Ammar Jažić rođen je 17. marta 1987. godine u Sarajevu, gdje završava osnovnu školu. Kaže da nikad plaho nije volio školu, pa mu je pri upisu u srednju otac ponudio dva izbora: medicinsku kao dedo, ili muzičku pa da krene očevim stopama. Upisao je Srednju muzičku školu u Sarajevu, na Odsjeku za timpane i udaraljke kod profesorice Desanke Jovanović. Srednju muzičku školu završava dosta uspješno i nakon toga dobija stipendiju univerziteta Berklee College of Music iz Bostona. Međutim, ostaje u Sarajevu, gdje završava Muzičku akademiju na Odsjeku za kompoziciju. 2010. godine završava magistarski rad uradivši Simfoniju Islamicu, simfoniju koja je prvi put u historiji dobila prefiks “islamska”. Jažić za Stav podrobnije govori o Simfoniji Islamici i o tome šta ga je motiviralo da uradi ovakav magistarski rad, o vremenu provedenom na Akademiji, o svojim pogledima na muziku i na stanje muzike u Bosni i Hercegovini, o patriotskom žanru, turbo-folku, “Bosnatonu” i njegovom ocu Faruku Jažiću, kao i o brojnim drugim crticama iz života

Razgovarao: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

 Berklee College of Music: Pri kraju srednje škole došao sam na ideju da krišom uzmem kameru i snimim svoj solo na bubnjevima. Snimio sam video, stavio kasetu i poslao je poštom u bijeli svijet. Nije bilo ni govora o uploadu, internet je bio dial-up, što je bilo dovoljno da otvorim njihovu stranicu i pročitam adresu ovog univerziteta. Tada sam bio još četvrti razred Srednje muzičke, u glavi mi je još bilo da sviram bubanj, da sviram džez, fusion. Dnevno sam vježbao po šest-sedam sati i dotle sam dotjerao da sam zaista bio jedan od najvećih talenata na udaraljkama u tom postratnom vremenu, makar su tako profesori govorili. Svirao sam sve udaraljke, i ove s definiranim, kao i one s nedefiniranim tonovima. Bio sam član Simfonijskog orkestra Zapadne Evrope pod nazivom YMISO. U Sloveniji se sabirao kompletan orkestar iz cijele Evrope, sve omladinci. Onda smo putovali cijelom Evropom i tako smo držali koncerte. Tokom ljetnog raspusta ideš po Evropi i sviraš. Tu sam stekao iskustvo simfonijskog muzičara, timpaniste, udarača, i to veoma rano.

Nakon šest mjeseci, stiže koverta, debela, na njoj piše “Berkeley College”. Unutra kompletne brošure o njihovim smještajnim kapacitetima, o tome da svaki student ima svoj mali studio gdje vježba i svira, o uvjetima, ishrani. Tu pored je bilo i popratno pismo gdje su mi kazali da su u meni prepoznali veliki talent i da mi nude najveću stipendiju koju mogu odobriti, a to je 50 posto. Pored mene, u tu kategoriju ušlo je još 20 studenata širom svijeta. Pored toga, trebalo je još dodati između 17 i 20 hiljada dolara za svaku godinu studija, a četiri su godine. To je sve da budem na studiju za džez – bubanj. Prvo sam mami kazao. A još prije toga, dok je otac stasavao kao muzičar i svirao džez sa Sinanom Alimanovićem, njih dvojica su se dopisivali s Berkeleyem, koji je u tom muzičkom svijetu uvijek bio nešto što je nedokučivo, nezamislivo. Mati kaže: “Sine, nema šta, ideš ako Bog da.” Pitam je kako ćemo babi reći. A šta je zanimljivo bilo, babo rahmetli je već bio hasta i kad je otvorio “Bosnaton”, ja sam s njim radio puno radno vrijeme pored škole. Što se dogovori posla, ja sam uvijek bio tu s njim, dizali smo firmu. Kada sam babi rekao za stipendiju, to je samo prešutio, sišao u studio i ništa nije rekao.

