POVEZANI TEKST: Liderstvo u Bosni i Hercegovini: Voditi na vjetrometini historije (1)

POVEZANI TEKST: Liderstvo u Bosni i Hercegovini: Higijena političke komunikacije (3)

POVEZANI TEKST: Liderstvo u Bosni i Hercegovini: Državno vođenje bitnije i od karizme (4)

 

Svijet se mijenja

Ukoliko promatramo svijet u kome je Bosna i Hercegovina obnovila svoju nezavisnost prije nešto više od dviju decenija i svijet u kome danas egzistira, onda s visokim stepenom sigurnosti možemo konstatirati da se ta dva svijeta međusobno bitno razlikuju.

Vrijeme krupnih promjena u Bosni i Hercegovini bilo je praćeno veoma značajnim i krupnim promjenama u regionu, neposredno oko Bosne i Hercegovine, na višim nivoima međunarodnih odnosa te bitnim promjenama na globalnom nivou.

Bosna i Hercegovina preživjela je tokom razornog rata, koji je završio prije nešto manje od dviju decenija, mnoge duboke i krupne promjene. Razoreni su bh. država i bh. društvo, devastirano mnoštvo materijalnih vrijednosti države, njena infrastruktura u mnogim sferama, razorena ekonomija, mnoge kulturne i historijske vrijednosti itd.

Rat je završio promjenom društveno-političkog sistema, novim ustavnim uređenjem, novom teritorijalnom organizacijom države i novim političkim sistemom, koji je vrlo zavisan od međunarodnih aktera i koji ne pokazuje spososbnost da samostalno preuzme teret odgovornosti koji se nameće državi, njenim narodima i građanima.

 

Međunarodna zajednica – faktor u BiH

U okviru ove analize razmatraju se težišno mogućnosti i odgovornosti domaćih državnih aktera, iako uloga međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini ni u kom kontekstu ne može biti zanemarena.

Međunarodna zajednica – uz svu kompleksnost razumijevanja tog pojma – od samog početka generiranja, razvoja i završetka krize i rata u Bosni i Hercegovini, ima vrlo značajnu ulogu. Međunarodna je zajednica imala vrlo neuspješnih i nedobronamjernih postupka prema sudbini države i njenih građana u cjelini, ali i parcijalnih i povremenih veoma konkretnih i efikasnih postupaka i odluka koje su omogućavale i pospješivale progres na državnom ili nekom od lokalnih nivoa.

Međunarodna zajednica u ovom trenutku ima, i dalje, veoma značajne ovlasti i mogućnosti, ali ih koristi u minimalnoj mjeri, s argumentacijom da rješenja za probleme u državi moraju tražiti i implementirati domaće državne strukture i domaći politički lideri, zanemarujući, pritom, činjenicu da instrumenti za rješavanje pojedinih kompleksnih situacija, prema postojećim ustavnim i ugovornim aranžmanima, stoje isključivo na strani međunarodne zajednice te da domaći lideri, uz najbolju volju i namjere, pojedine probleme ne mogu riješiti sami, odnosno bez aktivnog sudjelovanja predstavnika međunarodne zajednice.

Iako analiza međunarodne zajednice nije u fokusu ovog istraživanja, bitno je zapaziti da je međunarodna zajednica prisutnija u Bosni i Hercegovini nego u bilo kojoj drugoj tranzicijskoj državi u Evropi i da, i pored te činjenice, Bosna i Hercegovina ima najsporiji tempo progresa na unutrašnjem i međunarodnom planu.

Prihvatajući ovu logiku kao osnovanu i utemeljenu, apstrahirajući visok stepen postojećih i neiskorištenih mogućnosti koje još uvijek stoje na strani međunarodne zajednice, a i podržavajući logiku da Bosni i Hercegovini niko ne treba i ne može pomagati ukoliko ona ne pomogne sama sebi, valja potpunije i odgovornije razmotriti mogućnosti koje stoje na strani same Bosne i Hercegovine.

 

Promjena svijesti – pretpostavka progresa

U vremenima krupnih društvenih promjena sve je drugo lakše mijenjati nego svijest, mentalitet i navike ljudi. I nakon promjene političkog sistema, načina proizvodnje, ustava, himne, mnogih zakona i sl., ljudi tendiraju da zadrže svoje stare navike i uobičajene forme ponašanja. U ovoj činjenici valja prepoznavati potrebu da svaka promjena oko koje se postigne potreban konsenzus i slaganje svih potrebnih aktera ni u kom slučaju nije završena donošenjem određene odluke, zakona ili ustavne odredbe.

