Grebak je jedan od simbola borbe za opstanak Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Mitsko mjesto u novijoj historiji, odakle se ka 50 kilometara udaljenom Goraždu, svake noći, kroz šumu, minska polja, zasjede, nosila municija, hrana i lijekovi. Abid Turčalo, vodič s Grepka, brat legendarnog majora Armije BiH Hasana Turčala, priča za Stav

Abidu Turčalu su 72 godine za plećima. Ostavile su traga na licu, ali noge još slušaju. Zlatni ljiljan. Još se uvijek bez problema penje brdima između Trnova i Goražda, visovima na kojima je proveo cijeli svoj život. Abid je do rata bio lovočuvar. Sada je penzioner. Zna svaki puteljak po krajevima oko Grepka. Abid je 78 puta tokom rata išao od Goražda do Grepka. I još dalje, ka Sarajevu, Hrasnici, Pazariću, Konjicu… Abid je bio vodič svima koji su ovim putem nosili hranu, municiju…, ma sve što je trebalo opkoljenom Goraždu. Njegov brat Hasan Turčalo, prijeratni profesor, odavno već nije među živima. On je bio najpoznatiji vodič na tim prostorima. I Hasan je zato dobitnih priznanja “Zlatni ljiljan”. “S rahmetli Hasom sam prvi prokrčio ove puteve. Isprva smo dolazili po municiju, onda dolazili po hranu. Kasnije smo imali velike konvoje za Goražde. Grebak je spasio Goražde, grad koji je bio u paklu”, priča Abid za Stav.

KAD BUKVA PUCA

Dok priča, Abid gleda prema Kacelju, visu iza kojeg je Goražde. Pada kiša. “Vidiš, odavde ti je do Goražda tačno 50 kilometara. E sad, zamisli kako je bilo. Narod se namiri, na leđima po 50 kila. Hrana, municija, nosiš sve što možeš. I onda u noć, kroz šumu. Pada ovako kiša, snijeg… Okolo četničke zasjede, minska polja… Ideš iza linija. Putovalo se sedam sati. Bilo je prilika kada smo morali hitno nešto prebaciti za Goražde. I tada smo dolazili za pet sati. Ideš bez stajanja, da te ne uhvati sunce.” Ljudi su ginuli na tom putu. Abid je, koliko se sjeća, izbrojao 70 tijela. Zima je bila najgora. “Ideš i sretneš čovjeka kako grli bukvu, smije se i priča s njom. A bukva puca od mraza”, kaže nam. “Konji prte put i ti ideš za njima. Jednom nam je na rukama umrla cura, mislim da je bila iz Rudog. Smrzla se kraj puta. Kasnije, kad snijeg okopni, vidiš odjeću, stvari razbacane oko puta. Eto, poginuo je i moj brat. Borio se za svoj narod, za Goražde. I ostao je na tom putu.”

Od okolice Goražda do Grepka Hasan Turčalo prošao je prvi 6. juna 1992. godine. Mjesec dana kasnije, usred teške ofanzive srpskih snaga na taj grad, Turčalo je uspio sa svojim ljudima u Goražde unijeti municiju i lijekove. Išlo bi se cijelu noć, od sela Zorovići do Grepka, gdje je bila baza IBOG-a (Istočnobosanske operativne grupe), komandanta Ferida Buljubašića. Tu bi se odmorili, uzeli teret i natrag ka Goraždu. Na čelu kolone bio je Hasan Turčalo, komandant bataljona u Prvoj drinskoj udarnoj brigadi rahmetli Zaima Imamovića, i njegov brat Abid. “Da ti kažem još nešto za ovaj Grebak. Ovo je mjesto spasilo Goražde. Prvu smo municiju nas četverica donijeli, 11 hiljada komada. Sjećam se kada je rahmetli Zaim zauzeo Stolac za pet minuta, probio linije. Mi upali u zasjedu, ali izvukli smo se. Sve što smo zaplijenili predali smo Zaimu. Legendarnom Zaimu”, priča Abid.

