Desila se politikantska zloupotreba onoga što se odvijalo na Medicinskom fakultetu, kako od nekih medija, tako i od određenih osoba koje su predumišljajno iznosile u javnost netačne informacije, pri čemu je potiskivano u drugi plan ono što je možda najdragocjenije što se desilo u posljednje vrijeme ne samo na tom fakultetu, odnosno Sarajevskom univerzitetu, već i u cijeloj akademskoj zajednici ove zemlje, uključujući, naravno, i stvarne razloge zbog kojih je došlo do smjene

Razgovarao: Jakub SALKIĆ

O dešavanjima na Medicinskom fakultetu u Sarajevu i smjeni Almire Hadžović-Džuvo prvi put u javnosti govori Jusuf Žiga. “Prvi put o tome govorim, a imao sam najmanje deset ponuda, od elektronskih pa do printanih medija. Želio sam najprije reći ono što imam svojim kolegama, na Nastavno-naučnom vijeću fakulteta, dok se gledamo u oči, pa tek onda, ako je to smisleno, ići u javnost. Nisam od onih koji umišljaju da je uputno potrčati i iznijeti ‘prljavi veš’ na ulicu, napasti nekog drugog da je za to kriv, naivno vjerujući da je to dobar način da ‘spereš’ vlastite ruke i obraz. A šta ćemo kad se baloni obmane ispušu i toz slegne, odnosno istina izađe na vidjelo? E, tada više ne postoji nijedan deterdžent s kojim možeš sprati vlastitu savjest i uprljani obraz”, kaže profesor Žiga.

STAV: U proteklih nekoliko sedmica mnogo se u javnosti govorilo o tome šta se dešavalo na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Bilo je dosta kontroverznih izjava u nekim medijima. Vi ste rukovodili vanrednom sjednicom NNV-a na kojoj je razriješena bivša dekanesa, gospođa Almira Hadžović-Džuvo. Šta nam o tome možete kazati?

ŽIGA: Objasnit ću vam najprije zašto sam baš ja rukovodio tom sjednicom. Naime, uobičajena je praksa da na vanrednim sjednicama kojima, iz bilo kojeg razloga, ne rukovodi onaj ko u tom času obnaša dužnost dekana NNV odredi nekog od svojih članova (u pravilu je to najstariji član) kojem se povjeri da rukovodi tom sjednicom. U ovom slučaju, ja ne samo da sam najstariji član NNV-a Medicinskog fakulteta nego sam to i po zvanju (gotovo 22 godine sam redovni profesor), zbog čega mi je to i povjereno.

Tačno je da se desila politikantska zloupotreba onoga što se odvijalo na Medicinskom fakultetu, kako od nekih medija, tako i od određenih osoba koje su predumišljajno iznosile u javnost netačne informacije, pri čemu je potiskivano u drugi plan ono što je možda najdragocjenije što se desilo u posljednje vrijeme ne samo na tom fakultetu, odnosno Sarajevskom univerzitetu, već i u cijeloj akademskoj zajednici ove zemlje, uključujući, naravno, i stvarne razloge zbog kojih je došlo do smjene.

Mi smo već dugo svjedoci ataka na dignitet akademske zajednice, sužavanja horizonta njene autonomije, a koja se jedino ogleda u tome da li njeni autentični rukovodni organi (na fakultetima su to NNV, a na Univerzitetu Senat), koji su nadređeni inokosnom rukovodnom organu (dekanu, odnosno rektoru), mogu i žele autonomno donositi svoje odluke. Unatoč činjenici da je NNV Medicinskog fakulteta, kao i njegovi članovi osobno, bilo izloženo ponižavanju, čak i etiketiranju u smislu partijskog, pa čak i personalnog “sluganstva”, svejedno što je većina od njih potpuno apolitična, nikada nisu bili ni u kojoj političkoj stranci i tome sl. – a usput da kažem da se NNV konstituira tako da studenti autonomno biraju svoje predstavnike, asistenti svoje, dok su redovni profesori po zvanju, a ne po nečijoj “podobnosti”, članovi NNV-a, baš kao što su to i rukovodioci katedri po funkciji, i da dalje ne detaljišem – NNV Medicinskog fakulteta imao je dovoljno snage i odvažnosti da vrati dignitet svom fakultetu i akademskoj zajednici. Na vanrednoj sjednici održanoj 9. juna 2017. godine, na kojoj je bilo prisutno 59 članova Vijeća, što je gotovo tri četvrtine od ukupnog broja (kvorum čini 44 člana), tajnim glasanjem, i to bez ijednog glasa protiv, razriješena je dužnosti bivša dekanesa gospođa Almira Hadžović-Džuvo. To je, naprosto, nesporna činjenica na kojoj se i drugi mogu poučiti ako im se dese neki slični problemi.

STAV: Možete li nam, ukratko, iznijeti glavne razloge zbog kojih je uskraćeno povjerenje smijenjenoj dekanesi Almiri Hadžović-Džuvo?

