Pa ko je taj ko može odustati od zahtjeva za revizijom presude? To pravo nema ni Bakir Izetbegović ni SDA. Jedino porodice nastradalih mogle bi odustati od tog zahtjeva, i to je pitanje metafizičke odgovornosti. S druge strane, pitanje pravno-krivične odgovornosti Srbije pitanje je istine. Nevjerovatno je da se pitanja metafizičke i moralno-etičke i pravno-krivične odgovornosti za zločin svode na dnevnopolitičku ravan. Najveći pravni stručnjaci svijeta stavljaju svoj životni autoritet pred ogledalo zastupajući Bosnu i Hercegovinu u ponovnom sudskom postupku, i to daje nadu

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Profesor Mustafa Spahić rođen je 1950. godine u Zenici. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1973. godine, a Fakultet političkih nauka 1978. godine. U Sarajevskom procesu 1983. godine uhapšen je i osuđen u grupi od trinaest bošnjačkih intelektualaca na pet godina zatvora. Od 1993. godine djeluje kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi te kao hatib u Čobaniji džamiji u Sarajevu. Autor je dvadesetak knjiga iz oblasti historije islama, islamske kulture i civilizacije, etike i sociologije.

STAV: Družili ste se s Alijom Izetbegovićem još dok ste boravili u zatvoru, nakon čuvenog Sarajevskog procesa 1983. godine. Koliko su ideje mladomuslimanstva utjecale na formiranje SDA i koliko ste Vi, direktno ili indirektno, bili uključeni u proces njenog nastanka?

SPAHIĆ: Moja je životna želja bila upoznati “Mlade muslimane”. U medresi sam čitao Takvim i Glasnik i susretao se sa sjajnim tekstovima potpisanim pseudonimima: LBS, DRHM, Neretvica… Kada sam izbačen iz internata, s odlukom da se u njega više nikada ne mogu vratiti, počeo sam posjećivati tribine u Carevoj džamiji, a poslije bi se sijelilo. Počeo sam tu dolaziti i tu sam upoznao Husu Živalja, Kasima Bukvića i druge. Pitao sam ih ko su ti ljudi koji pišu tako dobre tekstove pod šiframa. Rekli su mi da je “LBS” Alija Izetbegović, a šifra je bila sastavljena od početnih slova u imenima Lejla, Bakir i Sabina. U meni se javila neodoljiva želja da upoznam tog čovjeka i te ljude. Sjećam se kako sam doživio susret s Kasimom Dobračom. Bio sam na jednom od tih sijela i svi su odjednom ustali. Ušao je čovjek s francuskom kapom na glavi. Pitao sam ko je taj čovjek, a Hazim Begić, koji je radio u Islamskoj zajednici, rekao mi je: “To ti je Dobrača.”

Meni je to, da uživo vidim Kasima Dobraču, bio veći doživljaj nego da sam dobio Nobelovu nagradu. Tu sam upoznao i Ešrefa Čamparu i brojne druge prominentne intelektualce. Aliju sam upoznao kasnije. Hasan ef. Ljevaković, vjerskoprosvjetni referent i najbliži prijatelj Dobrače, govorio mi je o Alijinim iskustvima u zatvoru. Rekao mi je da Alija nikada nije htio od svojih primiti paket ukoliko isti takav paket ne bi donijeli Vahidu Kozariću ili Ešrefu Čampari. Tolika je bila idejna i vjerska povezanost tih ljudi. Tek sam nakon medrese upoznao Aliju, ali mi je životna želja bila da se s njim više družim. Smatrao sam da ni od koga ne mogu više naučiti nego od Nerkeza Smailagića i od Alije Izetbegovića. Stalno sam dovio da se družimo.

Kad smo došli u zatvor, rekao sam Aliji: “Evo, moja je dova primljena. Konačno se možemo družiti.” U zatvoru smo intenzivno čitali i družili se, ne samo jedni s drugima nego i s Nikolom Novakovićem i fra Ferdom Vlašićem. Imali smo sjajnu biblioteku u zatvoru. Tu su bili svi klasici svjetske književnosti. Tu sam čak našao i Hegelovu Filozofiju povijesti, koju nisam mogao naći na slobodi. Nabavio sam nekoliko teka i prepisao to Hegelovo djelo. Alija nije volio Hegela, on je volio Kanta. Dugo sam vremena potrošio da ga nagovorim da pročita Hegelovu Filozofiju povijesti, i kad je konačno pročitao tu knjigu, rekao mi je: “Hvala ti, ovo je bilo jako korisno.” U zatvoru sam našao slobodu. Jedino su u zatvoru ljudi mogli slobodno razgovarati o politici u komunizmu. Smatram da su ti zatvorski razgovori dosta utjecali na oblikovanje političkih stavova Alije Izetbegovića, a samim tim i na idejnu platformu SDA.

STAV: Šta je to “politika srednjeg puta”, o kojoj je govorio Izetbegović?

SPAHIĆ: To je nemoguće razumjeti bez njegovog teorijski najznačajnijeg djela Islam između Istoka i Zapada. Znate, u filozofiji imaju ta dva monopolarna pogleda na život: idealistički i materijalistički. Alija je smatrao da je kompletan život između toga dvoga, da je on i duhovnost i materijalnost, i da oni komplementarno čine jedinstvo svijeta i života. Kada Alija piše o braku, recimo, on smatra da je brak istovremeno vjerski i moralni čin, kao i vanjski, zakonom uređeni ugovor. Brak, dakle, nije samo sklapanje veze između dvaju tijela, nego i između dvaju svjetova emocije i duha.

Svijet je Božijim stvaranjem istovremeno duhovan i materijalan. Alija je to razumio. U politici je izvanjsko ono što je korist, interes, uređenje zakona i rješavanje vanjskih problema i pitanja. Međutim, sloboda nije materijalna. Ona je prostor duhovnosti i tu ne treba polagati nade u ustav. Sloboda se nalazi u srcima ljudi i, kada se tamo ugasi, nijedan ustav ne može joj pomoći. Ali, dok se tamo nalazi, ne trebaju joj zakoni, ustavi i sudovi da je spase. A šta je sloboda u srcima ljudi? To nije da radimo šta nam prvo padne na pamet. To je negacija slobode koja vodi njenom uništenju. Društvo u kojem ljudi ne priznaju nikakav nadzor nad svojom slobodom ubrzo postaje društvo u kojem sloboda počinje pripadati samo nekolicini divljaka. Istinska, prava politika jeste politika sinteze i ravnoteže i ona nikada ne može nijednu dimenziju čovjekovog bića zanemariti. Naime, nemoguće je vidjeti u politici etiku. Ispravna politika funkcionira na principu najbolje uređene kanalizacije. Kanalizacija se nikad ne vidi i o njoj se ne razmišlja. Ona je nevidljiva sve dok ne puknu cijevi. Kada se to desi, svi postanu svjesni njenog postojanja. Bez kanalizacije, čitav bi grad bio smetljište.

Alija je zastupao politiku koja razumijeva relaciju između etike i politike. Kant, kojeg je Alija beskrajno volio, kaže da istinska politika ne može učiniti nijedan korak a da se prije toga ne pokloni moralu. “Mada je politika teška vještina, njeno sjedinjenje s moralom nikakva je vještina. Moral presiječe čvor koji politika ne može riješiti čim nije s njom u saglasnosti”, zapisao je Kant. Etika daje politici unutrašnji sadržaj i smisao, unutarnji rezon, jer etika postavlja pitanje smisla i cilja. Etika pita je li nešto dozvoljeno ili nije, a čista politika, sekularno poimana, sve vrednuje prema rezultatima i posljedicama. S druge strane, islam kroz šerijat, a to muslimani zaboravljaju, sve vrednuje i prema namjerama, i prema rezultatima, i posljedicama. Alija je od onih ljudi koji nikada nije rastavljao namjere i posljedice, etiku i politiku.

STAV: Koliko je “politika srednjeg puta” danas prisutna u SDA? Ako jeste, je li to onaj moment koji ovu stranku izdvaja od drugih?

SPAHIĆ: Ja ne bih ni po koju cijenu kazao da je SDA, čiji sam ja u političkom smislu pripadnik cijelim svojim bićem, najbolja stranka. Ali, ono što sam uvjeren jeste to da je SDA najmanje gora stranka u Bosni i Hercegovini. SDA je, kad se sve sabere i oduzme, još uvijek stranka “muslimanskog povijesnog i kulturno-civilizacijskog kruga”. Kad gledate bošnjački narod u cjelini, onda ćete vidjeti da je najsličnija ili najmanje udaljenija stranka od naroda upravo SDA, sa svim svojim vrlinama i nedostacima.

