Posljednjih godina objavljeno je nekoliko knjiga čiji su autori djeca Srebrenice. Danas odrasle osobe, u julu 1995. godine djeca koja su se držala za majčine dimije ili bila u majčinom naručju, kroz knjige i svjedočenja podsjećaju na genocid u Srebrenici

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Svaka ljudska priča iz Srebrenice mogla bi biti scenario za film ili bi se o njoj mogla napisati knjiga. Nažalost, obično su to teške priče koje izazivaju bol i tugu, bilo da je riječ o gubitku voljenih osoba, “putu spasa” preko šuma do slobodne teritorije 1995. godine, potrazi za kostima voljenih. O Srebrenici i genocidu počinjenom u ovom gradiću u julu 1995. godine pisali su mnogi, a možda najmanje sami Srebreničani. Pisali su i još pišu i negatori genocida. Pišu i Holanđani.  Jedan je od njih i Edwin Giltay, autor knjige Prikriveni general (De doofpotgeneraal). Knjiga je 2015. godine bila zabranjena u Holandiji, međutim, godinu dana kasnije sud u Haagu je poništio takvu odluku i nakon toga knjiga je ponovo bila u prodaji od septembra 2016.

Knjiga govori o holandskom bataljonu u Srebrenici, čiji je jedan pripadnik zabilježio zločine u bazi u Potočarima jula 1995. godine, ali su ti snimci kasnije nestali bez traga u laboratoriji u Hagu.

Posljednjih godina objavljeno je nekoliko knjiga čiji su autori djeca Srebrenice. Danas odrasle osobe, u julu 1995. godine djeca koja su se držala za majčine dimije ili bila u majčinom naručju, kroz knjige i svjedočenja podsjećaju na genocid u Srebrenici.

Jedna je od knjiga I ja sam iz Srebrenice autora Fikreta Hodžića, novinara i voditelja Hayat TV-a, koji je golgotu Srebrenice preživio s majkom i desetomjesečnim bratom. Kada je napuštao rodni grad, ostavio je oca Ibrahima. Hodžić je kroz knjigu objasnio sve strahote kroz koje je prolazio poručujući da je uspjeh njegova osveta. Njegova je osveta njegova knjiga.

Moj osmijeh je moja osveta, knjiga Dževe Avdić, koja je u julu 1995. godine imala svega devet godina, govori o odrastanju nakon genocida. U knjizi se problematizira odnos društva prema srebreničkim Bošnjacima poslije počinjenog genocida.

Prošle godine javnosti je predstavljena knjiga Mom srebreničkom heroju autorice Sabine Hodžić-Mehmedović. Knjigu je posvetila svom ocu Sabitu i svim ostalim žrtvama genocida.

Dječak iz pakla Srebrenice djelo je Mehmedalije Bektića. Želja da se ne zaboravi genocid u Srebrenici Mehmedaliju Bektića pretvorila je u pjesnika hronologa čiji su stihovi proživljavanje preživljenog. Sam je pjesnik i proživio i preživio sve ratne događaje u Srebrenici od njene okupacije 1992. do genocida 1995. godine.

 “KAD OSVANEŠ SAM”

Ovo su samo neka od djela o Srebrenici, a posljednja knjiga koja je predstavljena javnosti jeste Kad osvaneš sam, autora Emira Bektića. Knjiga govori o šesnaestogodišnjem Emiru, koji iz Srebrenice s ocem, u koloni, kreće kroz šumu put Tuzle, dok njegove majka i sestra odlaze u Potočare nadajući se spasu u bazi UNPROFOR-a. “Tog 12. jula otac je došao kući popodne, rekao da je gotovo i da moramo ići u Tuzlu. Krenuli smo skroz nespremni, uzeli smo samo osnovne stvari. Rastali smo se s majkom i sestrom koje su otišle u Potočare potražiti spas kod holandskog bataljona, a babo i ja smo krenuli prema Tuzli. Bilo nas je blizu 15.000 i formirala se kolona koja je išla veoma sporo. Na početku tog puta vidio sam mnoge ubijene i, iako mi je otac govorio da okrenem glavu i ne gledam, nisam mogao ne vidjeti to. U meni su se probudili tuga i strah”, priča Bektić, ističući da je grupa u kojoj su bili on i njegov otac naišla na zasjedu, te su zarobljeni.