ŽIGA: Ima tu više razloga. Spomenut ću samo neke. Nesporna je činjenica da je pod njenim rukovođenjem Medicinski fakultet, kao jedna od najstarijih i najuglednijih članica Univerziteta u Sarajevu, doveden u najveću blamažu i kompromitiranje otkako je osnovan, ne samo unutar akademske zajednice nego i šire, a što se moralo hitno zaustaviti. Duboko sam uvjeren da ona nikada ne bi riješila taj problem, već bi ga, zbog očigledne nedoraslosti takvim situacijama, samo dodatno povećavala. Sposoban i odgovoran rukovodilac nastoji prevenirati probleme, a ako se oni ipak dese, onda da ih što je moguće prije riješi, a ako to nije u stanju, onda se dostojanstveno iz toga povlači, a ne da, nojevski, kroz neku inat-politiku, sve oko sebe gura u ambis.

Drugo, kad je riječ o odnosu prema NNV-u koje je nadređeno dekanu, posegnula je za zloupotrebom položaja nezapamćenom od osnivanja fakulteta (ja sam na tom fakultetu još od 1978. godine i ispratio sam preko deset njegovih dekana). Ne samo da je ignorirala desetine pojedinačnih pismenih podnesaka preko protokola (one ranije zahtjeve za njenu smjenu o kojima se najviše govorilo u javnosti ostavljam po strani jer su u ovom kontekstu posve nebitni), u kojima su članovi Vijeća tražili izmjenu dostavljenog dnevnog reda, što je njihovo neotuđivo pravo, nego im je to brutalno onemogućeno i na samoj sjednici, kada je na izmjeni dnevnog reda insistirala apsolutna većina prisutnih članova Vijeća, što također spada u njihovo neotuđivo pravo, te u obavezu NNV-a da se o tim prijedlozima odmah izjasni.

Pošto Vijeće nije podržalo njen pokušaj ultimativnog nametanja dnevnog reda, smijenjena dekanesa demonstrativno je napustila sjednicu s još, koliko se sjećam, sedamnaest članova Vijeća. Taj je svoj stav, moram to možda vulgarno okvalificirati, pokušavala “argumentirati” na stupidan način, a to je “da ona neće dopustiti da se NNV izjašnjava o nečemu što je već odlučeno”, spominjući izjavu premijera KS-a, Upravni odbor UNSA i rektora, iako to sve nema nikakve veze s neotuđivim pravom NNV-a da postavlja i razrješava dekane, a što se ovdje pokušalo na bezočan način onemogućiti. Naravno, postoje i neki drugi razlozi, počevši od toga da je na fakultetu došlo do nedopustivih tenzija među uposlenicima, do narušavanja korektnih odnosa s Univerzitetskim kliničkim centrom, kao njegovom edukacijskom bazom, i da dalje ne nabrajamo. Volio bih da je, umjesto harangi i dnevnopolitičkih igrokaza, Medicinski fakultet imao podršku u vraćanju odgovornosti, digniteta i autonomije akademske zajednice koji su nam itekako potrebni u ovoj zemlji.

STAV: Ako se dekan bira i razrješava dužnosti tajnim glasanjem, gdje niko nikome ne može “zavrtati ruku”, čak i ako to želi, jer se na glasačkom listiću ne označava čiji je, zašto se, po Vašem mišljenju, svemu tome toliko opirala smijenjena prof. dr. Almira Hadžović-Džuvo?

ŽIGA: Postoji samo jedan razlog zbog koga se nije željela suočiti s istinom, a to je da je, nakon velikog povjerenja koje joj je na početku mandata bilo dato, to povjerenje do kraja izgubila i da je znala da je čeka fijasko na tajnom izjašnjavanju članova Vijeća, kada će se konačno demistificirati obmane s kojima je manipulirala u javnosti, a što se, kao što vidite, na kraju i desilo. Zato je pokušala učiniti sve što joj je bilo na dohvat ruke da do takvog izjašnjavanja nikad ne dođe.

STAV: U kakvom je stanju Medicinski fakultet posljednjih godina?

ŽIGA: Medicinski fakultet među najstarijim je i najuglednijim članicama Univerziteta u Sarajevu. Mnoga su njegova imena, od kojih mnogi više nisu živi, slavna, poznata i priznata u svijetu. Ono što se u posljednje vrijeme moglo uzeti kao dodatni iskorak jeste to što je Medicinski fakultet jedan od rijetkih koji je uveo i drugu liniju obrazovanja, studij na engleskom jeziku, što također i ostali fakulteti u budućnosti trebaju imati kao cilj. Još na Medicinskim fakultetu ima poznatih i priznatih imena, čak su neki od njih relativno mladi, tako da postoji potencijal vrijedan svakog pomena. U tom kontekstu, fakultet je imao pretpostavke da se na nesmetan način razvija. Ono što mu nikako nije trebalo i što se na ovaj način pokušalo zaustaviti, a bolje bi bilo da se nikako nije desilo, jesu afere ovog tipa koje ga kompromitiraju na najružniji način. Nedopustivo je, ko god bio dekan, da se na fakultetu dešavaju takve stvari.

