Taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa
 koji me je nedavno, tokom vožnje, verbalno izbombardirao apokaliptičnim prognozama glede ubrzane vulgarizacije svega i svačega oko nas, s osobitim naglaskom na mlađe naraštaje, čije je distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje, kako reče, jako, jako loše i više nego zabrinjavajući išaret da kao kolektivitet žurno grabimo ka sasvim izvjesnom socio-kulturološkom sunovratu.</p>
<p>Rekoh, taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio‑kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa, samo sam, izlazeći iz vozila, tiho procijedio: “Preživjet ćemo. Nekako.”</p>
<p>Idem dalje. U ruci mi knjiga, poklon prijatelja mojoj kćerki, oko mene, kao u futurističkom filmu, mnoštvo istetoviranih, u dronje odjevenih, mladih i lijepih djevojaka.</p>
<p>Ružna slika, pa pobožno oborih pogled. Ali, kako sam visok, a djevojke uglavnom niske, njihove tetovaže, dronjave farmerke i intimne dijelove tijela, dok prolaze tik pored mene, vidjeh iz ptičije perspektive još jasnije.</p>
<p>“Ovo je besmisleno”, izustih poluglasno, te podigoh pogled i pružih korak, a jedna od njih začuđeno me pogleda.</p>
<p>Žurno koračam, mirno gledam u poluobnažene obline i draži, polahko se privikavam, a puritanac u meni šuti, ne trepće, kad eto novog zaboravka. Pozajmio sam mu prošlog stoljeća pet-šest stručnih knjiga i, kao što obično biva ili, još bolje, kao što je nepisani adet, nikad ih nije vratio.</p>
<p>– Vrelo, brate! Kako si – zaboravko će.</p>
<p>– Dobro.</p>
<p>– Kakva ti je to knjiga?</p>
<p>– Bulgakov.</p>
<p>– Dobar je Bulgakov! Sjećam se, pozajmio sam nekom tipu <em>Majstora i Margaritu</em> i nikad je nije vratio! Morao sam kupiti novu knjigu!</p>
<p>– Zar baš?!</p>
<p>– Ne znam kakvi su to ljudi!? Kako ih nije stid!? Najmrži su mi takvi!</p>
<p>– I meni.</p>
<p>– Nego, vidi ovu golotinju! Ovo ne sluti na dobro! Šta ti misliš?</p>
<p>– Preživjet ćemo. Nekako.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Grad bez institucije “papka”
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo