Iz jedne informacije iz Travnika doznajemo kako su spiskovi ljudi koje je trebalo pratiti “dolazili iz Zenice. Samo za Stanicu milicije u Travniku došao spisak s preko 1.600 lica, a po nekoliko stotina za ostale stanice”. Na istome mjestu vidimo kako je komandir policijske stanice u Vitezu vidio svoj dotadašnji rad. “Radili smo i slali informacije o sprovođenju reforme, o nenamjenskom trošenju sredstava, o opravdanosti investicija itd. Podatke smo dobivali od pojedinaca članova SK koji to nisu htjeli da iznesu na sastancima organizacije i na drugim skupovima”

Piše: Amir DURANOVIĆ

Formiranjem različitih tijela – komisija prema instrukcijama Partije, krenulo se korak dalje u odnosu na prvu postbrionsku fazu djelovanja, fazu informiranja. Druga faza jeste faza ispitivanja rada i ponajviše je usmjerena prema sektoru unutrašnjih poslova, a naročito prema Upravi državne bezbjednosti. Izvršni komitet odredio je za republički nivo radnu grupu čiji je zadatak bio pratiti, evidentirati i analizirati pojave deformacija, što je grupa svojim Izvještajem i potvrdila. Iz pojedinih dijelova spomenutog Izvještaja mogli smo vidjeti generalne ocjene stanja u Bosni i Hercegovini, a primjerima koje ćemo u ovome dijelu predstaviti nastojimo dodatno pojačati argumentacijsku liniju. No, prije predstavljanja primjera iz svih krajeva Bosne i Hercegovine vrijedi napomenuti kako se kod ispitivanja rada ponajprije fokus pažnje usmjerio prema tijelima unutar sektora unutrašnjih poslova te kako smo naše informacije uglavnom crpili ili iz izvještaja s terena koji su direktno dolazili u Centralni komitet ili iz Političkih aktuelnosti, informativnog biltena koji je nastajao u Odjeljenju za informacije i dokumentaciju CK SKBiH. Treba naglasiti i to kako građa koja nastaje unutar partijskih tijela pri resoru unutrašnjih poslova nije brojna u onoj mjeri kako je to građa osnovnih partijskih organizacija, ali smatramo da je ipak dovoljna kako bi se mogli izvesti određeni zaključci o trendovima kretanja unutar policijsko-bezbjednosnih tijela.

Pretresanje cjelokupnog rada svih službi unutrašnjih poslova

Prvo na čemu se radilo bilo je iznalaženje adekvatnog načina kojim bi se pristupilo primjeni brionskih odluka u sektoru državne bezbjednosti. Na sastanku Komiteta i sekretara OO SK Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove u Sarajevu 5. jula 1966. godine Fehim Halilović smatrao je kako je “najvažniji zadatak današnjeg sastanka našeg Komiteta da se porazgovaramo o najpogodnijem metodu pristupanja u sprovođenje odluka IV sjednice CK SKJ u našoj organizaciji. Od toga, bez sumnje, zavisi koliko ćemo brzo i svestrano započeti čvrst kurs borbe na otklanjanju svih deformacija i negativnih pojava koje postoje u našoj ustanovi […]”.Ovo svakako nije jedini slučaj gdje se poziva na pronalazak adekvatnog načina za provođenje donesenih odluka. Konačno, kako je naglašeno i u Izvještaju Komisije Izvršnog komiteta CK SKJ na Brionskom plenumu, jedan od krupnijih problema u vezi s radom Službe državne bezbjednosti bila je upravo i pogrešna metoda rada njenih službenika i uposlenika.

