Prvi top Dursuma Halilovića postavljen je u Bihaću pretprošle godine i koristi se u ramazanskim danima. Iako u Bihaću top puca i sa Sokolačkog starog grada, napominje da on nije njegov majstor i da na Sokocu nije riječ o pravom topu, već samo o cijevi od topa iz koje se ispaljuje. Dursumov je onaj veći i u drvetu lijepo ukrašen i opremljen top koji od prošle godine puca u gradu, nedaleko od mosta i gradskog trga. Dursum je posebno sretan što je to njegovih ruku djelo postalo prava mala turistička atrakcija

Tradicija oglašavanja ramazanskih topova, čiji su pucnji od davnina javljali iftarsko vrijeme, uveliko se vraća u mnoga bosanskohercegovačka mjesta. Takvi su topovi u Krajini utihnuli toliko davno da su nove generacije naučile na ramazanske iftare bez očekivanja njihovog pucnja. Priče o njima mlađim pokoljenjima zvuče nevjerovatne koliko i priče o ljudima s bubnjevima u rukama kojima su oni, šetajući selom ili gradom, budili ljude na sehur.

Nakon Drugog svjetskog rata, od kada se ne čuju ramazanski topovi u Krajini, akšamski ezani i upaljeni kandilji s minareta jedina su najava kraja dnevnog posta. Ponukan primjerima drugih sredina koje su već devedesetih u svoje čaršije vratile tradiciju ramazanskih topova, jedan stari krajiški kovač odlučio je napraviti nove topove i vratiti zaboravljenu tradiciju u krajiške gradove. Nekoliko njih puca u vrijeme iftara, a svi su njegovih majstorskih ruku djelo.

DUGA PORODIČNA TRADICIJA

Kovača u Krajini nema mnogo, kolara još manje. Jedan od najpoznatijih među njima jeste Dursum Halilović, rođen 1954. godine u Bosanskoj Otoci, u kojoj je proveo cijeli radni vijek. Kovačkim i kolarskim zanimanjem počeo se baviti kada je u kovačku radnju oca Ahmeta ušao kao dječak i u njoj ostao cijeli život. Od oca je dobro naučio zanat i nije se mnogo opirao životu koji mu je bio predodređen. Kovački je posao, kaže, nešto što se naslijeđem dobije u porodici Halilović. Otac Ahmet, djed Ale i pradjed Okan bili su kovači. Je li Okan bio prvi ili je i on posao dobio u naslijeđe, Dursum ne može sa sigurnošću tvrditi.

Očeva radnja bila je na istom mjestu na kojem je i njegova, tu, u centru Otoke, nadomak mosta, uz samu obalu Une. Od djetinjstva pamti da se u porodici od ovakvog posla živjelo vrlo skromno. “Nema tu bogatstva. To je uslužna djelatnost. Radilo se uvijek sa seljacima, kojima je bilo najteže doći do para. Svega su imali više nego para. Zbog toga su najčešće naše usluge plaćali u naturi”, prisjeća se Dursum.

Dnevne poslove koje je obavljao, ističe, diktiralo je najviše vrijeme. U svom fizički veoma teškom i napornom poslu pravio je sjekire, motike, plugove, mlinove, konjska kola… “Nekada su konji bili jako prisutni u mnogim krajiškim domaćinstvima. Teško bi mogao reći koliko sam konjskih kola napravio. Danas skoro da više i nema konja, tako da sada najčešće pravim kola koja ljudima služe kao ukras”, govori Dursum, pokazujući izrađene dijelove za takva koja trenutno pravi. Čim ih završi, šalje ih u Zadar, odakle je njihov naručilac.

U posljednjem ratu Dursumova radnju bila je uništena, a on se s porodicom našao u izbjeglištvu. “Kao izbjeglica sam živio na Konjodoru kod Bužima, u kući dr. Fuada Pajalića. I tad sam se bavio ovim poslom. Imao sam posebnu radnju pri vojsci u Jezerskom, u kojoj sam im pravio i popravljao alat za kopanje rovova”, objašnjava.

Poslijeratno vrijeme, kaže, nije naklonjeno poslovima poput njegovog. “Veliki su troškovi koje moramo davati ako registriramo svoju djelatnost. Da bih oprao svoje garavo lice nakon kovanja, ja moram platiti po istoj cijeni vodu kao i onaj u velikoj fabrici”, napominje Dursum, konstatirajući da se vlast, nažalost, malo stara da zaštiti ovakve poslove.