Progres liderstva, slijeđenja i ukupne situacije u društvu i državi (unutar naroda, makar oni bili i konstitutivni, i unutar značajnog procenta građana koji se ne identificiraju ni s jednim od naroda) neće biti moguć sve do momenta u kome će svi relevantni akteri države Bosne i Hercegovine početi raditi u interesu naroda i građana, odnosno države u cjelini.

Tom momentu logično treba prethoditi izgradnja bh. državotvorne svijesti, koja će nakon toga biti slijeđena adekvatnom autentičnom bh. političkom praksom i stvarnošću.

Sadašnja situacija, u kojoj neki od legitimnih predstavnika Bosne i Hercegovine ne promoviraju vrijednosti svoje države (ignorirajući svoje obaveze), već drugih država, a svoja prava traže od svoje države, jednostavno nije održiva niti je poštena i principijelna u elementarnom smislu.

I pored svih promjena koje su se do sada dogodile, neminovno je očekivati mnoštvo promjena u većini sfera organiziranja države i društava (trenutno postoje najmanje tri heterogena društva) u Bosni i Hercegovini, jer je teško pronaći područje u kome stanje ima bilo kakvu formu konačnosti. Skoro se svuda prije može govoriti o formama prelaznog stanja.

Dakle, iz više se razloga promjene u Bosni i Hercegovini trebaju očekivati, ali i zahtijevati i izvoditi. Dugoročno, sadašnje stanje stvari nije održivo. Istovremeno, na političkom je horizontu države teško prepoznati konsenzus oko toga šta i kako treba promijeniti. Naprotiv, postoje divergentne ideje, vizije i zamisli oko budućnosti države i njenih naroda i građana.

Neke su od njih vrlo opasne jer zagovaraju implementaciju političkih koncepata koji su doveli do rata u Bosni i Hercegovini. Uz blagu dozu ironije, moguće je tvrditi da u aktuelnim okolnostima u Bosni i Hercegovini imamo Klauzevica okrenutog naglavačke. Naime, Klauzevic je poznat po svojoj tvrdnji da ”rat nije ništa drugo nego nastavak politike drugim sredstvima”.

Ako se analizira suština namjera aktuelnih politika na bh. političkoj pozornici, onda je moguće zaključiti da mnoge politike u današnjoj Bosni i Hercegovini nisu ništa drugo nego nastavak rata drugim sredstvima, odnosno, da se politikama nastoje ostvariti ciljevi koji se ratom nisu uspjeli postići. Ova je činjenica značajna sa stanovišta da nastavak tih ratnih politika, u većini slučajeva, za cilj nema jačanje i integraciju države, već naprotiv, njenu fragmentaciju pa čak i disoluciju.

Promjena svijesti nije bitna samo u sferi politike. Korektno je zapaziti da je, vjerovatno, najpotrebnija u politici, jer politika u BiH ostvaruje utjecaj na skoro sve bitne sfere djelovanja i države i društva – na ekonomiju, na obrazovanje, na sport, kulturu, umjetnost, kao i druga područja kreativnog ispoljavanja pojedinačnih i kolektivnih vrijednosti građana Bosne i Hercegovine.

 

Siva ekonomija

Moguće je, međutim, vršiti određene promjene i izvan utjecaja politike, a koje mogu imati povratni pozitivan utjecaj, kako na politiku tako i na ukupno stanje u Bosni i Hercegovini. Primjera radi, rješavanje problema sive ekonomije predstavlja problem koji traži jednovremeni angažman politike, ekonomije, pravosuđa, medija i nekih drugih, vladinih i nevladinih institucija, ali i velikog broja građana, radnika, kako bi se postigao zdraviji politički, ekonomski i društveni ambijent, jer siva ekonomija ni izbliza nije samo problem ekonomske naravi.

Iako je iskorjenjivanje prisustva sive ekonomije pretpostavka za jačanje nacionalne (državne) ekonomije, jačanje međunarodnih ekonomskih odnosa, ali i šansa za kreiranje velikog broja novih radnih mjesta i podizanje kvaliteta života za radnike – građane unutar državnih granica, na ovaj način podiže se snaga i kvalitet velikog broja državnih institucija, odnosno, države u cjelini.