Dolazi on sutra i kaže mi: “Hajde ovamo da ti i ja popričamo. Slušaj. Ostvario si nešto što ja nikad za svog života nisam uspio. Zovu te da ideš da se školuješ. To je iznimna i enormna čast koju si dobio svojim trudom i zalaganjem. Eh, sad, imaš dvije opcije. Odeš na Berkeley, hajmo sad pričati o pretpostavci da ćeš biti najbolji bubnjar na svijetu. Doći će opet neko mlađi, brži, bolji i pregazit će te. Šta ti je perspektiva, hoćeš da sviraš u Americi po klubovima i da živiš taj život?” Rekoh mu da ne bih nikako mogao živjeti u Americi. “Kome ćeš ovdje svirati džez? Evo, kao Sinan, ili kao bilo ko drugi. Sviraš u nekom džez-klubu za 40 ili 50 maraka. Ili, druga perspektiva, radit ćeš sa zvijezdama koje će te plaćati po 400 ili 500 maraka po koncertu i svi će ti vikati ‘najbolji si’. Ili, opet ponavljam, možeš živjeti vani, pa ćeš i tu izgraditi neko ime. Ali, moraš biti svjestan toga do kada će ti leđa moći durati da nosaš ove svoje ‘kante’ sa sobom. Radit ćeš do četrdesete i šta ćeš onda? A valja porodicu hraniti.” On je sa mnom ovako razgovarao, a meni 18 godina. Snove mi ruši, priča mi o obavezama, a ja hoću da sviram. “Ili ćemo ovdje nastaviti raditi na ‘Bosnatonu’, izgradit ćemo firmu, pa šta Allah da”, završio je babo. Meni je to tako teško palo, otišao sam kod matere, onda ona govori babi: “Što mi sekiraš dijete”, standardna priča. “Ići ćeš ti, neka on priča šta god hoće. Dići ćemo kredit ako treba, ali ti ćeš ići”, k'o matera. “Neću, majko, neću ići. Ostajem ovdje pa šta Allah da”, odlučio sam.

“Čamac” ili kompozicija: Malo poslije, otišao sam kod profesora Sulje Mrehića. On je prije rata na Muzičkoj akademiji predavao četiri predmeta. U vremenu Jugoslavije, kada se muzikom bavio samo birani broj ljudi, Suljo Mrehić, čovjek koji isto tako potječe iz mahale, predaje četiri predmeta na Akademiji, to je stvarno bio podvig. Odemo kod njega na privatne časove, a on pita babu, kako bi ga spremao, čime ću se dalje u muzici baviti. Profesor Mrehić mu predloži, pošto nema kontrabasista u Sarajevskoj filharmoniji, da odmah počnem vježbati kontrabas, za godinu-dvije mogao bih se izvježbati da budem super kontrabasista. Kakav, bolan, kontrabas, radije bih nosao ove kante nego onaj čamac sa sobom?! Ama, bit ću taksista ako treba, samo neću svirati kontrabas. Ili, kaže profesor, ima druga opcija, teža, ali možemo probati da upiše studij kompozicije na Akademiji, to je ujedno i najteži studij. Da me proba stići spremiti, svira se klavir, solistički program, jako ozbiljan, skoro pijanistički. Da se spremim, da položim ispit, da savladam harmoniju, a za sve imam pola godine. “Hajde da probamo kompoziciju”, kažem im i kontam – samo nek nije kontrabas. Vježbaj, radi, privatni časovi koji su se skupo plaćali. Ali, ja bih duplo platio samo da ne moram ići. To je bila patnja, tortura, sjediš povazdan i vježbaš, harmonija, kontrapunkt, kompozicija, vježba, dril, ispiranje mozga. I položim ispit.