Bilo je gluho doba noći, Emir, iscrpljen od pješačenja i gladi, zaspi i budi se u šumi sam. Ne zna šta se dogodilo i pokušava pronaći oca kojeg ne nalazi, ali nailazi na mrtve ljude. “U lutanju šumom naišao sam na amidžu i njegove sinove. Ubrzo nakon toga, srpska vojska oglasila se megafonima i pozvala na predaju. Bili smo opkoljeni i nismo imali izbora. One koji su se kretali odmah bi upucali. Morali smo se predati. Ostavili su nam samo dio puta da možemo izići u Sandićima. Na putu sam vidio stotine ubijenih, raskomadana tijela i užasne prizore”, sjeća se Emir, koji nije vjerovao da će preživjeti. “Došao je jedan komandant koji je rekao kako ćemo biti razmijenjeni jer pregovaraju i da se ne bojimo. Ljudi su bili u nevjerici. Onda su rekli da će pustiti maloljetne dječake. Neke je pustio, a neke nije, i vjerujem da je odlučivao na osnovu fizičke konstitucije. Htio sam ostati s amidžom, ali on mi je rekao da je i njegov sin otišao i da idem. Ustao sam u posljednji čas. Gledali smo se oči u oči i krenuo sam. Da sam ostao, bio bih ubijen u Kravicama, gdje je ubijeno više od hiljadu Bošnjaka”, kaže Emir, čija knjiga, između ostalog, govori “o djetinjstvu, sretnom odrastanju, babi koji je bio prosvjetni radnik, nastavnik i direktor škole”: “Imali smo školski stan, imali svoju kuću, automobil i sve drugo. Bilo je to djetinjstvo kao iz bajke. Rat nas dočekuje nespremne i sve se to preko noći mijenja, preko noći sve nestaje. U ratu, nažalost, gubim i ono najvrednije, svoje roditelje…”

Emirov otac Redžep Bektić, amidža i amidžić koji su bili s njim u koloni zarobljenika pronađeni su u masovnoj grobnici Kamenica kod Zvornika. Ukopani su 2011. godine u Memorijalnom kompleksu Potočari. Emiru je nakon rata umrla majka, tako da su on i sestra sami ostali. Oboje su završili fakultete. Nažalost, Emir je i sedam godina nakon završetka fakulteta nezaposlen.

“KO ĆE JAVITI UBIJEN NOVINAR”

Bosanskohercegovačkoj javnosti dostupna je i knjiga Ko će javiti ubijen novinar Sakiba Smajlovića. Sakib Smajlović srebrenički je novinar, a knjiga je posvećena Kjašifu Smajloviću, prvom bosanskohercegovačkom novinaru žrtvi agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kjašif je ubijen 9. aprila 1992. godine za radnim stolom u dopisništvu Oslobođenja u Zvorniku dok je pisao izvještaj o početku rata u Bosni i Hercegovini. Posljednji izvještaj Kjašif Smajlović redakciji je poslao 8. aprila 1992. godine. Dan kasnije ubijen je dok je diktirao izvještaj sekretarici regionalnog dopisništva u Tuzli Selveti Ahmedinović.

“Dolaze i po mene, čujem njihove korake, bojim se da je ovo moj zadnji izvještaj. (…) Dok ovo javljamo, u gradu se čuje pucnjava, naročito oko centra i industrijskog naselja, Karakaj, Vratolomos, Cemlja. Uglavnom napadaju ‘arkanovci'…”, javio je u svom posljednjem izvještaju Kjašif Smajlović.

Autor knjige Sakib Smajlović kaže da je smatrao primjerenim da knjiga većim dijelom, ne i isključivo, bude sastavljena na osnovu tekstova koji su, nakon ubistva njegovog brata Kjašifa, objavljeni u printanim i elektronskim medijima.

“Kolege su pisale o njegovom tragičnom kraju, sjećali ga se povodom godišnjice njegove smrti, tragali za njegovim posmrtnim ostacima, bilježili o ekshumaciji i identifikaciji posmrtnih ostataka ili, svojim riječima, propratili konačni Kjašifov smiraj u mezarju Vlakovo kod Sarajeva 1. oktobra 2016. godine”, ističe Sakib Smajlović. Kaže da je odnos novinarske zajednice prema profesionalnom odnosu i moralnoj zaostavštini koja je ostala iza Kjašifa Smajlovića glavni razlog objavljivanja ove knjige: “Ni na kakvim novinarskim skupovima, ni na fakultetima žurnalistike, niti evociranjima uspomena na posljednju agresiju na Bosnu i Hercegovinu i ne spominje se Kjašif, a malo ih je koji se ikako sjete godišnjica njegove smrti. Kjašif je, dženazom obavljenom u Sarajevu s 24 i po godine kašnjenja, našao konačan smiraj i bojim se da će time zauvijek biti zaboravljen.”

Pucanj u Kjašifa Smajlovića bio je pucanj u istinu, slobodu govora i novinarsku profesiju. Njegova smrt dokaz je da u svakom sukobu najprije strada istina. Kjašif Smajlović skončao je javljajući šta se prvih ratnih dana događalo u Zvorniku. Od istine nije odustao ni po cijenu života.

“Što se pamti nestaje, šta je zapisano ostaje” – davno je napisao Mula Mustafa Bašeskija. Bašeskijine riječi mogle bi biti i poruka knjiga i svjedočanstava koje pišu preživjele žrtve genocida, a sve s ciljem da se genocid nikada ne zaboravi.