U ovom, na prvi pogled ekonomskom pitanju, politika i političari imaju presudnu ulogu. Ako građani vide da političari poštuju državu i njene propise, da se bore za opći napredak a ne samo za ličnu dobit, onda će i građani promijeniti svoj odnos prema ovom problemu.

Iskustva mnogih država, koje su se na uspješan način nosile s ovim izazovom, govore da je podizanje svijesti o štetnosti sive ekonomije praćeno konkretnim zakonskim i ekonomskim mjerama, bitnije od represivnih mjera kojima se sankcioniraju nosioci sive ekonomije.

Da je postojanje državotvorne i patriotske svijesti od presudnog značaja i u sferi borbe protiv sive ekonomije, govori i činjenica da skandinavske države, koje imaju najveće poreze i davanja prema državi, imaju najniži nivo sive ekonomije.

Sa stanovišta liderstva i u sferi borbe protiv sive ekonomije, kao i na bilo kom drugom polju, djelovanje lidera ličnim primjerom predstavlja jedan od najočiglednijih i najuvjerljivijih načina ostvarivanja utjecaja na sljedbenike u pravcu realizacije promjene i kreiranja stanja kojim se institucionalizira željeno rješenje.

Pored potrebe rješavanja problema sive ekonomije, potrebno je vršiti određene promjene u sferi same realne ekonomije. Naime, ekonomiji Bosne i Hercegovine još uvijek dominira svijest da je proizvodnja osnova ekonomije, što je posljedica višedecenijske pozitivne proizvodne prakse privrede socijalističke Bosne i Hercegovine.

U novonastalim je uvjetima potrebno zapaziti da ekonomija ima dva jednako važna stuba na kojima stoji – proizvodnju i prodaju. Razvijene tržišno-orijentirane ekonomije čak više pažnje pridaju prodaji, pa u planiranju svoje proizvodnje kreću od tržišta na kome će prodati svoje proizvode i tek kada utvrde postojanje takvog tržišta pristupaju proizvodnji. Fokus na prodaju, odnosno na realizaciju kao usko grlo svake proizvodnje (kako je to shvatao Karl Marx) zasigurno će podići i konkurentnost i kompetitivnost bh. ekonomije, a time i ukupan kvalitet života u Bosni i Hercegovini. No, da bi se dogodila promjena u odnosu prema prodaji i ekonomiji uopće, potrebno je da se takva promjena dogodi u svijesti ljudi koji donose odluke u toj sferi.

 

Praktičan, a ne načelan konsenzus

Kako, inače, velike ideje, strategije, vizije, planovi i odluke opstaju ili nestaju u fazama implementacije, tako u Bosni i Hercegovini valja posvećivati posebnu senzibilnost i pažnju primjenama donesenih odluka, jer je mogućnost različitih interpretacija i zloupotreba tih odluka veća nego u mnoštvu drugih sredina. Dakle, stvaran progres može se desiti u situacijama koje se karakteriziraju konsenzusom oko praktičnih rješenja i oko njihove primjene kojom će se proizvoditi konkretne promjene i unapređenja postojećih rješenja.

U sadašnjim uvjetima ideje jačanja organizacije, funkcionalnosti i snage države nemaju potreban konsenzus na nivou kritične političke volje etno-nacionalnih elita koje dominiraju političkom scenom države. Sadašnja kohabitacija divergentnih politika koje se tumače kao secesionističke, na jednoj, i unitarističke, na drugoj strani, nemaju potrebnu snagu kreiranja zajedničkog tla oko kojeg je moguće postići potreban konsenzus. Pri tom je moguće, sa stanovišta realnog stanja, tvrditi da su za Bosnu i Hercegovinu skoro jednako opasne tendencije ekstremne centralizacije i ekstremne decentralizacije.

Iako historijske činjenice, u smislu opasnosti po očuvanje kontinuiteta postojanja Bosne i Hercegovine, govore o prisutnijim vanjskim opasnostima koje su u različitim periodima tražile sugovornike unutar same Bosne i Hercegovine, sadašnji historijski moment naglašava veću odgovornost onih kojima se pripisuje namjera unitarizacije.

Naime, političke ideje i političke snage koje zagovaraju snažne centralne državne strukture i funkcionalan politički sistem, a kojima se od političkih neistomišljenika prigovara namjera unitarizacije, predstavljaju po pravilu političke entitete i strukture koje se trebaju pobrinuti za formulu rješenja prihvatljivih za sve bitne aktere unutar Bosne i Hercegovine.