“De, sine, živ bio, gasi”: Na Muzičkoj akademiji vlada jedna posebna klima koju ću tek kasnije upoznati, a to je ono što sam mislio da ću učiti, kompozicione tehnike za kompozitora koji će sutra pisati ljudima nešto što im je shvatljivo, što trebaju da čuju. Oni imaju svoj stil, a Mozarta i Beethovena, primjerice, smatra se starinom, stavi ih u fajl, u arhiv, to je nekad bilo, to je historija. A šta trebaš komponirati? Poručuju mi da su to ovi novi kompozicioni stilovi, moderna muzika, atonalizam, intervalska muzika. To normalan insan kad sluša, nakon jedne minute počne razmišljati je li sluša muziku ili buku. To je matematički proračun kako se dobija kompozicija. Četiri godine traje borba s njima. Ja ne želim to da pišem, htio sam, ako ništa, da pišem sebi lijepu muziku. Nek’ je meni lijepa, a ovo nikome nije lijepo. To mati i babo kad moraju poslušati, vrlo brzo ti kažu: “De, sine, živ bio, gasi.” S tim si osuđen da uvijek budeš neki neshvaćeni umjetnik, jer nema nikakve šanse da sutra zaživiš u publici. Šta je meni bilo otkrovenje na trećoj godini studija jeste da više uopće nije bitno da li se tebi nešto sviđa, nego je bitno šta ta kompozicija proizvodi u tebi, da li te ona dovodi do nekih uzvišenih shvatanja, katarze. Čovječe Božiji, slušam tri kompozitora koji su u razmaku od 50 godina, nakon minute više ne znaš koji je koji, sve isto zvuči, sve halabuka. Haos koji se stavlja pod tepih moderne muzike, nove klasike, nove kreme. Ljudi moji, hajte prvo napišite tri minute smislene muzike u C-duru, “Ide patak…”, uradite orkestraciju da publika to prepozna, da ljudi prepoznaju da si ti kompozitor, da ti nisi neko ko šara note na papiru, slučajno, onako.

Jal’ zanat, jal’ eksperiment: I zato sam imao četiri godine prave borbe. Imao sam podršku profesora Julia Marića, koja mi je mnogo značila. Došao sam na Akademiju u vremenu kada je on odlazio u penziju, došle su mlade snage profesora, a ja sam se priklonio ovim ljudima koji su doslovno svoj život proveli u onome što se zove muzički zanat, a ne ono što se zove muzički eksperiment. Kad završiš studij, ko će ti naručiti kompoziciju? Šta ćeš napisati? Pet minuta buke gdje će ti ljudi početi izlaziti iz sale? Sada imate proizvodnju kadra koji ne znaju ni kako, ni šta, ni kuda. Moj svaki završni ispit na kraju godine je protekao na način, dođu, ocijene me, pišem žalbu, mijenjaju mi komisiju, dolazi mi komisija profesor Julio Marić i ostali dirigenti starog kova i ja dobijem uvijek dvije ocjene više, odnosno devet ili deset. I četiri godine tako.

“Simfonia Islamica” i bosanski inat: Simfonija Islamica je bio moj magistarski rad na Muzičkoj akademiji. To je više bila ideja potaknuta jednim dijelom od strane mog oca rahmetli, a drugim dijelom inatom, onim pozitivnim bosanskim inatom. Došlo je bilo dotle da sam napravio istraživanje i pronašao sam u Turskoj kompoziciju u kojoj ima ezan, crkvena zvona, multikulturalnost, ali, u historiji muzike, a iz islamskih zemalja je bilo dosta kompozitora muslimana koji su pisali muziku, niko nije napisao kompoziciju s prefiksom “islamska”, ili “islamica”, ili da to bude kompozicija koja počinje tekbirima, a završava salavatima. Između toga se u kompoziciji spominju još dvije monoteističke religije, judaizam i kršćanstvo ravnopravno, i to u elementima koji se ne kose s islamom. Četvrti stav u simfoniji nosi naziv Bosna kao potvrda mog porijekla. Simfonija inače ima sedam stavova koji simboliziraju sedam nebesa. To je pozadinski simbolizam ove kompozicije. Zatim, kompozicija počinje tekbirima, i to baš onako kako smo u tekijama i na mevludima naučili da ih učimo, naš starinski tekbir. Salavati na kraju, opet oni naši starinski gdje kompletan hor, muški i ženski, nekih osamdesetak ljudi to izvodi i to su krajnji stavovi. Peti stav unutar Simfonije Islamica posvećen je poslaniku Muhammedu, s. a. v. s. Što je isto važno napomenuti, drugi stav je 23. psalm o Davidu. To je poznati dio molitve kod kršćana: “I da dolinom smrti moram proći, ja se neću bojati jer je moj Gospodar uz mene.” On se izvodi na hebrejskom jeziku. Unutar Simfonije zastupljena su četiri jezika: bosanski, arapski, hebrejski i latinski.

