Ponavlja se tako igra vazda pobunjenih Srba, a pobunjeni su sto i kusur godina. Ponekad se pobuna realizira igrom divljaštva poput atentata i barikada, a ponekad igrom referenduma i zloupotrebom institucija koje su dobili također divljaštvom
, kolovođe ne skrivaju, već otkrivaju: sebe i svoje običaje. Nije važno kako igraš, dovoljno je da si u kolu koje se temelji na narodnim običajima iz davnine – vrteškama i plesovima s mačevima. Nadalje, svjedočimo igračka natjecanja u izrugivanju, gonetanju, proždiranju svega i svačega, trčanja u vreći, skakanja u napuhanu mješinu, igru hrvanja, dizanja kamenja, skakanja u daljinu žabljim skokom, igru ovnova i, na koncu, igru deranja jarca.</p>
<p>Ko ne vjeruje da je tako neka pažljivije prouči zaigranu ornamentiku srednjovjekovnog bosanskog nadgrobnika, bosanskog stećka, koji je u međuvremenu postao zajednička regionalna baština. Uz melodije pobjede i poraza u srednjovjekovnom kolu igralo se na strništima, livadama, oranicama, liticima, grebljima… Ne znamo što je mislio srednjovjekovni bosanski čovjek, “regionalni” baštinik imena Dobri Bošnjanin. Kažu da je vjerovao da mjesec više neće sjati, zvijezde će padati kao truhli plodovi, sunce će pomrčati i smrznuti se u malom i beskrajnom svijetu svoje baštine, nebeska tijela teturat će kao da su pijana, a znak će se Ise Pejgambera ukazati u svijetlim krugovima oka odabranog bogougodnika i nastat će Sudnji čas ako se ne bude igralo. Srednjovjekovno narodno iskustvo zapisano na stećku govori nam da bez igre nastaje apokalipsa, sudar vremena i vječnosti.</p>
<p>Bašagićevo iskustvo sugeriralo je da se mora hvatati korak s vremenom. A taj je korak ostao u raskoraku stotinu i kusur godina tražeći ravnotežu u vlastitoj nemoći. Ili, rekli bismo, korak je ostao stajati na mini, razvučen poput filmskog platna.</p>
<p>Stoga je situaciju u kojoj se nalazi bosanski čovjek ponajbolje opisao režiser Danis Tanović u Oskarom nagrađenom filmu <em>Ničija zemlja</em>. Čovjek leži na mini. U blizini su predstavnici međunarodne zajednice, ali pomoći nema. Ako se pomakne, eksplodirat će. Ne može ništa drugo nego ostati ležati. I to je neka vrsta igre. Igre živaca!</p>
<p>Ko će imati najviše živaca, preživljava. I dobije Oskara za najbolju igru.</p>
<p>Ponavlja se tako igra vazda pobunjenih Srba, a pobunjeni su sto i kusur godina. Ponekad se pobuna realizira igrom divljaštva poput atentata i barikada, a ponekad igrom referenduma i zloupotrebom institucija koje su dobili također divljaštvom. Republiku Srpsku nisu dobili pregovorima, naime, nego preko <em>tomašica</em> i <em>srebrenica</em>, a ono što se stvori silom nema budućnosti bez oslonca u sili.</p>
<p>Pa šta je onda bio Radovan Karadžić, a šta je Milorad Dodik? Ista igra, različiti igrači! Ili još bolje: ista jazbina, drugačija zmija.</p>
<p>A srednjovjekovno iskustvo Dobrih Bošnjana kaže da je kolovođa igre obično biran kao najvještiji zmijar. Jer kolo usred igre može dobiti dugu zmijsku vijugu, a tada nastaje urnebes i u kolo ulazi sve što se može držati na nogama. Zmije gamižu usred kola izvučene iz raspuklih jazbina, bljeskaju na suncu srebrnastim sjajem, gromuljaju se i nadimlju dok palacavim jezicima laju na mučnu jaru. Tada kolovođa maše živom zmijom, a kolo pada u obredni trans.</p>
<p>Dobri Bošnjani baštine još jedno iskustvo, vrlo praktično i, hvala Allahu, uvijek aktualno. Po tom islamskom iskustvu, Bošnjaci mogu mnogo naučiti iz jednog poučnog hadisa: “Musliman ne smije dozvoliti da ga zmija dva puta ujede iz iste rupe.”</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Bošnjake treba ubiti feminizmom i općenito krivnjomSljedeći članak
Dogovorno zastrašivanje ili razlog za zabrinutost
PROČITAJTE I...
Srpski narodni Bošnjaci i tzv. Željko Ivanković
Iako ovo nije novum i bezbroj je sličnih primjera kroz historiju BiH, u današnje vrijeme samo mjesečari (iz hira, opsjenarstva ili prevelike upućenosti u svoj grandiozni ego) pokušavaju uvjeriti Hrvate i Srbe da su ustvari Bošnjaci. Hrvati i Srbi, koji su svoja nacionalna imenovanja i identitetarna zaokruživanja izvršili još u 19. stoljeću, ovakva tumačenja vlastitog identiteta dočekuju s krajnjim podsmijehom. U inačici historijske činjenice da su nekad svi bili Bošnjaci pojavila se kod opsjenara dodatna potreba da Hrvate i Srbe upućuju u integralno bosanstvo, u smislu postojanja bosanske nacije s tri pripadajuća naroda.
Uskoro će drama u kojoj će završiti vladavina fukara
Znamo zašto to rade? Ugađaju finoj gradskoj raji koja im je najodaniji zagovornik. Našim uvaženim kulturnjacima, dakle, kič je ruho i ogrtač koji izvana sjaji, ali da ih kojim slučajem okrenete naglavačke, iz njih bi ispalo tek nešto špica i koščica i starih zgužvanih jugoslavenskih dinara. Kada bi im neninom lepezom zamahnuli pred očima, ukakili bi se od straha i otkrili da su sušte kukavice, izrijekom papci. Toliko su se osilili da više i ne vjeruju da ih neko može zamijeniti. Mijenjaju funkcije, zanimanja i stranke, ali ne uzmiču, baš kao neizlječiva bolest.