“Penzioniran sam kao kapetan u vojsci, a bio sam na početku od strijelca pa nadalje. Bio sam starješina i od početka sam imao čin. Cijeli rat sam ratovao, dva puta su me poravnali sa zemljom, ali eto, svaki put sam ustao. Prvi put su me ranili u aprilu 1994. godine, a drugi put 24. jula 1995. godine na ulazu u Doboj. Tada sam dobio metak u glavu. Kad se to kaže, to obično znači 'al-Fatiha'. Cijeli sam rat nosio zelenu beretku i nikad do tada u toku rata nisam stavio šljem, što ti je sudbina. Potrefi se da mi je jedan borac dao stari šljem s uloškom iz Drugog svjetskog rata. Metak mi je razbio kacigu i odvalio 14 mm lobanje. Stao je tamam kod moždane mrežice. Da nisam imao šljem, metak bi probio glavu kao lubenicu”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Ibrahim Jahić Čiko, kapetan, politolog i dobitnik “Zlatnog ljiljana”, govori za Stav.

 165 kilometara na studij: Rođen sam 10. augusta 1966. godine u naselju Lukavica Rijeka kod Doboja. Osnovnu školu završavam u Sjeninoj Rijeci, a srednju u Doboju. Fakultet političkih nauka poslije rata završavam u Sarajevu 2007. godine. Bio sam nakon srednje škole upisao mašinstvo u Banjoj Luci, završio prvi semestar i babo rekao da dođem kući da radim. Radio sam privatno malo dok nisam dobio svoj posao na željeznici, jer sam završio paralelno tokarski zanat i mašinsko-tehničku školu. Nastupio je rat. Kad je prestao, znao sam da moram još neku školu završiti. Uvijek sam puno čitao, svašta me interesiralo, a ponajviše političke nauke. U Tuzli nije bilo studija pa sam upisao u Sarajevu. Jeste to bila patnja, 165 kilometara je od moje kuće do parkinga na Skenderiji. A tada još nije bilo interneta, samo ti profesor zalijepi papirić na vrata da se odgađa ili ispit ili predavanje; šta ćeš onda, hajde odmah nazad kući.

Penzioniran u 41. godini: U vojsci sam bio sve do 2002. godine, a onda sam otišao u politiku. Došao sam na mjesto savjetnika načelnika Općine, a kasnije i na mjesto predsjedavajućeg Općinskog vijeća. U međuvremenu je stigla penzija i penzioniran sam u 41. godini. Onda sam pomalo radio s prosvjetiteljima, nevladinim organizacijama, radio sam i malo sa studentima. Zatim sam puno hodao po Evropi, putovao dugo vremena. Obišao sam skoro sve evropske zemlje osim Britanije, oni mi nešto nisu zanimljivi. Imao sam priliku vidjeti kako i ti Evropljani žive. To je moj lični stav, ali nigdje nema života kao u Bosni, makar što se tiče rahatluka. U početku mi je malo bilo krivo što sam penzioniran, ali kasnije čovjek vidi da to ima svoje prednosti. Što se tiče kondicije, mislim da sam iznad prosjeka za svoje godine. Još mogu da radim teške fizičke poslove, da vozim motokultivator, da držim kosačicu. Mogu kositi pet dunuma trave da ne stanem, tako da mi nije dosadno. Držim domaće kokoši, mace, cuke, svako jutro i svako večer šetam pse, to mi je dobra zanimacija.

Pripadnik Gardijske brigade: Kada su počele noćne straže na samom početku Agresije, odmah smo se moj rahmetli šura Abdullah i ja ovdje organizirali. On je bio rezervni kapetan, a ja sam bio aktivista politike u SDA. Odslužio sam vojni rok u gotovim snagama u Gardijskoj brigadi. Pa možda je svaki hiljaditi Bošnjak uspio biti u toj jedinici. Bio sam u Prvom gardijskom puku. To su bili jugoslavenski marinci, ono što danas ima Britanija, SAD, Izrael, to smo bili mi. Cijeli smo vojni rok služili i nosili bojevu municiju. Imali smo poseban tretman, tu su birani uglavnom najizdržljiviji momci. Svakih mjesec dana imali smo provjeru fizičke snage i spremnosti. U vojsku sam otišao 1986, a kući se vratio 1987. godine. Imao sam tu sreću u nesreći da budem u toj elitnoj jedinici i zaista sam tu puno naučio, što mi je itekako koristilo u ratu. Onda sam s rahmetli Abdullahom napravio plan odbrane Lukavice Rijeke s kodnim nazivom “Zaleđe Trebave”. Šura je ostao ovdje, a ja sam otišao u Bosanski Brod, u selo Sijekovac, to je početak aprila 1992. godine. Došao sam u Prvu posavsku brigadu, treći bataljon. Tada smo bili skupa s Hrvatima, ali se, vjerujte, odmah osjetilo da ćemo imati rat jedni protiv drugih. Ruku na srce, ne s posavskim Hrvatima, ti su se ljudi za domovinu i zavičaj borili isto kao i mi. Međutim, kada su dolazile jedinice Hrvatske vojske, odmah sam znao kuda to sve ide. Mi nismo tada znali za Karađorđevo, bili smo u jarugi gdje nas komarci grizu, krajiški korpus tuče odozgo svim sredstvima, s Motajice te melje avijacija, tuku te “lune” i dešava ti se sve najgore što se može desiti. Posavina je takva, ravnica je.

Pet neprijatelja i zatvorena granica: Tada sam nosio jedan engleski puškomitraljez i jednom je pala granata i geler je udario u klizač zatvarača koji se više nije mogao vratiti nazad. Onda sam otišao u selo Tulek da zamijenim tu pušku, pa sam tu zadužio ruski kalašnjikov. Kad sam zaduživao oružje, vidio sam arapske harfove na oružju, pa sam shvatio da ono dolazi iz islamskih zemalja. Naravno, moralo je ići preko Hrvatske. Kada je 1993. godine došlo do rata, bili su zatvoreni svi ventili i mi smo u Bosni ostali s pet neprijatelja: domaći Srbi i Srbi iz Srbije, domaći Hrvati i Hrvati iz Hrvatske i kvislinzi Fikreta Abdića. Imaš pet neprijatelja i zatvorenu granicu da muha ne može proći. Sve što smo imali ono je malo namjenske proizvodnje i otimanje s prvih linija. Tako je bilo sve dok 1994. godine nije potpisan Vašingtonski sporazum. Tada je dogovorena Federacija, razgraničenje budućeg ustrojstva BiH.

Šljem koji život znači: Penzioniran sam kao kapetan u vojsci, a bio sam na početku od strijelca pa nadalje. Bio sam starješina i od početka sam imao čin. Cijeli rat sam ratovao, dva puta su me poravnali sa zemljom, ali eto, svaki put sam ustao. Prvi put su me ranili u aprilu 1994. godine, a drugi put 24. jula 1995. godine na ulazu u Doboj. Tada sam dobio metak u glavu. Kad se to kaže, to obično znači “al-Fatiha”. Cijeli sam rat nosio zelenu beretku i nikad nisam nosio šljem. Kada je pao jedan dio nedaleko odavde, otišao sam od kuće u komandu. Nabrzinu sam se spremio, nije bila ni moja puška ni moja oprema, imao sam cipele na nogama, nisam našao čizme. Pukla je linija, htjeli smo da ih zaustavimo. Vidjeli smo tenkove kako polahko idu putem. Nosio sam ručni raketni bacač, u mojoj grupi bili su sve odabrani momci, imali smo šest-sedam protuoklopnih oružja sa sobom. Izišli smo na jednu ogromnu njivu i ugledali T-72, ruski tenk. Prije nego ćemo krenuti u akciju jedan od momaka mi govori: “De, Čiko, stavi šljem.” Stavim šljem, ona me kopča žulja, a saborac mi govori da je dobro što sam ga poslušao, jer ako se pomiješamo, lakše ćemo se prepoznati, da ne zapucamo jedni na druge. Naslonio sam se na šljivu i dobro se sjećam da mi je šljem kucnuo od raketni bacač kada sam nanišanio tenk. Polahko sam potegao i ispalio projektil. Pratio sam ga, ide projektil, da me stotinu puta vrate da pokušam, ne bih ga onako mogao pogoditi. Gađao sam transmisiju i projektil je zaista udario gdje sam htio, međutim, odbija se dolje i ne aktivira se, baš kao da si tenk udario drvetom. To je bio projektil namjenske proizvodnje iz Lukavca, nisu bili provjereni. Šta ću, kažem jednom Aliji da mi stavi drugi projektil, ja natežem, ništa. Ponovo, ništa, neće kapisla da se aktivira. Ja ustajem da uzmem drugi bacač i u tom momentu sam osjetio udar u glavu, kao da me neko udario macolom u glavu. Kad me sastavio, čovječe, to je nevjerovatan udarac bio. Ja sebe gledam kako padam, djelići su sekunde u pitanju, kao da me neko s nebesa bacio. Tada mi je kroz glavu prošlo da postavim ruku između projektila i zemlje, ako udarim njime od zemlju i aktiviram ga, ne bi me niko poslije toga mogao sastaviti.