“Pišem ono što se meni sviđa”: U historiji klasične muzike uvijek su trodijelne mjere bile nekako, nezvanično, rezervirane za stvari koje se tiču kršćanskih kompozicija, misa, psalma, muzike u službi vjere, crkvene muzike. Glavni motiv prvog stava jeste “Allah ya Hajj”, i to sve ide u tročetvrtinskoj mjeri, čisto kao pokazatelj da to ne mora biti Sveto Trojstvo. Crkvena muzika je šira od toga, a opet je Stvoritelj širi od svega toga. Nakon premijere, jedna osoba iz hora mi je rekla: “Hvala ti na ovom zikru koji si nam večeras priredio.” Sredina četvrtog stava je, a kažu mi poslije da je to jedan od najljepših dijelova te simfonije, zapravo parafraza na našu sevdalinku Kraj potoka bistre vode. I onda je to sve skupa sastavljeno u šezdesetak minuta, to je cjelovečernji koncert. Kada je bila premijera, karte za koncert su doslovno nestale u roku od tri sata. Publika je tražila ponovno izvođenje, a ne znaju da je Simfonija Islamica jako zahtjevna za postavljanje na sceni. Imate troje solista, sopran, tenor, bas. Imate Sarajevsku filharmoniju, koja broji šezdesetak ljudi, onda imate sedamdesetak ljudi u horu, jako je to zahtjevno za postaviti. Onda me ljudi pitaju što se Simfonija Islamica ne izvodi češće. Ta je Simfonija Islamica zapravo označavala kraj moje borbe na Muzičkoj akademiji. A krivo je da, kada student završi ispit, komisija ocjenjuje da li se ta kompozicija njima sviđa ili ne sviđa. Mi se znači moramo školovati da bismo pogodili ukus komisije. Treba sada da pišeš nešto što se njima sviđa i to se znalo da je tako. Onda sam ja odlučio da ću napisati Simfoniju Islamicu, ono što se meni sviđa.

Nemamo bosanskog sadržaja: Ako ćemo pričati o toj, kako to ljudi vole reći, serioznoj, klasičnoj muzici, poslije rata od ozbiljnih djela ono što imaš napisano jeste to što je moj profesor Asim Horozić napisao operu Hasanaginicu, Zmaja od Bosne, pa Asku i vuka i kompozicije za djecu, zatim Kapiju, jako bitnu kompoziciju. To je broj djela što se na prste jedne ruke može izbrojati. I onda kada imaš sve značajne datume kod nas, i onda pogledaš jednu germansku kulturu koja ima kompozitore koji za svoje potrebe, prema nekom važnom datumu pišu, recimo koračnice, onda vidiš gdje smo tačno kada je riječ o muzici. Kod nas kada imate obilježavanje značajnih datuma, Dana državnosti, Dana nezavisnosti, ljudi dođu u situaciju da ne znaju šta će izvoditi. Bio sam sudionik na nekoliko manifestacija održanih na Igmanu, što je simbol odbrane BiH, na kojima ljudi puštaju Wagnesa, austrijski marš koji se zove Die Bosniaken kommen, a nemaš svoj. Mi u ratu nismo pisali koračnice, pisali smo patriotske pjesme, ali hajmo malo pomjeriti stvari, hajmo stvarati kulturu. Jer, ako je mi nećemo stvoriti, neće ni niko drugi. A vi nemate osnovne kulture, nemate kulturu za djecu. Nemaju šta otići i slušati u Narodnom pozorištu. U redu, bude tu Peća i vuk, budu i ostale predstave, ali vi nigdje nemate nijednog bosanskog sadržaja. Nigdje!

Patriotska pjesma i u akciju: Kada govorimo o patriotskom žanru, smatram da je to sve ono što u momentu stvaranja, pisanja, komponiranja ima za cilj da bude svjedočanstvo toga ko si, šta si, odakle si, da sve to ne bi bilo zaboravljeno. Moj otac rahmetli se bavio patriotskim pjesmama, Bosna pjeva, Mandal mati eto Vratničana (Tabija) itd. On je bio jedan od prvih koji je pokrenuo taj val patriotske bosanske pjesme. Poslije sam nekada saznao da su ljudi s tim pjesmama na usnama išli u akciju. Kada danas nekom pričaš, to ljudima bude smiješno, a naši borci su s patriotskim pjesmama išli u borbu, za neke su to bili posljednji zvuci koje su čuli na ovom dunjaluku. Neko je s tim išao da odbrani svog brata, sestru, babu, mater, ženu, djecu, da odbrani svoj prag na kojem živi. U tom smislu, patriotska pjesma je pozitivna, sve dotle dok se to ne počne komercijalizirati. Moj otac rahmetli, kada je poslije Agresije pravio izdanje tih pjesama, da ih on nanovo otpjeva, isfinansirao je taj cijeli materijal iz svojih vlastitih sredstava, čak je i kredit uzeo. Vidio sam, bio sam svjedok ovih događaja, da je on bio spreman i dodatan trošak podnijeti samo da to ostane zabilježeno.

