Iako su u filmu spomenuti značajni događaji koji su obilježili njegov život, centralna tema filma jeste Alićev rad na otvaranju Barbarinog rova u sklopu rudnika Huda Jama. Otud i sjajan naslov filma, jer Alić ne samo da je bio rudar otkrivajući leševe u rudniku nego je rudario i po vlastitoj prošlosti, pitajući se ko će pronaći posmrtne ostatke muških članove njegove porodice iz Srebrenice

Piše: Hamza RIDŽAL

Na ovogodišnjem Filmskom festivalu Cannes premijerno je prikazan film Rudar, urađen na temelju knjige Niko i ništa Mehmedalije Alića. U januaru 2008. godine pokrenuta je inicijativa za otkrivanje istine o Hudoj Jami i partizanskim zločinima nad ratnim vojnim zarobljenicima i civilima u kojima je samo na ovom mjestu 1945. godine ubijeno približno 3.000 osoba, o čemu je ranije pisao Stav.

Rukovođenje projektom otvaranja Barbarinog rova u rudniku Huda Jama bilo je povjereno Mehmedaliji Aliću, iskusnom inženjeru rudarstva rođenom u Srebrenici, a nastanjenom u Sloveniji više od trideset godina. Iako je knjiga Niko i ništa napisana kao autobiografija, najviše prostora u njoj posvećeno je upravo otkrivanju istine o Hudoj Jami i Alićevoj borbi protiv lobija koji je, šezdeset godina poslije, nastojao prikriti fašistički zločin partizana. Alić je kao dječak došao iz Srebrenice na školovanje u Sloveniju ne znajući da će biti upisan u školu za rudare. Partizani su mu na kraju Drugog svjetskog rata ubili dva djeda, a četnici u Srebrenici, tačno pedeset godina poslije, dva brata. Stoga knjiga nosi podnaslov Od Srebrenice do Hude Jame.

Režiserka i scenaristkinja filma Hanna Slak u razgovoru za Stav istaknula je da se s Mehmedalijom prvi put srela u augustu 2010. godine. “Odmah smo počeli raditi na tome da se njegova priča objavi i kao knjiga i kao film. Dok smo sarađivali na pisanju Mehmedalijine autobiografije Nihče (Niko i ništa), paralelno se formirao scenarij za film Rudar, tako da su knjiga i scenarij zapravo nastajali istovremeno.

Film jeste baziran na knjizi, ali i na našim razgovorima, zajedničkim putovanjima u Srebrenicu, Grujčiće i na druga mjesta bitna za priču, kao i na mojim opservacijama. Dok je knjiga potpuno autobiografska, film nije dokumentarac, nego je stiliziran u fiktivnu kinematografsku formu. Knjigu smo uspjeli izdati 2013. godine (“Cankarjeva založba”), a za finansiranje filma trebalo je još nekoliko godina. Snimljen je krajem 2015. godine, a postprodukciju smo završili početkom ove godine”, istaknula je Slak. Film je slovensko-hrvatsko-njemačke koprodukcije, a njegov budžet iznosio je 800.000 eura. Projekt je podržao Slovenski filmski centar i Filmski studio “Viba film”. U glavnim su ulogama Leon Lučev, Marina Redžepović i Zala Đurić-Ribić.

Od Srebrenice do Hude Jame

Knjiga Niko i ništa, po kojoj je nastajao film, publicirana je i na bosanskom jeziku. Alić u njoj pripovijeda o svom djetinjstvu u Srebrenici, odlasku na školovanje u Sloveniju, pokušaju uspostavljanja kontakta s porodicom u Srebrenici u julu 1995. godine, susretu s majkom nakon godina odvojenosti, radu u rudniku Huda Jama…

“Poslije nekoliko mjeseci rada u Hudoj Jami i svakodnevnog razmišljanja i analiziranja dešavanja u Barbara rovu juna 1945. godine i dešavanja u Srebrenici jula 1995. godine, shvatio sam da i nema razlike. Sve što se zbilo bilo je po istom receptu, samo u drugom vremenu. Događanja pedeset godina kasnije ličila su na neki kolektivni diplomski rad sinova ideoloških učitelja iz prvog događaja. I prije i poslije, osnovni svjetski krivci ‘kulturnog’ Zapada po svojoj su vlastitoj režiji nagradili bolesne zlotvore Istoka. Manje nam je poznata struktura i sastav žrtava u Hudoj Jami, ali nam je itekako dobro poznat gnusni način na koji se to uradilo. Kod događaja u Srebrenici sva pitanja i odgovori mogu se pročitati iz definicije ZAŠTIĆENA ZONA UN, osim jednog pitanja: Zašto? Od Zaštićene zone UN-a do danas ostali su samo zaštićeni glavni krivci i zločinci, slično kao i u slučaju Hude Jame”, piše Alić.

Iako su u filmu spomenuti značajni događaji koji su obilježili njegov život, centralna tema filma jeste Alićev rad na otvaranju Barbarinog rova u sklopu rudnika Huda Jama. Otud i sjajan naslov filma, jer Alić ne samo da je bio rudar otkrivajući leševe u rudniku nego je rudario i po vlastitoj prošlosti, pitajući se ko će pronaći posmrtne ostatke muških članove njegove porodice iz Srebrenice.