Zašto je ona, ipak, najznačajnija stranka u bošnjačkom narodu? To se vidi i po količini napada, i to je možda najveći problem SDA kao takve. Po količini i otvorenosti napada na ovu stranku vidi se da njeni protivnici, a neki su i otvoreni neprijatelji, pridaju veći značaj SDA od nekih ljudi koji je vode. Pitate me šta je ostalo od Alijine “politike srednjeg puta” u SDA. To je veoma složeno pitanje. Ja bih Vas upitao, šta je ostalo od čovječanstva? Šta je ostalo od etike u politikama koje vode čovječanstvo? Amerika je postala svjetski hegemon na neponovljiv način, ne ratovima nego svjetskom pričom o ljudskim pravima i demokratiji preko medija. Sadašnji predsjednik Amerike kaže da su svi mediji u Americi neprijatelji zemlje i naroda. Kad se to može doživjeti u Americi, u kojoj je sloboda štampe neupitna svetinja, onda mi govorimo o svjetskim turbulencijama u odnosu politike i etike. To pokazuje i ovaj zahtjev za revizijom presude.

STAV: Na koji način?

SPAHIĆ: Pa čitav diplomatski svijet skočio je da nam objasni da taj zahtjev nema nikakvo utemeljenje. Ako je to tako, zašto onda dizati prašinu? Otkud strah ni od čega? Prvo, nad Bošnjacima je izvršeno nešto što se nikada na svijetu nije desilo. Nama je na prije šest mjeseci, u parlamentu Bosne i Hercegovine, najavljen genocid ukoliko Bosna bude priznata. Karadžić je rekao da će muslimanski narod nestati ukoliko Bosna bude priznata. Nad Jevrejima je izvršen holokaust, ali to nije bilo javno. Nad Bošnjacima je vršen javni svjetski genocid gdje su sve svjetske televizije to prenosile kao finalnu utakmicu Svjetskog prvenstva u fudbalu. Taj genocid vršen je pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija jer su one odredile 1993. godine zaštićene zone, među kojima je bila Srebrenica. A Srebrenica je, zapamtimo, bila demilitarizirana zona. Srebrenica je, dakle, od 1993. godine bila dio prostora Ujedinjenih nacija. Napad na Srebrenicu značio je i napad na Ujedinjene nacije. Ima li iko toliko lud na svijetu da može povjerovati kako su Srbi iz Bosne, njih milion, sami mogli krenuti na tri miliona građana BiH, bez podrške JNA i bez podrške Srbije? Konačno, otkud naoružanje bosanskim Srbima?

Kroz povijest su počinjeni mnogo veći zločini nego nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, ali nikada nisu bili ovako dobro dokumentirani zločini kao u slučaju Bosne. Kada Karl Jaspers govori o vrstama odgovornosti, on ističe metafizičku, moralno-etičku (koja nije ograničena vremenom i prostorom, koja je univerzalna), zatim političku i pravno-krivičnu. Pa ko je taj ko može odustati od zahtjeva za revizijom presude? To pravo nema ni Bakir Izetbegović ni SDA. Jedino porodice nastradalih mogle bi odustati od tog zahtjeva, i to je pitanje metafizičke odgovornosti. S druge strane, pitanje pravno-krivične odgovornosti Srbije jeste pitanje istine. Nevjerovatno je da se pitanja metafizičke, moralno-etičke i pravno-krivične odgovornosti za zločin svode na dnevnopolitičku ravan. Najveći pravni stručnjaci svijeta stavljaju svoj životni autoritet pred ogledalo zastupajući Bosnu i Hercegovinu u ponovnom sudskom postupku, i to daje nadu.

STAV: Kako vidite nedavnu sjednicu PIC-a na kojoj su, možda prvi put, Rusija i zapadne zemlje pokazale jedinstven stav?