 

Kako do stvarnog napretka

U ovom kontekstu valja razlikovati političke aktere kojima se prigovara namjera unitarizacije države Bosne i Hercegovine, a koje se zalažu za njenu funkcionalnost, od političkih aktera koji se zaista zalažu za unitarnu bh. državu.

Ove se razlike mogu prepoznati kao mogućnost pronalaska centralne pozicije za dobro liderstvo u Bosni i Hercegovini. Niti unitarizacija, niti secesija, neće voditi ka napretku, već naprotiv, ka daljim podjelama i nesporazumima. Napredak se može postići u kontekstu rješenja s kojim će se identificirati u približno jednakoj mjeri svi narodi i svi građani Bosne i Hercegovine.

Koncepti odvajanja jednog entiteta, stvaranja trećeg entiteta ili stvaranja snažne centralne vlasti, stvara iluziju napretka za određene nacionalne politike, odnosno nacionalne prostore i populaciju. Ovi koncepti, međutim, ignoriraju stvarne potrebe čovjeka i građanina Bosne i Hercegovine. U konačnom, ovi će koncepti najviše štete proizvoditi onima u čije ime se, navodno, i proizvode, zagovaraju i realiziraju.

Lahko je, na nivou Bosne i Hercegovine, postići konsenzus da narodi i građani zaslužuju bolju državu od ove koju imaju, na bazi ljudskih, društvenih, prirodnih i drugih potencijala kojima država raspolaže. Na nivou liderstava koja predstavljaju narode i građane, međutim, nimalo nije lahko postići konsenzus oko načina kojima se može doći do bolje države. Većina tih liderstava ima strah da bi u mehanizmima prelaska iz sadašnjeg u bolje stanje mogli izgubiti sadašnje pozicije i nisu spremna rizikovati ulazak u mehanizam promjene ukoliko nemaju garancije da će i dalje biti u poziciji da budu na vlasti.

Ukoliko su ove premise tačne, onda je moguće zaključiti da sadašnja liderstva nisu dostojna naroda i građana Bosne i Hercegovine.

Svim narodima i svim građanima BiH potrebna je domovina bolja od sadašnje, na bazi postojećeg uvjerenja da je takva domovina dostižna i ostvariva. Takva se domovina neće moći napraviti kao domovina koja je bolja za Bošnjake, ili za Srbe, ili za Hrvate – o čemu je moguće čuti pojedine koncepte aktuelnih liderstava u BiH. Takvu je domovinu moguće napraviti samo u uvjetima da ona istovremeno bude bolja i za Bošnjake, i za Srbe, i za Hrvate, a i za sve one koji žive u njoj a ne identificiraju se ni s jednom od triju prethodno spomenutih etničkih grupa.

Takvu domovinu neće napraviti liderstva koja su sukobljena, podijeljena i zainteresirana samo za dobrobit uskog kruga koji zastupaju i koji ih održava na vlasti. Bolju domovinu može napraviti odgovorno liderstvo s vizijom o državi u kojoj su harmonizirani odnosi između naroda i građana, koja je funkcionalna i sposobna da se nosi s izazovima i problemima unutar države, ali i da kao koristan član učestvuje aktivno u odnosima unutar regiona, odnosno u širim međunarodnim odnosima.

Sadašnja liderstva, koja su zatvorena, sukobljena i neuklopljena u šire međunarodne trendove, ne garantiraju takav napredak.

Ono što je u takvoj situaciji dodatni otežavajući problem jeste činjenica da ne postoji razvijen mehanizam potrebnog dijaloga koji bi mogao proizvesti potrebnu zajedničku viziju i konsenzus oko promjena koje je potrebno napraviti. Sadašnja politička liderstva proizvode situacije koje više vode ka konfliktu nego ka konsenzusu. Promjene koje mogu proizvesti stvarni napredak i progres mogu biti izvodive i održive samo ako su temeljene na konsenzusu i zajedničkom prihvatanju.

