kad ga se uzme u kontekstu borbe, to je bio par exelance specijalac, spreman na svaku ludoriju, a kad ga se uzme izvan konteksta borbe, to je bio mladić koji bi samo igrao lopte i zafrkavao se s rajom. Nikakvo treće zanimanje nije imao.

Nije pušio, nije pio, a fudbal je nenormalno volio. Bio je pravi sportski tip. Tu se s komandantom Nanićem odlično slagao. Samo što je bio dosta bolji fudbaler od Nanića. Baš je bio dobar s loptom. Kad je došao u ‘Hamze’ prvi komandant, rahmetli Asim Bajrektarević, odmah je primijetio njegovu neustrašivost. Na prvim izviđanjima uočio je da se Topal ničega ne boji i da smije otići gdje god mu se kaže, da kod njega postoji samo odgovor može. I tako je Asim Topalović ubrzo izrastao u jednog od najhrabrijih boraca brigade, na koga su se ugledali drugi borci. Sjećam se da mi je Fikro Kauković došao nakon zauzimanja Todorova, kad je Topala pogodio rafal metaka, ali ni jedan nije došao do tijela. Meci su mu pokidali okvire u zaštitnom prsluku, oštetili čizmu, okrznuli ga po tijelu, ali do kosti ni jedan nije stigao. I meni Fikro kaže kroz šalu: ‘Volim što je Topala onako ištekalo, ne bi li ubuduće bio malo pametniji. Kad ono, u prvoj sljedećoj borbi se vidjelo da se Topal nije opametio ni sekunde. Ponovo se pokazao kao ludo hrabar.”

I Asimov borac Elvir Šahinović potvrđuje riječi mnogih sagovornika koji ističu Topalovu hrabrost. Kako kaže, i danas mu odzvanjaju Asimove riječi iz akcije u kojoj su vraćali izgubljene linije na Kestenovoj glavi 1994. godine, kada im je naredio: “Nemoj da se koji sagnuo. Mislit će da se bojimo.”

Zijad Nanić živo se sjeća svog prvog susreta s Asimom, kada ga je prilikom obilaska linije zatekao na Raminoj glavici uz granicu s Republikom Hrvatskom.

“To je bilo još u vrijeme Teritorijalne odbrane, juna ili jula 1992. godine. Asim Topal bio je tad u bućevačkoj četi, koja je od starta držala liniju na tom području. Našao sam ga na liniji, a on onako nag do pasa. Rekao sam mu da vojnik takav ne može biti, a on mi kaže: ‘I ja bih obukao maskirnu uniformu kad bih je imao.’ Obećao sam mu nabaviti odijelo, što sam ubrzo i učinio. U tom odijelu je otišao u ‘Hamze’. Međutim, ono što je posebno bitno za Asima Topalovića jeste ta njegova nagla promjena u ponašanju prilikom preuzimanja čete ‘Hamze’. Recimo, prilikom prvog susreta s njim između nas nije bilo persiranja jer on je bio osoba gorštačke naravi. Bio je iskren i dobronamjeran, ali nije previše držao do uobičajenih vojničkih pravila. I tako se ponašao sve dok nije preuzeo ‘Hamze’. Bio je izuzetno odgovoran borac, ali u svakodnevnim situacijama dosta neozbiljan, moglo bi se reći dječačkog ponašanja, jer se nevjerovatno volio šaliti i zezati. U tom smislu, u vrijeme pripravnosti komandiru čete Fikri Kaukoviću pio je krv na slamku. Sjećam se jednog momenta kad je došao kod mene onako sav uozbiljen, nasikiran i kaže mi: ‘Ne znam hoće li mi Fikro halaliti što sam mu pravio probleme, jer tek sad vidim kolika je muka držati vojsku na okupu. Kad je borba u pitanju, sve je u redu, ali kad nema borbi, niko ih ne može održati na okupu.’ A komandant Nanić je od njega tražio da uvijek ima na brojnom stanju vojsku”, navodi Nanić.

Nakon što je ranjen komandir čete Fikret Kauković, Asim Topalović preuzeo je s pozicije komandira prvog voda komandovanje četom “Hamze”. Komandant Nanić imao je puno povjerenje u Asima i njegovu jedinicu, ali je i Asim nevjerovatno uvažavao komandanta. Zijad Nanić navodi situaciju koja je najbolje oslikavala međusobni odnos Izeta Nanića i Asima Topalovića: “Komandant Nanić, kojeg su njegove starješine odmilja zvale Bego, često je imao običaj svojim saradnicima koji postavljaju besmislena pitanja ili ne urade ono što im se kaže uputiti riječi: ‘Čudim se ja tebi.’ Pošto se to razumijevalo kao ‘baš si glup’, ili ‘baš si smotan’, Asim je izbjegavao da dođe u situaciju da mu komandant to kaže. Tako je komandant jedne prilike poslao Asimovu grupu na kotu Čardak i uspostavio vezu s njim. Pitao ga je: ‘Topale, šta ima?’ Kaže Topal: ‘Ne mogu nam pera odbiti. Nema šanse da uzmu ovu čuku.’ I naravno, nisu je ni uzeli. Ali, interesantno da je u tom momentu dok je razgovarao s komandantom Nanićem Asim bio sam na toj čuki. Sam samcat. Poslije se dugo kroz smijeh prepričavalo: ‘Jaki smo k’o zemlja, šefe, ne mogu nam pera odbiti’ itd. I onda je Topal u jednom momentu rekao: ‘Ja volim tri puta poginuti nego da mi Bego kaže: ‘Čudim se ja tebi, Topale.’ Ta odanost prema komandantu Naniću bila je nevjerovatna.”