Predstava za djecu – Turčin kolje Srbina na grobu Draže Mihajlovića: Nikada neću zaboraviti, došli smo da snimamo koncert Sarajevske filharmonije u Banjoj Luci i njihov simfonijski orkestar. Dolazimo babo i ja da postavimo tehniku i mikrofone prije koncerta, portir na ulazu nam kaže da samo malo sačekamo jer unutra igra dječija predstava. Hajde, dobro. Kontamo, kad smo već tu, da uđemo i da vidimo kakva je predstava. Babo i ja ulazimo, predstava je za osnovce koji nisu stariji od četvrtog razreda. Djeca koja igraju predstavu na bini su negdje sedmi ili osmi razred. To je školska predstava za djecu, muzika je za nju baška rađena, a priča je o tome kako Turčin kolje Srbina na grobu Draže Mihajlovića. Za djecu. Tu je muzika, scenarij, ja se počeo štipati, ne vjerujem svojim očima. To je 2004. ili 2005. godina. Gledam kako oni odgajaju svoju djecu, a naša djeca će biti učena ničemu. Pogledam babu, on preblijedio. Trebao je izaći vani da parkira tonska kola, spucao u zid, pogubio se. Poslije me pita: “Gdje smo mi ovo, sine, došli?” A mi glumimo nekakve pacifiste, multi-kulti, naivna telad.

Halal-pop i kulturni konzumerizam: Jako pogubna pojava jeste komercijalizacija ilahije, simfonijskih orkestara, ramazana. U svemu tome je nastao jedan novi kult ilahija koji danas živimo. Ja protiv toga zaista nemam ništa, ali imam protiv načina gdje su se one svrstale. Imate pojavu halal-popa, imate hiperprodukciju onoga što je nekada bila esencija svake tekije, ilahije koja tek u tekiji dobija svoj puni smisao. To se onda izvlači, pravi se nekakav amalgam, nešto se iz toga fabricira i na kraju dobijete ovaj halal-pop. Svih proteklih godina imate koncerte toga, kada ramazan ide, zna da će ga 30 dana puštati, napravi neku fensi ilahiju da bi sutra bio poznat. Ti pjevači su mahom neki studenti FIN-a, učenici medrese, i oni budu tretirani kao estradni pjevači. I šta si dobio? Halal-pop koji je potekao iz tekija kao najdublji izraz pojedinaca. Kada pogledate Ilhamiju, to je poetski izraz koji još nikad nije predstavljen svijetu. Nažalost, živimo vrijeme kulturnog konzumerizma. Daj nam minimum za minimum para.

Muzika za lajk, život za lajk: Iz toga je isto, samo na drugoj strani, nastao i turbo-folk. Meni je genijalan Rambo Amadeus i njegova pjesma Euro Neuro na Eurosongu 2012. godine. Ono je bio takav kulturološki šamar Evropi. To je najbolja pjesma koja se ikad izvela na Eurosongu i više se nikad takva neće izvesti. Njihovim oružjem i njihovom metodom im je udario šamar. Sve je opisao šta je trenutna situacija i stanje kulture u svijetu. Zamislite šta će tek biti lijepo i šta će biti definicija lijepog za 15 godina. Muzika mora biti takva da čovjek osjeća da u njoj postoji nekakva ljepota, da u njoj ima nešto što budi lijepe i pozitivne emocije. Mi smo otupili na sve to. Djeca danas muziku gledaju kao popratnu stvar, popratni materijal bez kojeg bi video na YouTubeu bio dosadan, bezveze bi ga bilo gledati. Onda on skine muziku i ostavi video bez muzike. I imate borbu za lajk, život za lajk, muziku za lajk. Sve je za lajk. Kada svoje dijete budem pitao da mi da definiciju lijepe muzike, šta će mi sutra reći? Koliko je djece čulo kompoziciju Vltava? To je jedan muzički klasik, bezvremenska muzika.