Po broju raspoloživih informacija koje se odnose na resor unutrašnjih poslova, ističu se one koje se odnose na stanje u centru, Republičkom SUP-u, ali ne nedostaje ni informacija iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, i to onih koji su do šezdesetih godina upravo bili pod posebnim režimom sektora policije i obavještajne službe. Smatramo kako takvo stanje izvorne građe nije bez razloga te da ima i svoje logično pojašnjenje. Naime, iz informacija s terena doznajemo kako je veliki broj deformacija o kojima se diskutiralo na ovim sastancima nastao, između ostalog, i kao rezultat izvršavanja naređenja s viših nivoa, tako da ne iznenađuje činjenica da je Grupa Izvršnog komiteta CK SKBiH svoj rad u dobroj mjeri usmjerila prema RSUP-u. Na tragu takvog djelovanja i zadataka, na već spomenutom sastanku od 5. jula doneseni su i zaključci o daljim aktivnostima. Jedan od prvih zadataka bio je da se u što kraćem roku održe sastanci OO SK kako bi se pretresao cjelokupan rad svih službi unutrašnjih poslova, zatim da se nastavi s jačanjem organa samoupravljanja unutar službi unutrašnjih poslova kako bi oni postali faktor debirokratizacije, da se, bez obzira na novonastale okolnosti, nastavi s osnovnim obavještajnim radom, te konačno da se iznađe način kako bi se otkrivali suštinski problemi unutar resora unutrašnjih poslova.

Zaista, u narednom je periodu održavan uistinu veliki broj sastanaka unutar resora unutrašnjih poslova u skladu s ovdje izrečenim opredjeljenjima. Kako su najčešće sastanci održavani na sreskom nivou, preko stenograma ili izvještaja s tih sastanaka, bili smo u stanju pratiti stanje za cijelu jednu regiju. U Tuzli je 18. jula 1966. godine održan sastanak OO SK SUP SO Tuzla na kome se dosta detaljno raspravljalo o službi na tom području. Zaključeno je kako je “u dotadašnjem radu u Službi bilo raznih deformacija i da je služba u svojoj dosadašnjoj orijentaciji obavljala niz poslova koji nisu u njenoj nadležnosti, a koji, kada se sagledaju, predstavljaju miješanje u nadležnosti predstavničkih, samoupravnih i drugih organa, kao i političkih faktora”, te da je u kontaktu s velikim brojem lica služba kreirala i saradničku mrežu među članovima Saveza komunista. Ovakvo ponašanje Službe jedan od diskutanata Jovo Mitrašević vezivao je za cjelokupni poslijeratni period. “Ovakvo postavljanje Službe [deformativno, op. a.] počelo je poslije likvidacije odmetničke bande, terorističkih organizacija stvorenih poslije rata i obračuna s IB elementima”. Svoje viđenje deformativnog ponašanja dao je i Mustafa Jašarević govoreći o pojedinim aktivnostima Službe. “Naprimjer, pitanje poslova u vezi s klerom svih konfesija. Mi smo polazili od toga da smo mi jedino kvalifikovani da se možemo obračunavati s klerom i na ideološkom i na drugom planu. Na komisije za vjerska pitanja mi smo gledali kao na nekakve ekspoziture DB, a ne kao na tijela sastavljena od političkih ljudi spremnih da, radeći u tim komisijama, sprovode liniju SK, Ustava i drugih zakona”, sugerirao je Jašarević, ostavljajući istovremeno prostora da se govori i o drugim problemima. Iz Izvještaja s ovog sastanka moguće je pratiti primjere iz Tuzle, Brčkog, Bijeljine i drugih gradova sjeveroistočne Bosne.