I danas, toliko godina kasnije, sjeća se svake staze, imena i datuma. “Kad se malo stabiliziralo, municija je dolazila kod Hamida Durana na Zbič. Hamid i njegova braća su pomagala. Nahvataju konja, natovare ih municijom, proprate ih kroz linije, i to dođe za Goražde”, kaže Abid. “Prolazio sam gdje niko nije mogao, za nas nije bilo prepreke. Vodio sam generale, doktore, iz Goražda u Sarajevo i nazad. Šest-sedam sahata pod teretom. Kad je Grebak pao, deset puta sam išao Sarajevo – Goražde – Sarajevo. Ja to nisam mogao sam, uz mene su bili strašni ljudi, mladi, koji su me poštovali. Zato smo i uspijevali. Eto ti…” Kao i u svakom ratu, nesrećom su se mnogi okoristili. “Znaš, ljudi su tada znali samo za Hasu. Ali je bilo puno svijeta koji nije znao kako on izgleda. Onda se nađu neki, povedu ih ka Grepku. Kažu im da su baš oni Haso Turčalo. Nakon par sati puta, kažu ljudima da stanu, da idu izviditi teren. Vrate se i traže pare, zlato, prstenje, valjda da potplate Srbe. Ljudi dadnu, a ovi pobjegnu i ostave ljude usred šume same da lutaju. I toga je bilo.”

Grebak je pao 11. jula 1993. godine. Vojska se povukla ka Igmanu. Abid je dobio naredbu od komandanta Buljubašića da formira diverzantsku jedinicu. “Onda smo pomagali Prvom korpusu. Tako smo iz Goražda išli ka Konjicu. Nosili smo kapisle, u Konjicu ih je nestalo. Nema, jarane, nijednog kalibra kapisle, a jedina presa je u Goraždu. ‘More l’, Abide?’ ‘More.’ Prolazio sam četiri linije, minska polja, zasjede, i nikad mi nijedan momak nije ni ranjen ni poginuo.” Kaže kako su smrti bili najbliže jedne noći kada su na njih zapucali vojnici Armije BiH. “Bilo je jednom na Treskavici, popucamo se s našima… Popeli se mi tokom noći, a njima niko nije javio da idemo, nisu znali ni lozinku ni odziv. Pet noći smo išli. Blizu su bile četničke linije. Bio je 21. maj 1993. godine. Noć, mi smo za njih četnici, oni za nas četnici. Otvori se vatra, pucamo jedni na druge, pogine nekoliko ljudi… Sreća, bio je kod njih jedan momak iz Prve slavne, a njegov zet sa mnom. Kad smo došli u borbu oko bukvi, prsa u prsa, shvatimo da smo naši…”

ČETIRI TIJELA

Abidov brat Hasan poginuo je 8. juna 1993. godine. “Bilo je to pred Bajram. Došli smo ovdje, dolje u potok, gdje se dijelila hrana. Konvoj, više od hiljadu ljudi, 300 konja, pješadija, žene, djevojke. I pola se konvoja podmirilo robom. Kamion se prevrnuo negdje dolje kod Delijaša. Kaže meni Haso: ‘Abide, uzmi ovaj narod što se podmirio i vodi za Goražde. Ja ću sačekati da dođe kamion, da se ostali podmire pa ću za vama.’ Krenuo sam da do zore pređem liniju. Kamion nije došao. Ja sam prošao.” Nekoliko sati kasnije tog jutra, započela je srpska ofanziva kojom su pokušali prekinuti put snabdijevanja Goražda. “Zatvore ga i više tuda nije mogao niko proći. Haso je ostao ovdje s 200-300 boraca. Bilo je s njim i oko 500 civila. Pet dana je trajala ofanziva na Goražde. Šesti je dan Haso gledao odavde šta se dešava, ali nije mogao pomoći. Onda je skupio 112 boraca i krenuo prema Goraždu. Proveo ih je preko linije, a on se vratio po ostatak konvoja. Ti su momci pomogli da Goražde ne padne, jer su jaki napadi bilo od Ustiprače, Pala i Foče.” Hasan Turčalo poginuo je po povratku. “Upao u zasjedu”, pitamo Abida. “Ma, ubili ga naši…”, kaže.

Abid je znao da mu je brat poginuo. I ništa više. “Ne zna se šta je s njim, nema ga ni za Goražde ni za Grebak. Ostao. Ofanzive su krenule, niko više ne može tim putem. Tražio sam 20 dobrovoljaca da idu sa mnom da ga nađem. Znao sam ja njegove staze. Našao bih ja njega, ali poruke su mi stizale s Grepka, iz komande. Kažu: ‘Abide, ne kreći ni preko Jahorine ni preko Kacelja, sve je zatvoreno, minirano, ne može vrabac proći.’ A ja sam imao momke s kojima sam mogao preći preko bilo koje linije, gdje god želimo.” Nekoliko mjeseci kasnije, čuo je prvi glas.