STAV: Da li je kvalitet obrazovanja pao zbog ovih afera?

ŽIGA: Na to pitanje ne možemo odgovoriti pojednostavljeno. Prvo, nije isto govoriti o tome po bolonjskom i predbolonjskom načinu studiranja. Promijenile su se neke suštinske stvari u pogledu pozicije studenta, pozicije nastavnika i općenito nastavnog procesa. Drugo je masovnost studiranja, nije isto ako upisujete po 170 kandidata i ako upisujete 50 kandidata s istom nastavničkom posadom. Objektivno, ne možete imati kvalitet s takvom masom studenata u odnosu na manju grupu studenata iz razloga što je taj studij specifičan jer ima klinički dio. Kako možete rasporediti stotinu studenata na vježbe na kojima nije uputno na kliničkim predmetima da ih ima ni pet, jer vam za to treba stotine sati. Gdje ćete naći prostor za stotinu sati, gdje ćete naći toliko asistenata da prati toliki broj grupa studenata? To je ozbiljno pitanje.

STAV: Upravo su pojedini profesori Medicinskog fakulteta isticali problem prevelikog broja studenata na vježbama.

ŽIGA: To su elementarne činjenice, ne možete praktično, kvalitetno raditi ako imate masovne grupe. Svaki od tih budućih doktora mora osobno doći da vidi kakav je to pacijent kakvog će sutra imati, da nešto praktično uradi na tom pacijentu, jer sutra, kad on dobije diplomu i certifikat da može raditi doktorski posao, ostaje sam na brisanom prostoru, nema više uz njega ni profesora ni asistenta, on sam mora voditi pacijenta. Šta ako on do tada ne stekne minimum dragocjene prakse ili šta ako nema priliku da je stekne? To su stvari o kojima se mora voditi računa. Bolonjski način studiranja fenomenalno je zamišljen, ali pod pretpostavkom da se osigura ono što mu treba. Sarajevski univerzitet mogao je bezbolno ući u bolonjski sistem da ima najmanje tri puta više nastavnika i asistenata nego što ih ima, a to znači da ima i tri puta veći budžet. E to je ozbiljna priča o bolonjskom načinu studiranja, ne možete vi fingirati bolonju kada nemate asistente, nastavnike, prostor i opremu. Može, naravno, ali to ima svoje ime i prezime. Tu je generalno problem kako se odnosimo prema bolonjskom načinu studiranja.

STAV: Iz Bosne i Hercegovine svakodnevno odlaze mladi stručnjaci, posebno doktori, vidite li za to neko rješenje?

ŽIGA: O tom sam problemu više puta pisao i nikad mi neće moći stati u glavu kako se može desiti da društvo tako ne cijeni unutar sebe ono što mu je najdragocjenije i kako ga tako benevolentno prepušta drugome. To mogu uraditi samo zapuštena društva, društva koja ne drže do sebe, do svog prosperiteta, razvoja. Ozbiljna društva to nikada sebi neće dopustiti. Ne postoji ništa dragocjenije na ovom svijetu od mladog, školovanog i zdravog čovjeka. Koliko god u njega uložiš, on će ti višestruko vratiti. Toga bi svako društvo moralo biti svjesno. Zamislite jednog doktora, kada zbrojite sve što ste u njega uložili, na tržištu vrijedi 100.000 maraka, i vi ga rodite, odgojite, odškolujete, date mu diplomu i kažete: Sine, eto idi ti kod nekog drugog pa liječi. A mi tako bolesno društvo, prošlo kroz takvu dramatiku, kroz surovi rat, odveć tegobnu postratnu tranziciju, pa kada bismo se svi klinički podvrgli sistematskim pregledima, pitanje je koliko nas ima klinički zdravih. Mi smo jako bolesno društvo, i mentalno i somatski, bilo bi planetarno čudo da nismo. I da ne trebaju nam doktori!? Pa koliko god da ga platiš, ne možeš ga preplatiti. Liječenje samo jednog teškog pacijenta, ako ga pošalješ vani, košta koliko godišnja liječnička plaća. Ima li mozga u ovim našim glavama?

STAV: Prije su iz Bosne i Hercegovine odlazili građevinski radnici, a danas doktori.

ŽIGA: Ne treba brkati neke stvari. Nije sporno da današnji čovjek, a bit će toga još više u budućnosti, ima potrebu da odlazi. Odlaze ljudi iz skandinavskih zemalja, ali je razlika u tome što iz ovakvih društava kao što je bosanskohercegovačko odlaze iz nevolje, a iz nekih drugih odlaze iz znatiželje i obijesti. To je velika razlika. Nije problem što odlaze, problem je što mladi nemaju šansu da ostanu. Ja sam radio istraživanje, nije tačno da odlaze zato što mrze ovu zemlju ili što ne vide mogućnost prosperitetnog života, nego zato što misle da nemaju šansu, a više od 70 % njih radije bi živjelo ovdje nego bilo gdje drugo.