Spiskovi ljudi koje treba pratiti

Kao posebna tematska cjelina izdvajaju se ocjene i diskusije o odnosima unutar Službe na način da se analiziraju odnosi između pojedinih sektora unutar policijske strukture, odnosi između službenika i policajaca, nadređenih i potčinjenih, kao i odnosi viših upravnih struktura prema nižim. Na istome sastanku Momir Stojisavljević govorio je o odnosima u Bijeljini i zaključio kako “postoji jedna vrsta antagonizma između pojedinih službi u SUP-u, možda je taj antagonizam pothranjivan od funkcionera službe DB, jer se o nama govorilo u superlativu, gdje, po mom mišljenju, stoje korijeni našeg izdizanja iznad društva, što je dovelo da se mi shvatimo kao ‘ibermensch’. Za vrijeme rezolucije IB-a imali smo široku mrežu i kontrolisali smo sve pa i sami sebe, a samim tim i svoje drugove u službi, stvarali smo mrežu i u komitetima i na svim drugim mjestima”. Dodao je i to kako su pojedine aktivnosti vršene isključivo prema instrukcijama s viših nivoa, republičkog u konkretnom slučaju. “Prilikom održavanja sajmova u zemlji, dobili smo instrukcije od RSUP-a da moramo biti obaviješteni o svim pojavama i zbivanjima na sajmovima, a posebno o sklopljenim ugovorima i aranžmanima s inostranim firmama.”

Primjedbe na odnose viših organa prema lokalnim policijskim organizacijama nalazimo i na drugim mjestima. Naprimjer, iz jedne informacije iz Travnika doznajemo kako su spiskovi ljudi koje je trebalo pratiti “dolazili iz Zenice. Samo za Stanicu milicije u Travniku došao spisak s preko 1.600 lica, a po nekoliko stotina za ostale stanice”. Na istome mjestu vidimo kako je komandir policijske stanice u Vitezu vidio svoj dotadašnji rad. “Radili smo i slali informacije o sprovođenju reforme, o nenamjenskom trošenju sredstava, o opravdanosti investicija itd. Podatke smo dobivali od pojedinaca članova SK koji to nisu htjeli da iznesu na sastancima organizacije i na drugim skupovima. […] Čudi me da se još više nisam birokratizirao kad vidim šta smo sve morali raditi i koliko smo bili stručni da to radimo”.

Iz sredine jula je i informacija o stanju i odnosima na terenu u Lištici. Provjeravanje pristiglih informacija odlaskom na teren povjereno je dvojici operativaca, Vladi Nenadiću i Cvitanu Zovki iz RSUP-a. Njihov Izvještaj nastao je nakon posjete Lištici, gdje su se upoznali sa stanjem na terenu. Evidentirani slučajevi su provjereni, za neke je zaključeno da su u prethodnim informacijama bili tačni, a neki pogrešni. U svakom slučaju, zaključeno je da je bilo problema u odnosima policije i prosvjetnih radnika, ali i loših odnosa unutar policijske stanice između uposlenika. Posebno je naglašeno da se za poboljšanje stanja trebaju poduzeti određene konkretne mjere. Te su mjere podrazumijevale i da dotadašnjeg komandira Stanice Lištica Blaža Knezovića treba “remjestiti i na njegovo radno mjesto postaviti drugog, pogodnijeg da sredi stanje u kolektivu”. Zatim, “nacionalnu strukturu milicije mijenjati – regrutovanjem mladićima iz mjesta /jer se struktura na drugi način ne može promijeniti/, koje poslije školovanja vratiti u Stanicu Lištica jer na dosadašnje stanje ima prigovora”, nadalje, “ići na postepeno smanjenje milicionara u Stanici, u prvom redu penzionisanjem onih koji ispunjavaju uslove prema predviđenom planu, jer se pokazalo da nije potreban toliki broj milicionara u Stanici”, te konačno “odjeljenje milicije iz Kočarina [policijsko odjeljenje gdje su nastali prvi problemi o kojima se govorilo u prethodnom izvještaju, op. a.] rasformirati, a milicionare premjestiti u Stanicu Lištica, kojoj i pripadaju, ali da Skupština opštine prethodno obezbijedi stanove milicionarima, s obzirom da su svi oženjeni i s porodicama”.

