Krajem 19. i početkom 20. stoljeća cionistička elita uz utjecajne bankarske krugove dotakla je najvažniji nerv britanske politike i potvrdila postulat na kojem on opstoji – nema prijateljstva, važni su interesi. Posljedica tog cionističkog lobija bilo je donošenje Balfourove deklaracije 1917. godine, potpisane od ministra vanjskih poslova Velike Britanije. Ova je deklaracija, nastala trideset godina prije Izraela, prvi dokument iza kojeg stoji jedna država, a u kojem se poziva na pravljenje države Izrael

Na današnji dan, drugog novembra  1917. godine tadašnji šef britanske diplomacije Arthur Balfour je poslao pismo Lordu Rothchildu, jednom od predvodnika cionističke ideje utemeljenja jevrejske države na palestinskoj teritoriji. Pismo je nazvano Belfourskom deklaracijom i smatra se jednim od najznačajnijih dokumenata s početka procesa uspostave izraelske države na okupiranoj palestinskoj teritoriji.

PIŠE: Hamza Ridžal (Stav, 2017.)

Tokom 19. stoljeća među evropskim Jevrejima budi se ideja o nacionalnoj državi, obećanoj u biblijskom narativu, u kojoj bi živjeli isključivo Jevreji. Na toj ideji nastao je i cionistički pokret čijim se formalnim osnivačem smatra Theodor Herzl 1897. godine. Pokret je dobio ime po brdu Cion, na kojem se nalazio Jeruzalemski hram, a imao je za cilj ujedinjenje Jevreja u dijaspori i njihov povratak u mitsku zemlju Izrael. Budući da je pokret neumorno radio na ostvarenju svoje ideje, a podržan snažnim lobijem utjecajnih Jevreja u Evropi i Americi, broj Jevreja u Palestini povećao se s 11% iz 1922. na 30% 1942. godine. Godine 1947., rezolucijom UN-a, područje Palestine podijeljeno je na arapsku i jevrejsku državu, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom.

Nakon što je Ben Gurion proglasio Izraelsku državu 1948. godine, izbija Arapsko-izraelski rat, u kojem su Egipat, Sirija, Libanon i Jordan poslali vojnu pomoć Palestincima. Ipak, pomoć je bila nedovoljna, pa izraelska vojska pobjeđuje nakon petnaest mjeseci rata. Pritom je Egipat dobio pojas Gaze, a Jordan Zapadnu obalu.

Godine 1967. Izrael pokreće Šestodnevni rat, u kojem za samo šest dana okupira Gazu, Sinajski poluotok, Zapadnu obalu, Golansku visoravan i palestinski dio Jeruzalema. Tada su uspostavljene granice koje i danas u Izraelu važe kao prostor te države. Prema procjenama UN‑a, nakon Šestodnevnog rata, protjerano je iz svojih domova 711.000 Palestinaca, dok je 600.000 Jevreja iz arapskih zemalja emigriralo u Izrael.

Iako je država Izreal proglašena 1948. godine, prvi zvanični državni dokument koji poziva na uspostavljanje Izraela nastao je trideset godina ranije, a izdala ga je Velika Britanija. Riječ je o Balfourovoj deklaraciji, objavljenoj 2. novembra 1917. godine. U svega 117 riječi podržane su kristalno jasno aspiracije Jevreja za stvaranje nacionalnog doma Jevreja u Palestini.

Jedan narod obećao je drugom zemlju trećeg naroda

Balfourova deklaracija, ustvari, pismo je koje je Arthur James Balfour, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, poslao lordu Walteru Rothschildu, vođi jevrejske zajednice u Engleskoj. Nakon uvodnog pozdrava, Balfourd piše: “Vlada Njegovog Visočanstva gleda s blagonaklonošću na stvaranje nacionalnog ognjišta u Palestini za jevrejski narod i uložit će najveće napore kako bi olakšala postizanje tog cilja, pri čemu treba jasno razumjeti da neće biti učinjeno ništa što bi moglo krnjiti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, ili prava i politički položaj koji Jevreji uživaju u ma kojoj drugoj zemlji.” Pismo završava porukom: “Bio bih Vam zahvalan kada biste prenijeli ovu deklaraciju Cionističkoj federaciji.”