“Čiko, Emir je”: Čeoni mitraljez PKT 7.62 x 54 mm, koji je bio postavljen na tenk, brisao je sve oko nas. Ležim na podu, on udara, zemlja me zasipa. Zinem, probam da nešto progovorim, vidim krv. Pipam u kacigi gdje mi je kopča, nisam je uspio skinuti. Uzimam nož da je rasiječem, a već sam pomalo počeo gubiti motoriku i orijentaciju, pa kako god okrenem, nož mi ide u oko. U tom momentu me snažne ruke grabe za ramena. Tu je selo, kuće, psuju četnici bulu, džamiju, sve redom, bili smo se izmiješali potpuno. A kod mene u jedinici bili su Krajišnici kažnjenici, dobro su me slušali, bili su strašni momci. Kad su me ruke dohvatile, naprvu sam pomislio da su me četnici zgrabili i da žele da me odnesu. U tom momentu sam vidio da sam bos, u čarapama. Kad me mitraljez pogodio u glavu, snogu su mi spale cipele. Krv me zaljeva, vučem noge da ga udarim u prsa kako bih ga onda mogao ubosti nožem. Tada sam začuo glas: “Čiko, Emir je.” Jedan od momaka iz moje jedinice. Za njim su došli i drugi, ponijeli su me van dejstva, samo da me sakriju da me tu mogu previti. Pošto su vidjeli da je kaciga razvaljena, zamotali su mi bili oba oka, a samo mi je jedno bilo povrijeđeno. Kako god krenem da govorim, iz usta samo krv lije. Bio sam svjestan sve dok me nisu prebacili u operacionu salu u Tuzlu. Kada sam vidio reflektore, shvatio sam gdje su me donijeli. Sreća da sam tada išao u formacijskim hitnim kolima u kojima je bio i kisik i sva oprema koja je bila potrebna da me održe na životu.

Respiratori, nek’ ih đavo nosi: Kada sam se probudio, vidio sam da sam svezan i prikopčan na respirator koji su sada u našem vaktu postali tako popularni i čuveni. Bio sam na tome, majku mu njegovu, tandrče ono i huklja. Probao sam da izvučem ruku ispod kaiša i uspio. Kablova na meni kao na transformatoru, sve visi iz mene. Braunile su u vratu, rukama, ne znam više gdje me nisu prikopčali. Na tren sam pomislio da sam u mrtvačnici pa sam svim silama htio da se javim medicinskom osoblju da sam živ. Pored mene je dvoje-troje bilo pokriveno čaršafima, pa sam zbog toga pomislio da sam u mrtvačnici. Tuši me ono crijevo od respiratora, vučem ga i izvlačim, vidim da mi je lakše disati. Izvučem ja to potpuno, poskidao sam se s infuzija i spustio noge na pod. Sjećam se da nisam osjetio pločice na tabanima, uhvatio sam se za vrata i nogu proturio naprijed. Samo sam čuo da je jedna od sestara rekla: “Eno ga!” Trče one, spodbiše me, ništa me ne pitaju, samo me vraćaju na krevet, stavljaju one braunile. Ja se borim samo da me ne vežu, da me ne bi slučajno vratili na onaj respirator koji me žestoko gušio. Nisam mogao ni riječ progovoriti. I danas kada čujem žena da ide u štikli, odmah se okrećem. Oštra štikla tuče kroz onaj hodnik u onoj bolnici, korača kao ruski podoficir. Uđe poniža žena crvenkaste kose. Pročitam na pločici: Dr. Halida Bašić, oftalmolog. Okrenu se sestrama i zgrmi na njih gdje su bile, zašto su dozvolile da ustanem. Ovamo se telefon usijao, stalno komanda zove i pita za moje stanje, ruži ona njih žestoko. Stavio sam ruku na usta da mi ne stavljaju opet respirator, ne mogu ništa da progovorim. Sjede ona pored mene i kaže mi: “Ne brini, nećemo ti ovo više stavljati.” Pita me znam li gdje sam, mogu li govoriti, ja samo klimam glavom. Ona naredi jednoj sestrici da tu sjedi pored mene, da odatle ne miče i ode iz sobe.

