Enver Kazaz, navodno ugledni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, povodom nedavnog proslavljanja 20 godina rada “Dnevnog avaza” rekao je da se “avazovština”, pojam kojega je inaugurirao zajedno s književnikom Ivanom Lovrenovićem, emancipirala i ispravila, a da je “avazovština” preselila u druge medije. No, prava je istina u tome da nije “avazovština” promijenila medije, nego ih je promijenio Enver Kazaz, danas glavni politički analitičar “Dnevnog avaza”. U današnjem intervjuu za te novine u vlasništvu Fahrudina Radončića obrušio se na sve što hoda a nacionalno se izjašnjava ili se izjašnjavalo Bošnjakom. No, to ne treba čuditi jer Kazaz je često mijenjao ideološke tangice. “Stav” će, stoga, pokrenuti “Feljton o političkim ubistvima Envera Kazaza” s radnim naslovom “Kazaz protiv Kazaza”, kao ponajbolji dokaz da je čovjek sam sebi najveći neprijatelj. Zapisano ostaje, a Kazaz je iza sebe ostavio prljavi trag po raznim novinskim arhivama, ali i onome što će se neki usuditi nazvati „znanstvenim radovima“. Sam je sebi uskakao u usta toliko puta, sam je sebe pobijao toliko puta da je to naprosto sramotno. Kao svojevrsna najava ovog feljtona, a povodom njegovog novog angažmana u “Dnevnom avazu”, prisjećamo se Kazazovog teksta o Fahrudinu Radončiću, pisanog na početku političke karijere ovog medijskog tajkuna. Dakle, Kazaz protiv Kazaza u “Danima” 2010. godine:
„Opet me je prošle sedmice napao predsjednik P.E.N. centra BiH u Globalu, glasilu Fahrudina Radončića, predsjednika nedavno formirane političke stranke koji se ovih dana proslavlja skandalima, što ih sustavno izaziva u javnosti. Radončić to čini na različite načine. On sa svog mobilnog telefona prijeti SMS porukama novinarkama koje istražuju bezbrojne afere u koje je na različite načine uključen (prošlosedmični slučaj Nadine Malićbegović, iz magazina Crta BHRT-a). A svega nekoliko dana prije rasističkim jezikom pokušao je satrati Dušku Jurišić, pa je potom u nekakvom predavanju na Institutu za demokratiju u SAD-u obećao da će kad dođe na vlast oprostiti svaki kriminal svim Bosancima i Hercegovcima pod uvjetom da iz inostranih banaka povuku svoj novac i stave ga preko ovdašnjeg bankarskog sistema na raspolaganje novom velikom etničkom vođi, Fahrudinu Radončiću, lično. U isto vrijeme širio se iz njegove medijske mašinerije najodvratniji oblik mizoginije u napadu na Vildanu Selimbegović, Dušku Jurišić, Borku Rudić i Dubravku Kenjić na spolnoj osnovi uz primjese fizičkog rasizma. (Vidjeti tekst Orkestar za svadbe i sahrane iz Globala, od 28. 1. 2010.) Radončić i njegova stranka u svojoj medijskoj mašineriji izravno napadaju i službenike iz institucija sistema koji po svojoj profesionalnoj obavezi moraju ispitivati njegove zakonski sumnjive rabote.
Dakle, to je način na koji se Radončić političar bori za naklonost Radončića medijskog tajkuna, dok ta dvojica nastoje zataškati svaku iole sumnjiviju rabotu trećeg, poslovnog Radončića, koji u savezu s raznoraznim džaferovićima otvoreno harči javni novac Razvojne banke FBiH, istodobno se kunući da se bori za dostojanstvo Bošnjaka. Na sve to Radončić, stranački šef, uzvikuje Aman Srebrenice, pretvarajući strašni genocid nad Bošnjacima u jeftini politički gaf u surovoj borbi za vlast. E u takvom kontekstu Radončićevih političkih poteza, napada me u njegovom Globalu njegov kolumnista Vlaisavljević, predsjednik ovdašnjeg P.E.N.-a, pokušavajući delegitimirati moju inicijativu da P.E.N. zauzme stav povodom Radončićevog rasističkog satiranja Duške Jurišić. Je li u Radončićevom istupu bilo šovenstva ili nije, da li je išta upućivalo na rasistički stav, ili nije? Je li Radončić danima u svojoj medijskoj mašineriji satirao Dušku Jurišić na etničkoj, spolnoj, rodnoj i profesionalnoj osnovi, ili nije? O tome se Enver Kazaz precizno i nedvosmisleno očitovao, ne samo pokretanjem inicijative prema P.E.N.-u, već i u izjavi datoj dnevnom listu Oslobođenje.