Upravo je Balfourova deklaracija – provođena tokom britanskog mandata u Palestini od 1920. do 1948. godine – postavila temelj za stvaranje Izraela 1948. godine i masovne progone Palestinaca koji su uslijedili. Rezultat ove deklaracije najbolje je sažeo britanski publicist i novinar Arthur Koestler: “Jedan narod svečano je obećao drugom narodu zemlju trećeg naroda.” Deklaracija je poništila prethodno obećanje Britanaca za “potpuno i konačno oslobođenje” Arapa ako se suprotstave osmanskoj vlasti, a upravo je palestinska pobuna protiv Osmanlija bila bitna za slabljenje Osmanskog carstva, pa i za ishod Prvog svjetskog rata. Balfour je pogazio svoje obećanje u pismu Rothschildu, u kojem je napisao “da neće biti učinjeno ništa što bi moglo ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini”.

Da se ne radi o greški, već o namjernom planu, Balfour je eksplicitno potvrdio 1919. godine u memorandumu: “Mi ne namjeravamo da uopće uzmemo u obzir želje sadašnjih stanovnika Palestine… Cionizam, bilo da je on ispravan ili ne, bitniji je od želja 700.000 Arapa”, zapisao je Balfour, a Palestinci su u to vrijeme sačinjavali gotovo 94 posto stanovništva.

Biti cionista obred je odrastanja za neke zapadne lidere

“Nije samo Rothschild bio cionist, već je to bio i Balfour. Cionizam je u to vrijeme, prije nego što je s pravom postao psovka, bio politički stav s kojim su se Evropljani s ponosom povezivali. Ustvari, prije nego što je postao premijer, David Cameron izjavio je, prije sastanka s ‘Konzervativnim prijateljima Izraela’, da je on, također, cionista. U neku ruku, biti cionista jeste ‘obred odrastanja’ za neke zapadne lidere. Male su šanse da je Balfour djelovao na svoju ruku. Istina, deklaracija nosi njegovo ime, ali je u stvarnosti on bio lojalni agent carstva s ogromnim geopolitičkim planovima koji se nisu ticali samo Palestine, već Palestine kao dijela većeg arapskog područja”, piše publicist Ramzy Baroud, ističući da su palestinska podrška Panarapskom kongresu, kao delegatima s pravom glasa u julu 1919. godine, i njihova daljnja podrška Sharifu Husseinu od Meke, bili izraz želje Palestinaca za dugo priželjkivanim suverenitetom.

Kada su namjere Britanca i njihov odnos s cionistima postali previše očigledni, piše Baroud, Palestinci su se pobunili, a ta pobuna traje i danas. Jadni pokušaji smirivanja bijesa Palestinaca prošli su bez uspjeha, posebno nakon što je Vijeće Lige nacija u julu 1922. godine odobrilo uvjete britanskog mandata nad Palestinom – koji je originalno odobren Velikoj Britaniji u aprilu 1920. godine, bez ikakvih konsultacija s Palestincima.

Unatoč povremenom uvjeravanju u suprotno, britanske namjere da se osigura osnivanje isključive jevrejske države u Palestini postajale su s vremenom sve jasnije, a Balfourova deklaracija postavila je temelje za potpuno etničko čišćenje, koje je uslijedilo tri decenije nakon što je ona napisana.

U svom eseju nazvanom Istina i pomirenje Edward Said napisao je: “Ni Balfourova deklaracija niti Mandat nikad nisu konkretno priznali da Palestinci imaju politička, za razliku od građanskih i vjerskih, prava u Palestini. Ideja o nejednakosti između Jevreja i Arapa, prema tome, ugrađena je u britansku – a naknadno i u izraelsku i američku – politiku od samog početka.”