Kad je Alić s grupom rudara ušao u Barbarin rov, ubrzo je naišao na zloglasnu pregradu o kojoj je čitao u ispovijestima mještana. “Do pregradnog zida u tom jamskom hodniku, po pričanju starih rudara, bio je posut fino poravnat pijesak, za kontrolu hodanja, na čiju površinu niko nije smio stati. Do te pregrade bio je strogo zabranjen prilaz, što su i najhrabriji morali poštovati jer bi ih tragovi na finom pijesku brzo izdali. Po osamostaljenju Republike Slovenije, tek su se prvi put pojedinci usudili doći do pregrade, ali i u to su doba s novom vlašću imali problema. (…) Gledajući zloglasnu pregradu, sve su mi misli bile isprepletene, od nestanka djedova do nestanka moje braće i skoro cijelog mog muškog roda. Ko zna, možda je čak i neko od mojih predaka ležao iza ovog zida”, piše Alić u knjizi Niko i ništa.

HUDA JAMA – STROGO ČUVANA TAJNA

Nakon partizanskih likvidacija u junu 1945. godine, rudnik je ponovo otvoren već 1. novembra iste godine i radio je sve do 1992. godine. Tamošnji su rudari svakodnevno ulazili kroz okno kroz koje su posljednji put prošle žrtve i prolazili pokraj zatrpanih rovova u kojima su bili posmrtni ostaci oko 3.000 osoba, među kojima je bilo i mnogo žena, o čemu svjedoče i pronađene ženske pletenice. Budući da Barbarin rov, u kojem su nađene žrtve, ulazi u sastav gornjeg hodnika rudnika Huda Jama, nekoliko metara ispod ovog lokaliteta rudari su sve do 1992. godine redovito radili u donjem, glavnom rovu, kroz koji danas prolazi vodovod za pivaru “Laško”. “U tom donjem, glavnom hodniku postoji lokacija betonskog oboda s dodatnim cementnim premazom. Taj dio hodnika gravitacijski je lociran pod područjem okna 1 i 2, gdje su pobacane žrtve. U tišini su rudari iz generacije u generaciju prenosili informaciju da se na tom mjestu u glavni rov cijedila ljudska krv”, navodi Alić.

Krajem jula 2008. godine, Alić je s manjom grupom radnika pristupio pripremnim radovima, a uskoro je ekipa iz rudnika Trbovlje-Hrastnik počela otvarati zloglasnu pregradu. Nakon što su je uklonili, rudari su bili iznenađeni zatečenim prizorom. Umjesto očekivanog prolaza do stratišta, otvor je bio zatrpan zemljom. Nije ni slutio da je uklonjena pregrada samo jedna od jedanaest takvih na putu do posmrtnih ostataka žrtava, a da je prostor između svake od pregrada ispunjen zemljom kako bi se onemogućio prilaz idućoj. Tek nakon nekoliko mjeseci upornog kopanja, rudari su otvorili sedmu pregradu i pronašli prvi skelet.

Drugog marta 2009. godine Alić je prvi ušao u dugo skrivanu grobnicu. “Oko mene počinje istinski pakao. Svuda vidim na desetine ostataka cipela, kaiševa, crvene žice za vezivanje. Ubrzo na lijevoj strani u kanalu ugledah kostur čovjeka na čijim su nogama još bile cipele. Kad sam došao bliže i pogledao prema njegovoj glavi, nisam se uplašio od kostura, ali onako otvorena usta ostala su na izdisaju i odlikovala su svu bol i patnju. Bio je to jeziv smrtonosni krik”, piše Alić. Tek je sutradan, kada su i drugi rudari s lampama ušli u jezivu prostoriju, Alić vidio razmjere stradanja u rudniku Huda Jama. “Mumificirana ljudska tijela, složena jedna preko drugih preko cijele širine hodnika i u dužinu, teško su se mogla osvijetliti jednom mojom lampom prethodnog dana, a sada, osvijetljena, činila su neviđenu sliku do tada. Sva gola ljudska tijela koja su se vidjela bila su kao prelivena gašenim krečom, bijela, s očuvanom kožom i muskulaturom”, ističe Alić.

Nakon što je s ekipom rudara pronašao 467 skeleta, nadležni su razmatrali mogućnost obustave radova zbog nesigurnosti jamskog prostora. Ipak, Mehmedalija Alić ustrajao je u borbi protiv predstavnika slovenskih vlasti te krenuo s istraživanjem okna 1. “Počele su se pojavljivati duge pletenice kosa, slične onima koje su nosile moje sestre i mati, a i ostale žene i djevojke koje sam susretao u djetinjstvu. Svojom rukom sam ih sklanjao sa ženskih sitnih lobanja. Stručnjaci su se počeli nekako čudno odnositi prema nađenim pletenicama jer su za njihovu statistiku važile samo ljudske kosti. (…) Užas! Pošto o kosi niko nije vodio brigu, ja sam svu dugu kosu uredno, a posebno pletenice, slagao u posebnu kartonsku kutiju. Kad mi se ukazala prilika, iznio sam je vani, osušio pletenice pred radijatorom, a nešto i na suncu. Osjetio sam potrebu da ih fotografiram pred ulazom u jamski grob koji nosi sudbonosni naziv Huda Jama”, piše Alić, autor knjige Niko i ništa.

U razgovoru za Stav Alić je kazao da je sretan što je snimljen film po njegovoj životnoj priči, ali je istaknuo da je njegova priča tek primjer sudbine Bošnjaka: “Sam film, kao film, proširena je priča biografije, svih nesretnih događanja jednom Bosancu, Bošnjaku, muslimanu, i to je u mojim očima uvijek bila priča svih nas Bošnjaka, a ne samo moja”, istaknuo je Alić. Film će se u Sloveniji početi prikazivati u septembru, a planirano je njegovo prikazivanje i u bosanskohercegovačkim kinima.