IDEŠ DA POBIJEDIŠ ILI DA POGINEŠ

Komandant 2. jurišnog bataljona i bataljona “Hamze” Agan Elkasović Asima je poznavao od rane mladosti jer su odrastali u istom naselju.

“Asim je mlađi od mene nekoliko godina. Sjećam se da je uvijek bio odlučan i da je znao šta želi. Početkom rata zajednički smo sudjelovali u onim prvim seoskim stražama, kada je izbio rat u Hrvatskoj. Poslije, kad se desio napad na Bućevce, Asim je došao s ‘Hamzama’ i već tu se pokazao kao dobar borac. Kasnije smo učestvovali u istoj grupi. On je bio borac, ja borac-izviđač prilikom osvajanja Ćorkovače u akciji ‘Oganj’ 7. oktobra 1992. godine. Tada je Hunjo rahmetli bio komandir odjeljenja ‘Hamze’, a Asim i ja smo bili u istoj grupi. Vidio sam tada da je u cijeloj toj grupi ‘Hamzi’ Asim odudarao po svojoj hrabrosti i odlučnosti. Išao je prvi prema neprijateljskim linijama i baš mi se tu dojmio. Tu sam se uvjerio da u njemu ima nešto posebno. U tim borbama i izviđanjima uvijek se nametao kao jedan od boljih i hrabrijih boraca. Poslije postaje komandir odjeljenja, voda i na kraju čete. Posebno se istakao u akcijama prema autonomiji, gdje je i izgubio život na Kestenovoj glavi prilikom vraćanja izgubljenih položaja 503. cazinske brigade. Nakon što je teško ranjen, podlegao je u bolnici u Bihaću.

On je bio tip koji nikad nije zalijegao. Išao je hrabro, nekad čak i sam. Također je značajnu ulogu imao na Spahićima, u vrijeme Februarske ofanzive na bihaćkom ratištu. Tad smo išli zajedno da uspostavimo neke linije. On je i tu prednjačio u odnosu na ostale. Iz bitke u bitku izlazio je s većim autoritetom. Među borcima se nametnuo kao vođa i lider. I borci su ga takvog prihvatili, ali i komandiri i komandanti drugih jedinica. Voljeli su ga i cijenili i komandant Nanić i Dudaković. Nanić je pored hrabrosti cijenio i njegovu iskrenost jer je uvijek govorio onako kako je i kakvo je stanje na terenu. Želio je biti dobar primjer drugim borcima da se ne treba bojati. Često je govorio: ‘Ideš ili da pobijediš, ili da pogineš!’ Od izbijanja rata do pogibije mislim da nije izostao ni iz jedne bitke. Nije bio zabušant, nije uzimao bolovanje i slično. Kad je bio slobodan, čim bi čuo da je negdje akcija, ili da je zapucalo, dolazio bi sam. Nije ga trebalo zvati. Rat je započeo kao obični borac, a poginuo je kao komandir čete. Postoji opće mišljenje da je Topal bio najhrabriji bužimski borac. Ja kad bih birao ko je bio najhrabriji u brigadi, među pet-šest najhrabrijih, ne znam koga bi stavio ispred njega. Bili su hrabri i Muharem Šahinović Hari i Omer Ičanović i još neki komandiri i obični borci. Ali ispred njega da je neko bio hrabriji, ja ne bih mogao nikoga staviti. Znači, za neku nijansu bih ga stavio ispred svih ostalih”, kazuje Elkasović.

Svoje pohvalno mišljenje o Asimu Topaloviću Elkasović završava na sljedeći način: “Ne postoje riječi kojima bi čovjek mogao opisati sve značajne podvige i herojstva koja je uradio rahmetli Asim. Bužimska brigada iznjedrila je mnoge heroje i, dok se sjećam jednog po jednog, uzdasi naviru iz dubine duše. Mnogi se slažu da je Asim zasigurno bio na čelu svih poznatih i nepoznatih, živih i mrtvih heroja 505. viteške brigade. Zadužio nas je da ga nikada ne smijemo zaboraviti i da moramo pričati mlađim generacijama ko je bio ovaj skromni heroj!”