Više je bilo pokušaja, posebnom tokom posljednje decenije, da se naprave značajni iskoraci i reforme u Bosni i Hercegovini. Pored činjenice da se određeni pomaci ostvaruju, dominantan je dojam da praksa pokazuje da je daleko lakše pronaći pogrešan nego ispravan put. Složena domaća politička scena značajno opterećena utjecajem međunarodne zajednice, koja, i pored visokog nivo ovlaštenja i mogućnosti, pokazuje malo spremnosti da konstruktivno utječe na orijentaciju i tempo promjena u Bosni i Hercegovini, ne nude jednostavne pretpostavke za uspjeh u bilo kom području djelovanja državnih i društvenih struktura u kojima se promjene nastoje ostvariti.

 

Ambijent za liderstvo

Pored sljedbenika, na izbor i kvalitet lidera svoj neprekidan i važan utjecaj ostvaruje i ambijent u kojem lider djeluje, odnosno, situacija. Bez ikakve posebne analize, jednostavnim općim uvidom u stanje liderstva u Bosni i Hercegovini moguće je zaključiti da Bosni i Hercegovini neminovno treba transformacijsko političko liderstvo. Transformacijsko liderstvo podrazumijeva snažnu lidersku ulogu u procesu kojim se proizvodi sistemska promjena, u političkim, ekonomskim ili drugim strukturama države, a rjeđe u međunarodnim okvirima.[1]

U mjeri u kojoj je potrebno govoriti o razvijanju i izgradnji političkih lidera, kako bi bili sposobni osmisliti i realizirati transformaciju društvenih i državnih struktura, u skoro je jednakoj mjeri potrebno govoriti i o potrebi stalnog mijenjanja i razvijanja političkih sljedbenika. Kompleksnost sveukupnih, pa i samih političkih prilika, unutar Bosne i Hercegovine često ne omogućava jednostavno i ispravno prosuđivanje onog što je u BiH dobro ili loše, moguće ili nemoguće, izvodivo ili neizvodivo.

Tako se često događa da se politički sljedbenici, a glasači posebno, opredjeljuju za ono što im se više dopada, a ne za ono što je praktično provodivo i moguće. U tom smislu, odgovorni lideri imaju obavezu da paralelno s vlastitim izgrađivanjem rade i na izgrađivanju i edukaciji svojih sljedbenika, da im pomažu u profiliranju kriterija i stavova u smislu opravdanosti i provodivosti izbora koji se prave na putevima transformacije. Budući da iskustvo govori da se sljedbenici i glasači češće opredjeljuju za opcije koje im se više sviđaju, a koje su često nerealne i neprovodive, lideri sljedbenicima trebaju pomoći da prepoznaju i slijede vrijednost transformacijskog liderstva koje neće samo obećavati, već i realizirati potrebne i poželjne društvene promjene.

U ovom se kontekstu riječ transformacijsko shvata s pozitivnom konotacijom. Ona podrazumijeva temeljitu rekonstrukciju čiji je rezultat sistem primjetno bolji od onog koji je postojao prije transformacije.

Transformacijsko se liderstvo razlikuje od revolucionarnog liderstva. Revolucije često proizvedu režime bolje od prethodnih – bolje u nekim, a gore u nekim drugim aspektima. ”One se, međutim, generalno karakteriziraju upotrebom sile u zbacivanju prethodnog režima i naknadnim korištenjem prisile u nametanju i očuvanju vlasti nad cjelokupnom populacijom.”

Transformacijski lideri prepoznaju se po manje štetnim promjenama koje se karakteriziraju dužim trajanjem. Historija ne nudi primjere transformacijskog liderstva koje je uspjelo realizirati sve planirane promjene, ali nudi veći broj onih koji su značajno obilježili ne samo historiju države u kojoj su realizirani već i historiju cjelokupnog čovječanstva. Među najsvjetlije primjere transformacijskog liderstva uvrštavaju se uloge generala Charlesa de Gaulea, Michaila Gorbachova, Denga Xiaopinga i Nelsona Mandele.[2]

U analizi američke historije moguće je ulogu prepoznati transformacijskog lidera u liku predsjednika Abrahama Lincolna, i to ne slučajno, iz vremena kada se Amerika nalazila u vremenu snažne unutrašnje krize.

Ako se u odnosu na stanje u Bosni i Hercegovini posmatra značaj i uloga transformacijskog liderstva, onda je moguće prepoznati prostor u velikom broju značajnih državnih sektora u kojima se ovakvo liderstvo treba prakticirati.

Radi ilustracije, moguće je spomenuti nekoliko jednostavno uočljivih područja.