Centralizam u kadrovskoj politici

No, pitanje stanja u policijskoj stanici u Lištici nije se završilo ovim sugestijama. Kakvo je stanje bilo u vrijeme Brionskog plenuma doznajemo i iz jedne informacije s početka oktobra 1966. godine. Tadašnja informacija, naime, sažima u cijelosti metodu rada policijske stanice. “Naređeno im [policajcima, op. a.] je bilo da informaciju pišu o svemu što čuju. Ocjenjivanje i vrednovanje službenika vršeno je prema broju napisanih informacija, a Stanica milicije u Lištici isticana je kao primjer u pisanju informacija. […] Milicionari su se trudili da ispune ‘normu’ u broju napisanih informacija”. Službenici državne bezbjednosti potvrdili su da su tražili sve ove informacije, ali “da im je ovakav način rada bio diktiran iz službe iz Mostara”. Konačno, na istome mjestu saznajemo kako je “rečeno da je tri dana prije Četvrtog plenuma u Lištici izvršeno spaljivanje dokumenata i spisa koje je vodila Služba državne bezbjednosti; pretpostavlja se da je za paljenje ove dokumentacije došlo posebno naređenje”.

Iz navedenih primjera evidentno je kako su rasprave o temi reakcija na Brionski plenum vođene u svim institucijama sektora unutrašnjih poslova, a naročito nakon što je Centralni komitet SK BiH krenuo u kampanju analize rada. Vidljivo je koliki je značaj i uloga viših partijskih instanci bio u postbrionskom djelovanju. A primjeri informacija kojima raspolažemo pokazuju kako se na gotovo svakom mjestu odakle su dolazile informacije o kretanjima u sektoru unutrašnjih poslova kao jedan od problema isticao i pretjerano miješanje viših organa u rad na lokalnom nivou. Naprimjer, na partijskom sastanku u SUP-u u Doboju komunisti su iznosili kritičke stavove prema dotadašnjem radu, ali i problemima u vertikalnoj komunikaciji te kako je, zapravo, suština problema s deformacijama vezana za viši, republički nivo.

“Na sastanku je vladalo mišljenje da su svi organi na terenu daleko ‘čistiji’ nego što je to slučaj s onima u Republici”, bila je jedna od prvih ocjena izrečenih u Doboju. Kao drastičan primjer “centralizma u kadrovskoj politici [naveden je] slučaj kada drugovi iz Sarajeva, prilikom jedne od čestih reorganizacija u ovim službama, traže od rukovodilaca službi na terenu da ‘za 5 minuta odluče o tome koja će lica ostati dalje u službi, a koja će se staviti na raspolaganje’ ili ‘drugovi iz Sarajeva raspoređuju jednog službenika u Derventu, šaljući ga s propratnim pismom na radno mjesto koje još nije utvrđeno’.” Sličan primjer žalbi na utjecaje s vrha zabilježen je i u Foči. “Komunisti iz tri osnovne organizacije Saveza komunista osoblja Kazneno-popravnog doma u Foči na zajedničkom sastanku su istakli da je isuviše neopravdanih miješanja od strane pojedinih funkcionera iz Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove”. U Bosanskom Brodu, kako kaže jedna bilješka s terena, nije bilo zloupotreba na lokalnom nivou, ali “istaknut je bahat i podcjenjivački odnos službenika Državne bezbjednosti koji su dolazili iz Sarajeva i Sreza”.