Dakle, u Radončićevom istupu na Radio Kalmanu bilo je očitog jezika mržnje. Radončić je širio mržnju prema Duški Jurišić na nacionalnoj osnovi, a svakodnevno je prije toga u svojim glasilima provodio ne samo linč nad ovom novinarkom, nego je nju i njene kolegice Global napao i na spolnoj osnovi. O tome se Ugo Vlaisavljević, profesor, filozof, predsjednik P.E.N.-a, očitovao – NIJE. Zaključak se nameće sam od sebe. Prema Vlaisavljeviću nema, dakle, ničeg spornog u Radončićevom napadu na Dušku Jurišić. Zato i ne treba da se oglašava. Radončićeva izjava je njemu prihvatljiva i ni po čemu ne dovodi u pitanje načela iz Povelje međunarodnog P.E.N-a. Zaklonjen iza kolektivnog stava, on će ushićeno u svojoj kolumni zakliktati u prošlonedjeljnom Globalu: “Upravni odbor nije podržao inicijativu profesora Kazaza, a za to je trebala jednoglasna podrška svih njegovih članova.” Ali, Radončić svom kolumnisti postavlja novo u nizu teških iskušenja. Jer, sad pitanje glasi: da li će Vlaisavljević poduzeti išta kao P.E.N.-ov predsjednik povodom Radončićevih prijetnji novinarki Nadini Malićbegović?
Dosljedno izvedene implikacije iz Vlaisavljevićevog napada na mene ukazuju da on pakuje optužnicu ne samo meni, nego i svima onima koji su osudili Radončićev jezik mržnje. I to optužnicu po tri osnove: moralnoj, psihološkoj i ideološkoj.
Evo ga, hoće reći Vlaisavljević, komunizam je još živ i opasan, i sve će nas vratiti u jednopartijski sistem. Uplašen od tog demonskog komunizma, kolumnista Radončićevog Globala, izvodi najrigidniju ideološku gestu nastojeći da u javnost ubaci fobiju od komunizma i na taj način pribavi svom poslodavcu u borbi za vlast moralni i ideološki legitimitet. Jednostavno rečeno, Radončićev kolumnista je postao ideolog Radončićevog SBB-a. Ali, tu se ne zaustavlja novopečeni ideolog Radončićeve stranke. U svoj ideološki rad upregao je i čitav P.E.N. tako što manipulira mojom inicijativom podmećući joj da je politički motivirana i odričući joj svaku mogućnost principijelnog zalaganja za vrijednosti koje promovira i za koje se zalaže povelja na kojoj je utemeljena ova međunarodna organizacija. I uspio je u tome. Uspio, jer je iskoristio predsjedničku poziciju kao čist oblik političke moći. A ova je organizacija preko Vlaisavljevićevog teksta u Globalu postala talac svoga predsjednika i ideološka filijala Radončićeve stranke. To potvrđuje i činjenica da smo preko predsjednikove kolumne u Radončićevom glasilu saznali kako glasi konačan stav Upravnog odbora o mojoj inicijativi, a ne redovnim putem – internom komunikacijom ili saopćenjem za javnost.
Predsjednik je prisvojio sebi pravo da jedino u svojoj kolumni informira javnost o stavu Upravnog odbora. Pritom, znakovito je da predsjednik P.E.N.-a informira javnost o stajalištima njegovog Upravnog odbora u svojoj kolumni u magazinu čiji je vlasnik predsjednik političke partije koji je trebao biti predmetom P.E.N.-ove reakcije. Novo pitanje glasi: je li Global glasilo P.E.N.-a ili Radončićevog SBB-a? Ili, možda, nema razlike između ovog dvoga? Nije predsjedniku P.E.N.-a dovoljno to što napada mene i sve one koji su osudili Radončićev šovenski gest, već se obrušava i na medije propisujući im kriterije prema kojima će djelovati u javnosti. Tu se Vlaisavljević pridružuje svom poslodavcu. I Radončiću i Vlaisavljeviću prešlo je u radosnu naviku obrušiti se na medije.
Radončić to, kao političar, čini otvorenim prijetnjama, ucjenama i najgorim mogućim rječnikom, a Vlaisavljević, kao ideolog, propisivanjem normativa proizašlih iz njegovih ideologemskih mjerila. Nisu li ovako žestoko napadali medije jedino ideološki slugerani vlastodržaca u totalitarnim sistemima i nisu li samo totalitarni moćnici na ovaj način držali medijima lekcije? Nećemo li od sada uz teror avazovštine morati podnositi i UGOUMLJE kao nov sistem ideoloških fantazmi u službi Fahrudina Radončića?“