U sferi politike potrebno je postići funkcionalniji ustavni aranžman, posebno na nivou entiteta i države, gdje se često pojavljuju nove situacije i prepreke koje onemogućavaju efikasno funkcioniranje državnih institucija. U situaciji gdje se više traga za izgovorima nego za rješenjima lahko je pronaći mogućnost za blokiranje postojećeg sistema i kreiranje situacije u kojoj se pristupa “trgovini”, na način da se postižu neki partikularni ciljevi, obično u ime određenih naroda ili partija (iako se u takvim situacijama u suštini obično promoviraju interesi malog i privilegiranog broja ljudi koji ispred svojih sebičnih motiva isturaju izgovore povezane s potrebom zaštite svog ugroženog naroda, partije, regiona i slično.

U tom se pogledu i postojeća ustavna rješenja i mogućnosti tretiraju veoma selektivno – iz njih se uzimaju odredbe koje se u pojedinim trenucima mogu tumačiti kao osnova za promociju svojih prava i ciljeva, a obično se potpuno ignoriraju druge odredbe koje govore o obavezama ili pravima i mogućnostima drugih. Takav selektivan pristup, često bez predviđenih odredaba kojima bi se sankcioniralo takvo ponašanje, jednostavno ne da daje prostora za manipulacije već kreira atmosferu nadmetanja pojedinih aktera u tome koliko daleko i kako je drsko moguće manipulirati pojedinim ustavnim i zakonskim aranžmanima i rješenjima koja nisu dovoljno precizirana i gdje nisu propisane adekvatne sankcije za moguće slučajeve zloupotrebe.

 

Sfera sigurnosti

Transformacijsko liderstvo potrebno je i u sferi sigurnosti. Sigurnost je ishodište svih ostalih funkcija države i društva – bez sigurnosti nema ni obrazovanja, ni kulture, ni proizvodnje, umjetnosti, politike itd. Sigurnosne prijetnje i izazovi uvećavaju se konstantno i pojavljuju. Sve raznovrsnije i opasnije prijetnje po sigurnost moderne države traže adekvatne reakcije sistema sigurnosti moderne države. Savremena sigurnosna praksa modernih država svijeta pokazuje da se mnoštvom političkih i sigurnosnih aranžmana, međunarodnih i nacionalnih, većina država opredjeljuje da integrira sigurnosne funkcije i da bitno podigne kvalitet funkcionalnosti svojih nacionalnih sistema sigurnosti na unutrašnjem planu, odnosno da pojačaju stepen povezanosti svoje nacionalne sigurnosti s internacionalnim sigurnosnim strukturama na međunarodnim planu. Pritom je, uz sve veći obim i vrstu sigurnosnih prijetnji prisutan sve ograničeniji obim materijalnih i finansijskih resursa za funkcioniranje sistema sigurnosti. Uvažavanje ovih okolnosti proizvelo je poznate koncepte ”pametne odbrane”, čija je suština ne u tome kako trošiti više već kako trošiti bolje, odnosno, pametnije.

Institucije Bosne i Hercegovine ne pokazuju niti shvatanje prave ozbiljnosti ovih realnosti niti praktične namjere da idu u susret zahtjevima različitih rješenja kojima će se ostvarivati sigurnost u aktuelnom vremenu. Umjesto da se nastave reforme u sistemu sigurnosti i postigne funkcionalnost i povezanost sigurnosnih institucija, barem na nivou na kojem sarađuju kriminalci i nosioci različitih sigurnosnih prijetnji, na političkoj se pozornici češće čuju inicijative za ukidanje pojedinih sigurnosnih struktura i institucija ili za smanjenje njihovog obima ili budžeta potrebnog za finansiranje njihovog rada.

Transformacijsko liderstvo potrebno je u mnoštvu drugih oblasti pa tako i u prakticiranju sistema vrijednosti, koji se javljaju kao referentne tačke u mnogim područjima djelovanja pojedinaca i timova. U tom kontekstu, pored mnogih trendova koje je potrebno mijenjati i unaprjeđivati, vjerovatno je kvalitet komunikacije nešto što zahtijeva najhitnije korekcije.

Tako je veoma uputno razviti praksu unutar koje sukob mišljenja neće značiti i sukob ličnosti, odnosno da ”to što nisi sa mnom ne znači da si protiv mene”. Konsenzus i približavanje međusobno različitih i udaljenih gledišta nije moguće postići bez razmjene argumenata koji će zastupati različita mišljenja i različita stajališta.