“Ljudi idu i jecaju od bola. Plašio sam se da uperim svoj aparat i da ih fotografiram. Ja, evo, ni danas ne znam kako su ti ljudi uspjeli prijeći taj put i doći na slobodnu teritoriju. Imam fotografije ljudi koji sjede i ne mogu ustati. Plikovi na njihovim stopalima bili su stravični, nikad to neću zaboraviti. Sjećam se da je većina njih došla bosih nogu. Danas imate 'Marš mira', ljudi krenu u najboljoj obući, zdravi, jaki i puni snage, sitih stomaka, pa opet skoro jedva dođu na odredište”

Piše: Edib KADIĆ

U subotu, 2. decembra 2017. godine, u Kamernom teatru 55 u Sarajevu održana je promocija fotomonografije autora Ahmeta Bajrića Blicka pod nazivom Srebrenički put pakla 1995–2015. Knjigu su promovirali Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”, i novinar Faruk Vele. Srebrenički put pakla 1995–2015 jeste knjiga u kojoj su na 280 stranica hronološki i bez mnogo teksta fotografijom dokumentirana skoro sva dešavanja tokom 20 godina od počinjenog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Ove fotografije nastajale su od trenutka izlaska i proboja Srebreničana kod Sapne i Nezuka 1995. godine, preko otkrivanja masovnih grobnica, brojnih komemoracija, dolaska poznatih ličnosti poput Angeline Jolie i jordanske kraljice Nur, a i brojnih svjetskih zvaničnika. Na fotografijama su i kolektivne dženaze žrtvama genocida u Srebrenici, marševi mira, kao i mirni protesti u Tuzli.

Autor Ahmet Bajrić ima više od 40 godina fotoreporterskog iskustva. Objavljivao je fotografije u skoro svim domaćim medijima, ali i u štampi širom Evrope i svijeta. Kada je riječ o periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu, Blicko je poznat po tome što je 1995. godine bio jedini fotograf koji je ekskluzivno bilježio čuvene fotografije proboja Srebreničana na slobodnu teritoriju kod Nezuka i Sapne, te su upravo njegove fotografije kasnije objavljene u mnogim poznatim evropskim i svjetskim novinama. Tada je bio raspoređen u jedinicama oko Sapne. Kada su dolazili Srebreničani na slobodnu teritoriju, Drugi korpus Armije RBiH bio je zatvorio puteve svim novinarima. Bajrić kaže da je igrom slučaja i sasvim neplanski fotografirao Srebreničane koji su dolazili. Tu se zadržao dva dana, nakon čega je prešao u Kladanj, gdje je također radio fotografije.

“Nakon dva-tri dana, došao sam u Hotel ‘Tuzla’. Nikada do tada se nisam našao u takvim prilikama da me neko doslovno čerupa i tegli za rukav, da sam napravio nešto što niko nema i do čega niko nije mogao doći. Slučajno sam jednom reporteru iz Zagreba, nisam više siguran za koju je agenciju radio, kazao da imam sav materijal proboja Srebreničana. Kada sam mu pokazao te fotografije i kada su i ostali novinari vidjeli materijal koji sam napravio, htjeli su da me razapnu, jer niko nije imao ništa o padu Srebrenice. Tada nije bilo medija u inostranstvu koji nije objavio ove moje fotografije”, tvrdi Bajrić, te dodaje da mu je lično bilo veoma teško fotografirati te trenutke: “Ljudi idu i jecaju od bola. Plašio sam se da uperim svoj aparat i da ih fotografiram. Ja, evo, ni danas ne znam kako su ti ljudi uspjeli prijeći taj put i doći na slobodnu teritoriju. Imam fotografije ljudi koji sjede i ne mogu ustati. Plikovi na njihovim stopalima bili su stravični, nikad to neću zaboraviti. Sjećam se da je većina njih došla bosih nogu. Danas imate ‘Marš mira’, ljudi krenu u najboljoj obući, zdravi, jaki i puni snage, sitih stomaka, pa opet skoro jedva dođu na odredište.”

DOKUMENTIRANA ISTINA O POČINJENOM GENOCIDU

Ahmet Bajrić održao je izložbe o srebreničkom genocidu i masovnim grobnicama u gradovima Austrije i Švedske, ali i u glavnim gradovima susjednih država. Tvrdi da su posjetioci u Beogradu najpažljivije posmatrali te fotografije i pred svakom se zaustavljali i po desetak minuta. “Oni koji su posjetili izložbu vjerovatno su raščistili sami sa sobom. S nekim od njih sam kasnije i razgovarao. Njima je sasvim jasno ko je agresor i kakve su zločine ljudi iz njihovog naroda činili u Bosni i Hercegovini. Ljudi su doslovno svaki milimetar fotografija posmatrali i pregledali. Odete u Austriju, ondje to nikoga i ne interesuje, samo prolaze pored fotografije”, navodi Bajrić.