Velike promjene u policijskim strukturama

Također, kao poseban problem unutar sektora unutrašnjih poslova i službe državne bezbjednosti istican je kadrovski problem, odnosno pitanje kadrovske obnove službe te školovanje i napredovanje. I na drugim mjestima kao što su Lopare, Mostar, Jajce, Gornji Vakuf, Prijedor, Višegrad i Kiseljak imamo sličnih informacija. Primjerice, u Mostaru su se žalili na Republički SUP zbog školovanja kadrova, odnosno načina na koji su birani oni koji su upućivani na dalje školovanje. “Veoma oštri prigovori upućeni su i na račun školovanja kadrova iz milicije. Rečeno je da RSUP jednostavno pozove telefonom i kaže ko treba da ide na dalje školovanje da se sve na tome završava. Nije se vodilo računa ko ima najbolje uslove”. Generalno, u širem smislu problem kadrova istican je i na sastanku u Doboju jer “zatvorenost ovih organa [SDB, op. a.] prema spoljnom svijetu i sumnja u sve i svašta je postala praksa. Informacije koje su ovi organi dostavljali najčešće su nosili oznake ‘samo za ličnu upotrebu’, ‘strogo povjerljivo’ itd. S druge strane, postavljanje rukovodećih ljudi je uglavnom vršeno iz fonda kadrova Državne bezbjednosti u okviru SUP-a. Priliv kadrova spolja je bio usporen, iako je kvalifikaciona, a i nacionalna struktura kadrova zabrinjavajuća”.

Lištica nije bila jedino mjesto gdje se sa zabrinutošću gledalo na kadrovsku politiku. Isticano je to kao problem u Doboju, ali i u Brčkom. Naprimjer, na već spomenutoj diskusiji u Tuzli Mustafa Jašarević se osvrnuo i na ovo pitanje. “Ja bih nešto rekao o našoj strukturi službe. Mi u Brčkom nemamo Hrvata. U službi milicije imamo svega dvojicu, a u civilnom dijelu samo jednu ženu. Riješili smo da u službu primimo mladiće Hrvate. U tom cilju, pronašli smo 8 mladića koji su primljeni u Sarajevu, međutim kasnije smo obaviješteni uslijed zdravstvenih razloga da ne mogu biti primljeni. To i dalje ostaje problem u našoj službi.”

Kada se svi navedeni problemi sagledaju u cjelini, evidentno je kako je i unutar policijskih struktura uslijed Brionskog plenuma došlo do velikih pomjeranja u različitim pravcima. Bilo je kratkotrajnih iznenađenja, razočarenja, kakav je bio slučaj s policajcima na Palama, gdje se “osjeća izvjesna doza demoralizacije”, ali dometi velikog broja sastanaka održavanih povodom odluka Brionskog plenuma pokazuju kako je sve vrijeme Partija bila na naročitom stepenu spremnosti da provodi donesene odluke. Članovi viših partijskih tijela svojim prisustvom na terenu pojašnjavali su donesene odluke, ohrabrivali pokretanje diskusija, ali time i kontrolirali stepen do kojeg se nakon Brionskog plenuma moglo ići u njihovoj širini i sl. Ili konkretnim primjerom, Boro Princip, koji je bio prisutan na sastanku u Tuzli, gdje je rijetko i kratko diskutirao, pred kraj je rekao kako je “diskusija pokazala da su drugovi pravilno shvatili odluke IV plenuma i da je diskusija bila otvorena i kritička”.

Analizom informacija kojima raspolažemo, zaključili smo kako se u prva dva mjeseca, u julu i augustu, na nivou institucija najčešće raspravljalo o sektoru unutrašnjih poslova uz otvaranje pitanja stanja u privredi, što je povezano s temom policijsko-bezbjednosnog aparata budući da se dobar dio evidentiranih deformacija odnosio na policijsko miješanje u sektor privrede. Te dvije teme idu gotovo uporedo, ali se razlikuju po količini prikupljenih informacija i njihovom značaju. Najznačajnija tema – pitanje stanja u Partiji i reorganizaciji Partije postala je sve aktuelnija kako se vremenski odmiče od Brionskog plenuma.

Amir Duranović (1984) docent je na oblastima Uvod u historijsku nauku i pomoćne historijske discipline i Svjetska i bosanskohercegovačka historija novog vijeka i savremenog doba na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Na Univerzitetu u Sarajevu diplomirao, magistrirao i doktorirao o temama iz savremene bosanskohercegovačke historije. Učesnik brojnih konferencija u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Bavi se historijom Bosne i Hercegovine u jugoslavenskim državnim okvirima.