O muzičkom producentu, kompozitoru, autoru i interpretatoru: Faruk Jažić proživio je kao što su nečija tri života

Zineta Jažić (supruga): Željela bih vam pročitati ono što je moj muž rahmetli sam napisao na omotu jednog albuma koji je izdao poslije Agresije. Faruk je to s nostalgijom napravio kao da je to omot čuvene longplejke, a unutra je stavio 12 CD-ova, albuma. Uvod na ovaj rad je moj Faruk napisao: “Uvaženi, onaj isti osjećaj odgovornosti za prošlost, sadašnjost i budućnost navest će, nadam se, svakog mislećeg Bosanca i Hercegovca da se pridruži našem upornom nastojanju da na ovaj način produžimo vrstu. Ponovo pokušavamo da bar malo oživimo opet potisnutu potrebu za identificiranjem i pripadnosti s ovim podnebljem koja je ustvari pod stalnom prijetnjom koja sugerira zaborav. Ko smo mi to, šta smo, odakle smo? Pjesma je oduvijek odraz stanja duha svakog naroda i njegove privrženosti slobodnom životu kao univerzalnoj ljudskoj vrijednosti. Pjesma je zvučna slika najdubljih ljudskih osjećaja, kao što reče moj dobri ahbab, veliki Safet Isović: ‘Ostali su ljudi, Bosanci, ta posebna vrsta sa svojim duhovnim zavežljajima i potrebom da ih pri svakom razrezivanju dopune i obogate.’ Molimo vas s punim povjerenjem da nam pomognete u našoj želji da sačuvamo od zaborava zajedničko blago.”

Faruk je stalno radio i govorio je da je najsretniji kada je u svom studiju i kada radi. Tu je bio najmirniji i najzadovoljniji. Počeo se baviti muzikom s Harijem Varešanovićem kao petnaestogodišnjak. Svirali su u Domu kulture na Vratniku, imali su svoj bend. Počeo je s pop muzikom i pomalo s rokenrolom. Kasnije, za nekoliko godina, Faruk se upoznao sa Sinanom Alimanovićem. Počeli su svirati džez, pa su otvorili prvi džez klub u Sarajevu. Period pred rat mnogo je radio s Tomom Zdravkovićem, s Duškom Kulišem, s mnogim našim poznatim izvođačima radio je na muzici. On je bio muzičar koji je sve etape prošao. Kada je došao rat, poželio je shvatiti ko smo mi kao narod, šta smo. Onda je napravio sav taj opus s ovih albuma što sam vam čitala ovaj uvod, kroz sufijsku muziku, kroz našu sevdalinku, kroz mnoga djela za koja sad nemam ni vremena ni prostora da navodim, svim tim je pokušao dati odgovor na ova pitanja. Volio je druženja, sijela, volio je da je puna kuća, da je pun stol, da se jede, da se razgovara, da se smije, da su tu djeca. To je bio on. Često se i sada upitam kako to sve stane u jedan život.

Ammar Jažić (sin): “Bosnaton” je firma koja je nastala iz bošnjačkog inata. Veliki dio sredstava je zaradio s Tomom Zdravkovićem i bivšim “Jugotonom”. On ju je htio napraviti da bude na nivou “Jugotona”. Htio je napraviti sabirno mjesto koje će okupljati produkciju, a koja će biti opet dokaz i temelj postojanja jedne države, jedne kulture, jednog kontinuiteta. Uspio je u tome onoliko koliko su mu to okolnosti dopuštale, koliko i ja u tome sada uspijevam. Zaista je htio realizirati viziju da se napravi jedna produkcija koja će baštiniti i arhivirati sve ono što je važno unutar jedne države. Nikad nije mislio samo o svojoj ličnoj koristi, uvijek je imao državotvorne vizije. Puno ljudi iz političkog života je kod njega dolazilo po savjete i mišljenje, jer je bio jedna jako multidisciplinarna osoba. Pored toga što se bavio muzikom, itekako je bio svjestan političke situacije Bošnjaka, stanja Bošnjaka, društvenog i duhovnog stanja nas kao naroda. Kroz taj svoj doprinos, kroz ono što zna i što umije raditi, zašta ga je dragi Bog dao, pokušao je ime Bosna ukorijeniti i očuvati. Imao je projekt, 12 edicija, CD-ova koji su se radili pod imenom Bosanskohercegovačko muzičko naslijeđe. A babo rahmetli je meni bio i mati i babo. Neće mi mati zamjeriti što ovo ovako govorim. Bio mi je i drug i dedo. Posljednjih 15 godina njegovog života bili smo stalno zajedno, 24 sata. To je bilo kao jedno tijelo. I onda, kada se taj dio tvog života odlomi od tebe, nije lahko. Babo je imao tu energiju koja je neopisiva, taj motor i pokretačku snagu koju, iskreno, kod sebe ne vidim. Možda su to te godine u kojima je on bio. Ne znam, možda će to kasnije i kod mene proraditi. Spavao je po četiri-pet sati dnevno, a ostalo je radio samo da bi se stvari pomjerale naprijed.