Munira Subašić kaže da svi trebamo biti zahvalni Blicku koji je napravio ovu fotomonografiju, jer “sve što se uradi, snima, fotografira i prikaže, sve to ostaje zauvijek”. “Mi nekada nismo u mogućnosti da stalno opominjemo i evociramo sjećanje na sve ono što smo doživjeli. Fotografije govore o stvarnosti i o tome šta se zapravo desilo na ovim područjima. Ova je knjiga dobra i zbog naše djece koja ostaju iza nas. Moramo raditi na tome, jer vidimo da posebno Bošnjaci brzo zaboravljaju šta im se desilo, a to može da dovede do naše propasti. Blicko je uradio lavovski posao i ovo će ostati u historiji Bošnjaka kao dokaz šta se dešavalo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine na prostoru Srebrenice i okolnih mjesta”, ističe Subašić, koja je mišljenja da bi svaka bošnjačka porodica u svojoj biblioteci trebala imati ovu knjigu upravo zbog kulture sjećanja.

“Mi ćemo u budućnosti gledati da i preko ove knjige širimo istinu među ljudima, jer već 22 godine tražimo istinu i čekamo pravdu, a najveća je nepravda čekati pravdu. Kroz ove knjige, razne dokumentarne filmove, razne priče, galerije i sve što je urađeno na ovu temu, genocid u Srebrenici nikada neće biti zaboravljen i neće biti ponovljen. Svim ljudima koji su radili na tome hvala, a mislim da ima ljudi i koji su zaslužili Nobelovu nagradu za sve što su uradili za Srebrenicu. Mi, majke, kada govorimo, govorimo iz duše i lahko nas savladaju emocije, a drugi kada to urade na objektivan način i prikažu pravu istinu, onda je to nešto sasvim drugo. Istina nam svima treba, a bez istine nema pravde, a bez pravde nema povjerenja. Bez povjerenja nema ni pomirenja, a nama je to potrebno u našoj Bosni i Hercegovini”, poručila je Subašić.

Jedan od promotora trebao je biti i komandant ARBiH u Srebrenici Naser Orić. Međutim, zbog privatnih razloga, nije mogao prisustvovati promociji. Za magazin Stav Orić kaže da je Ahmed Bajrić dokazani patriot i da je u najteža vremena, kada je bilo izuzetno teško doći na bojište, on svojim aparatom zabilježio mnogo izuzetnih i vrijednih detalja. “Kada samo pogledate njegove fotografije, više niko ništa ne treba da vam priča. Fotografije govore sve. Mislim da je vrlo bitno da ljudi poput Blicka prave takve promocije knjiga i fotomonografija kako se historija ne bi iskrivljivala”, rekao je Orić.

Ahmet Bajrić Blicko nije prestao pratiti Srebrenicu sve ove godine. Sve što je zabilježio, makar dio toga, našlo je mjesta u njegovoj fotomonografiji. “Sročio sam to sve u jednu knjigu koja obuhvata period od 20 godina. Trudio sam se da iz svake grobnice stavim makar po jednu ili dvije fotografije, a nažalost, trebalo bi mi 10 hiljada stranica kada bih stavio sve fotografije grobnica koje imam. To je ogromna arhiva. Ovom prilikom želio bih uputiti i kritiku da me niko nije ni upitao šta da se radi s tom arhivom i da li ona treba da se sačuva. Oko samog štampanja knjige pomogli su mi Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, BH Pošta i Međunarodni aerodrom u Sarajevu i ovim putem im se zahvaljujem”, naglasio je Bajrić.

Na kraju ipak kaže da mu je nakon ovog dugotrajnog i mukotrpnog posla duša puna i da je zadovoljan što danas vidi rezultate svog rada: “Zadovoljstvo mi je što sam upravo ja bio u mogućnosti, eto, i spletom tih nekih životnih okolnosti, da fotografiram i dokumentiram sve ovo i nadam se da sam time na neki način dao svoj doprinos u čitavom ovom pitanju Srebrenice i genocida nad Srebreničanima, ali i agresije na Bosnu i Hercegovinu.”