Dvije hefte bolovanja: Metak mi je razbio kacigu i odvalio 14 mm lobanje. Stao je tamam kod moždane mrežice. Da nisam imao šljem, metak bi probio glavu kao lubenicu. Nikad ga do tada u toku rata nisam bio stavio, što ti je sudbina. I to, potrefi se da mi je jedan borac dao stari šljem s uloškom iz Drugog svjetskog rata koji su nosili američki marinci. Kasnije su nosili isti taj i u Vijetnamskom ratu. Metak je probio i čelični dio šljema i pancirni dio i pogodio me u glavu. To je veliki kalibar, 7.26 x 54 mm, ogromno zrno, veliko punjenje, strašna sila. Ali eto, hvala Bogu, ostao sam živ, došao sam kući i ležao jedno dvije sedmice u kući. Nisam više mogao čekati, stavio sam pušku na rame i otišao na liniju. Doktori su mi rekli da ne smijem nigdje maći, ali nisam ih baš slušao. Tada sam samo sanjao kada ću ući u Doboj, nije me bilo briga šta mi doktori govore. Napunio sam pun džep tufera i otišao opet na liniju.

Dvije sedmice do Doboja i Banje Luke: Otišao sam u Bosansko Petrovo na front. Ono se danas zove samo Petrovo. Nosio sam povez, rana mi je curila, ali to me nije zaustavilo da idem u rat. Sjećam se da sam jeo neku konzervu pored crkve kad me zovnuo rahmetli komandant i kazao mi da moramo stati. Svima nam je ta naredba bila sumnjiva, a komandant uzeo fino papir i čita, parafraziram: “Obustaviti sva borbena dejstva, odmah”, dolje u potpisu Alija Izetbegović. Već je bio septembar 1995. godine. Kada smo mi, manevarske jedinice, između sebe počeli uspostavljati vezu, vidjeli smo da su svi dobili isto naređenje. Kasnije je rahmetli predsjednik izišao i rekao da bismo bili bombardirani da nismo stali. NATO bi nas sigurno tukao, poslije bitke je lahko biti general. Predsjednik je imao dobre namjere i cijenio je naše živote, a da sam se ja pitao, nastavio bih dalje. Da sam bio na mjestu Rasima Delića, uvjerio bih predsjednika da nas pusti još dvije sedmice, a on neka njima tamo govori kako ne može zaustaviti lokalne komandante, ma neka kaže šta god treba samo da dobijemo još vremena. Oni neka sjede i neka razgovaraju, a nama je trebalo još dvije sedmice da uzmemo Doboj, Banju Luku i da ih zakrenemo prema Podrinju. Vjerujte, za to je bilo potrebno još dvije hefte, ne više. Mi smo bili napravili strašnu vojnu silu, vjerujte mi da danas toga mnogi nisu svjesni.

Zlatna kruna ARMIJE RBiH: “Zlatnog ljiljana” sam dobio nakon što se rat završio u Bosanskom kulturnom centru u Gračanici. 1966. godine obilježavao se Dan Armije RBiH, to su posljednji ljiljani koje je Generalštab Armije RBiH podijelio ljudima koji su imali te ratne zasluge. Dobio sam još i kamaru pohvala od svih nivoa, od komandanta bataljona, do brigade, divizije, korpusa i do Armije, a “Zlatni ljiljan” je kruna. Ako bude trebalo, za Bosnu ću opet ratovati i tu nema nikakve dileme. Ima ona “ko volio rat, dabogda mu u kući bio”. Pazite, niko ne voli rat, ali ako se mora, bolje je da bude sad pa da se fino sve razgraniči, nego da moje unuče bude u toj poziciji da opet ratuje.