Renata Merzić (kćerka): U Baškoj Vodi imamo kuću, i tu smo često bili. Otac je veoma mnogo radio i lijepo je zarađivao. Pošto se nije bavio standardnim poslom od osam do četiri, često smo bili u prilici biti na moru. Naša ljeta su bila puno drugačija od ostalog svijeta i ona su mi ostala u jako lijepom sjećanju. Sjećam se tog ljeta 1991. godine, već se mnogo pričalo kako će i kod nas početi rat, a u Hrvatskoj je već bio haos. Rahmetli profesor Zdravko Grebo bio je čest gost u našoj kući, pošto je imao kuću odmah do naše, kao i čika Muharem, samo nas je jedna međa dijelila. Sjećam se da se jedne prilike do kasno u noć povela priča, pa je čika Muharem rekao: “Hajde, Faruk, zašto stalno prizivaš rat? Evo, vidiš da je došao Ante Marković, raja je krenula otvarati vlastite firme, fino se živi.”

Ono što je babo rahmetli tada kazao nikada neću zaboraviti: “U ovo će doba naredne godine biti krvi do koljena u Bosni. Opet će Drina biti mezarje, klat će nas isto kao što su nas prije klali u Višegradu, Zvorniku, Foči, a vi pričajte šta hoćete.” Profesor Grebo mu govori: “Ti si, Fake, majke mi, lud, ekstremista. Neću reći da si fundamentalista, ali mislim da malo pretjeruješ.” “Dabogda bio u krivu”, odvratio je babo rahmetli. Vratili smo se s mora. U zimu 1992. godine sjećam se da je otac govorio da se kupuje oružje, da se novac mijenja u njemačke marke i da se ljudi naoružavaju. Govorio je i da se kupuje hrana, da se naprave neke zalihe, vidio je da dolazi rat. Dedo rahmetli, otac od majke, naljutio se na njega i kazao mu da će ga se odreći zbog takve priče zato što mu rat u kuću priziva. A otac je bio energičan, pun snage, preselio je u 52. godini, baš kao i njegov otac, a proživio je kao što su nečija tri života. Na Vratniku su se već ljudi bili organizirali, moj otac je bio jedan od glavnih pokretača. Po nalogu rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića, otac je zajedno s nama izašao u Njemačku sa zadatkom da okupi naš narod, da se organiziraju akcije u kojima će se sakupiti sredstva. Zima 1994/1995. je akcija koju je on lično držao na svojim plećima. I sada imam papire koliko je ko novca dao, koliko je poslano u Bosnu. Tu je otac potrošio svoje zdravlje. Brutalno je radio, po 20 sati je bio na točkovima. Jednom je bio uhapšen na švicarskoj granici kada je prvu halo-halo satelitsku centralu dobavio skupa s tadašnjim direktorom Šumanom. To je bila prva telefonska veza Bosne sa svijetom, a on je prenio preko granica u pletenim čarapama koje su naše izbjeglice plele za Armiju RBiH. Svašta je bilo.

Otac mi je u sjećanju ostao uvijek nasmijan, baš onakav kakvog sam ga zatekla i na dan kada je preselio na bolji svijet. Imao je priliku da dočeka jedno od četvero unučadi. Esma je prva unučica, zatim je došao Faruk Ali, koji je prvo ime dobio po dedi rahmetli, a drugo po hazreti Aliju; zatim je došla Sumeja i onda Fatima. Bio je insan koji je volio stare ljudi, volio im je pomagati, sjediti s njima i slušati šta pričaju. Volio se igrati s djecom. On mi je i kuhao i vodao me po bijelome svijetu, oblačio me, bio sva moguća potpora i motivirajući faktor u mom životu. Znam da je bio insan koji je s pravom nosio svoje ime: “Onaj koji razdvaja istinu od neistine”.