Iako njegovu porodičnu tradiciju neće naslijediti nijedan od njegove četverice sinova, nije zbog toga pretjerano nesretan. Sebe smatra dovoljno bogatim čovjekom. Posebno je ponosan na činjenicu da je putem svog zanimanja uspio podići i pružiti svojim sinovima bolje uvjete za život. Izrazito ponosan na uspjehe svoje djece, u radnji među raznim alatima Dursum čuva i veliki broj primjeraka dnevnih novina. Na stranicama novina pokazuje svoje sinove. Dvojica su doktori nauka. Ajdin je, kaže, svojevremeno bio najbolji matematičar i, kao takav, dobio je stipendiju i doktorirao u Beču. Danas je profesor matematike na Univerzitetu Lumina u Bukureštu. Adnan, drugi sin, doktor je geodezije i radi u Beču. Adis radi u Njemačkoj, dok je Almir, četvrti sin, tu, kod kuće, i radi kao ekonomista u banci. “Sinovi su mi nudili da mi opreme radnju modernijim alatom i mašinama. Ovdje je već odavno sve staro, ali nema potrebe za novim. Ionako se niko neće nastaviti baviti ovim zanatima, a i uvjeti za takvo što izuzetno su teški”, priča Dursum.

ZA TOPOVE IMA KUPACA

Prvi top Dursuma Halilovića postavljen je u Bihaću pretprošle godine i koristi se u ramazanskim danima. Iako u Bihaću top puca i sa Sokolačkog starog grada, napominje da on nije njegov majstor i da na Sokocu nije riječ o pravom topu, već samo o cijevi od topa iz koje se ispaljuje. Dursumov je onaj veći i u drvetu lijepo ukrašen i opremljen top koji od prošle godine puca u gradu, nedaleko od mosta i gradskog trga. Dursum je posebno sretan što je to njegovih ruku djelo postalo prava mala turistička atrakcija

Po uzoru na bihaćki top, počeo je i drugi, koji je jedan imućniji čovjek imao želju uvakufiti džematu Ostrožac kod Cazina. Danas i on oglašava iftarsko vrijeme u haremu džamije, nadomak poznatog dvorca u Ostrošcu.

Sve svoje topove radi od kvalitetno osušenog jasenovog drveta s kovanim gvozdenim dodacima. Cijela je konstrukcija Dursumovo autorsko djelo i svaki detalj s topa radi sam ručno. Cijena je, ističe, svima vrlo pristupačna. Jedan ručno izrađen top košta oko 1.200 konvertibilnih maraka, koliko su mu do sada plaćali njegovi kupci.

Posebno je sretan zbog toga što je njegov top počeo pucati i s platoa unutar zidina Starog grada u Cazinu u blizini poznate cazinske gradske džamije.

Vraćanjem topova na krajiške gradove, koji su nedvojbeno više od puke turističke atrakcije, napokon će i u ovim krajevima izreka “top puče, Bajram prođe” imati više smisla i neće biti do kraja strana mlađim pokoljenjima.

RAMAZANSKI TOPOVI U BIHAĆU POČETKOM 20. STOLJEĆA

“Posebno raduje činjenica da su u Bihaću tokom mubarek‑ramazana, bajrama, mevluda, ali i drugim prigodama, pucali topovi. Naime, 1913. godine osigurana su sredstva za pucanje iz topova tokom ovog mubarek‑mjeseca i bajrama u iznosu od 92 krune. Iz tog je novca plaćen tobdžija Redžep-čauš Midžić u iznosu od 50 kruna, a ostatak je utrošen za kupovinu 40 kilograma baruta kupljenog u Okružnoj oblasti Bihać. Tobdžija Midžić je izvršavao naredbe i uputstva Selima ef. Mahmutovića, imama Fethije džamije u Bihaću. Akcija je vođena i za Kurban-bajram, kada su za tu namjenu prikupljene 32 krune i 20 helera. Od tog novca kupljeno je 20 kg baruta, dok je tobdžiji isplaćeno 14 kruna. Također je i 1914. godine za Ramazanski bajram u iste svrhe prikupljeno 93 krune i 42 helera.

Dobrovoljni prilozi prikupljani su od ehalije, građana Bihaća. Na spisku se nalazi 71 osoba, a na prvom mjestu je Muhamed-beg Ibrahimpašić, veleposjednik iz Bihaća, sa prilogom od 5 kruna. Potom slijede: Derviš ef. Mulić 2K, Suljaga Galić 2K, Mujaga Galić 2K, Mustafa Hodžić 1 krunu te mnogi drugi. Pronađen je i dokument koji svjedoči da su topovi pucali za četiri dana Kurban-bajrama 1917. godine, i to od dana Arefata, 25. septembra (srijeda iza ikindije namaza), do 29. septembra navedene godine. Tada je kupljeno ukupno 15 kg baruta. Iste godine su topovi pucali i za 12. rebiul-evvel, mevlud Muhameda, a.s. Mevludska svečanost upriličena je 26. decembra 1917. godine i u svrhu pucanja iz topa je utrošeno 3 kg baruta.

Podaci o tome do kada su tačno ramazanski topovi pucali u Bihaću nisu poznati. Međutim, pouzdano se zna da su bili u upotrebi do Drugog svjetskog rata.”

(Suad Mahmutović, Bihaćki vakufi od 1878. do 2014., Sarajevo, 2015, str. 112-114.)