“Pojave se Srbi iz Lukavice, traže razmjenu. Vodili su svoj narod u konvoju od Foče ka Palama. Išli su 300 metara iza linija i naišli na četiri leša. Tijela su bila u raspadu. Došao je Braco Lazarević, koji je bio predsjednik njihove komisije za razmjene. Kaže, to su ljudi za kojima se traga, Hasan Turčalo i njegova pratnja.” Tijela su nekoliko dana bila u Lukavici. Razmjena je obavljena u Hrasnici. “Rahmetli Zaim Imamović ih je razmijenio, ali tijela niko nije mogao poznati. Prepoznavali su ih po veličini. Haso je bio najviši, pa, evo, ovo bi mogao biti Hasan, ovo Fehim Kulašević, ovo Sead Bajramović, ovo Dževad Efendić. Pokopani su u Pazariću. Podignuti nišani. Išli smo im proučiti na mezar, a nismo sigurni kome učimo. Nekako mi se nije ni išlo.”

Abid je poznavao mnogo ljudi, imao je prijatelje s obiju strana linije. Nakon rata, s nekima od njih našao se na Palama. Od njih je pokušavao saznati šta se desilo njegovom bratu. “Nađem se s paljanskim vojvodama, s Radomirom Kojićem, koji je bio komandant na Trebeviću, pa sa Stjepanom Koromanom, koji je udarao na Goražde. Kaže mi Koroman da će me njegov policajac odvesti na mjesto gdje su nađena četiri tijela. Dođemo na to mjesto, ne smije niko da priđe, misle minirano. Demineri nađu čahure, pune i prazne”, priča Abid. “Kasnije mi dolazi druga komisija iz Kopača, na čelu Vito Mastilo, šumarski inžinjer, koji je s Kacelja udarao na Goražde i koji je vodio tu liniju. Znao je i on za te leševe. Tražim ga da ide sa mnom, samo da mi potvrdi je li to pravo mjesto. I on me dovede na isto mjesto. Hodam okolo, kad u nekom jarku, malo niže, nađem leš. Ko je sad to? Ispostavit će se da je to bio Dževad Efendić. On je bio u Hasinoj pratnji. Pokupimo te ostatke u vreću, ostavim ih kraj drveta i označimo mjesto gdje smo ga našli.”

Ubrzo je Abid treći put stigao do mjesta bratove pogibije. “Opet idem s komisijom s Pala. Velimir Koroman, komandir policije koji je tada bio na liniji, kaže mi: ‘Abide, tu smo našli leševe.’ Našli su tri tijela, Dževada nisu vidjeli, ali su s puta uzeli još jedno tijelo. Sve tri komisije su mi potvrdile isto, da je to mjesto gdje su našli tijela. Zahvalim im se, pitam koliko sam dužan. Psuju oni mene, viču: ‘Nemoj nas vrijeđat’, nismo ti pomagali zbog para.’ Donesem pred njih onu vreću, oni gledaju, pitaju šta ti je to. Kažem im da moram u džepu naći kutiju za cigare, iz nje je Dževad sa svojim bratom zapalio posljednju cigaru kad je Grebak pao. I tada su se razišli, brat ka Igmanu, Dževad ka Grepku.”

Abid je našao drvenu kutiju, izrezbarenu od špere. Uz tijelo je bio i nož. Kutiju je poslao Dževadovom bratiću koji ju je i izrezbario. Prepoznao ju je. “Kaže: ‘Ovo je mojih ruku kutija'”, kaže Abid. Kasnije je rodbina prepoznala i opremu i odjeću. Tijelo je poslano na obdukciju u Foču. Utvrđeno je da je to zaista tijelo Dževada Efendića. Ukopan je na Barama, na boračkom groblju u Goraždu. “Prijavim ja to sve Amoru Mašoviću”, govori Abid. “Da vidimo ko je sad u Pazariću ukopan umjesto Dževada. Na nišanu je stajalo Dževadovo ime, pa je kasnije to sve izbrisano. Ni dan danas se ne zna ko leži s Hasom i njegovim pratiteljima. Eto, tako vam je sve to bilo.”