SPAHIĆ: PIC u posljednjih nekoliko godina nikada nije imao jedinstven stav, sve do sada, a ovdje su se događale takve stvari po kojima se svaka pravna država koja drži do međunarodnog prava morala složiti. Ne zaboravimo, Republika Srpska ignorira ustavno pravo Bošnjaka na bosanski jezik, a oko toga nema konsenzusa u PIC-u. RS ne priznaje proveden popis stanovništva i vodi vlastiti popis samo zato što broj Bošnjaka prelazi 50%. RS blokira put BiH u EU i NATO ne popisujući vojnu imovinu. RS studentski dom na Palama naziva po presuđenom ratnom zločincu. RS dodjeljuje plakete i zahvalnice presuđenim ratnim zločincima. RS provodi referendum, ne o 9. januaru nego protiv odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. U PIC-u nema jedinstvene saglasnosti o ovim antiustavnim, antidržavnim i antipolitičkim aktivnostima. Jedino je Turska, koja u PIC-u predstavlja 56 islamskih zemalja, izuzela svoje mišljenje. Jedino Turska kaže da to nije političko, nego pravno-krivično pitanje. RS se svaki dan zaklinje u Daytonski ustav, a RS nikada nije postojala prije 21. novembra 1995. godine i Aneksa 4 Daytonskog sporazuma. U RS-u obilježavaju 9. januar iz 1992. godine, a to je dan Srpske Republike, a ne Republike Srpske. Na taj 9. januar, protiv presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, današnji predsjedavajući Mladen Ivanić postrojava Oružane snage u Banjoj Luci. Po tom, i po drugim važnim pitanjima, nema konsenzusa u PIC-u.

Četnici su u Bosni i Hercegovini legalni, djeluju kao organizacija, a nijedan četnik ne priznaje da su Bošnjaci narod i da je Bosna i Hercegovina država. PIC se ne izjašnjava o tome. Čujemo priče o Bošnjacima koji idu u Siriju, a niko ne govori o Srbima koji idu na strana ratišta, u Ukrajinu recimo. Izgleda da je normalna stvar samo kad Srbi idu na strana ratišta. Međutim, kad to urade Bošnjaci, oni se krivično procesuiraju. Kad se Bošnjak uhapsi zbog kriminala, korupcije, krađe, onda je to uspostavljanje pravne države. Kad se procesuiraju Srbi i Hrvati, onda je to ugrožavanje po nacionalnoj pripadnosti. U BiH će se pravna država uspostavljati do posljednjeg Bošnjaka. Svi građani Bosne i Hercegovine moraju biti jednaki i ravnopravni pred zakonom, a trenutno to apsolutno nisu. Znate, mi smo Bošnjaci saburli narod. Ulice u Starom Gradu nosile su ime po srpskim junacima i Kosovskom boju, svoj smo jezik nazivali srpskim, učili smo srpske epske pjesme, i nismo se bunili. A Srbi i danas govore kako su bili ugroženi u tom Sarajevu. Sada govore da ih u Sarajevu nema 10.000, što je besmislica. Ukoliko pogledate ondašnje granice Sarajeva i šta se računalo pod Sarajevom, i to primijenite danas, vidjet ćete da Srba u Sarajevu i danas ima 100.000.

STAV: Bakir Izetbegović neće se moći kandidirati na predstojećim općim izborima 2018. godine. Koga vidite kao budućeg lidera Bošnjaka?

SPAHIĆ: Imena su nepoželjna. Ne bih licitirao s imenom i prezimenom kandidata. S ovim iskustvom i ovim godinama ne bih nikada bošnjačkog lidera zakivao za bilo koju pojedinačnu stranku, pa čak ni za SDA. Na bošnjačkom narodu je da, kao narod kojeg je Alija Izetbegović nakon pedeset godina vratio u politički život kao politički subjekt, odabere svog budućeg lidera. Volio bih da odaberu ličnost koja ima kapacitet da bude objedinjavajuća politička, državna i simbolička figura koja može taj narod ujediniti. Ako gledate iskustvo, ima tu ljudi od kapaciteta i formata, od ugleda i iskustva. Možda će čudno zvučati što ću to reći ja, koji sam čitav život u SDA, ali nikada ne treba zanemariti kapacitet Harisa Silajdžića i Zlatka Lagumdžije. I Denis Zvizdić stječe određeno iskustvo i zaista se dobro snalazi. Tu je i Edhem Bičakčić, naprimjer. Međutim, nije moje da to namećem niti da preferiram nekoga. Uloga je političkih stranaka da predlažu takvog kandidata koji kao pojedinac ima kapacitet predstavljanja građana, i nadam se da će ti kandidati biti dobri. Na nama je da odluku donesemo vrućih srca, smirenih duša i hladnih glava, i da izaberemo ne samo političara nego i državnika istovremeno. Državnik misli na buduće generacije, a političar na buduće izbore.

STAV: Kako biste definirali islamsku tradiciju Bošnjaka i njene komponente?

SPAHIĆ: Smatram da je najbolju definiciju islamske tradicije Bošnjaka ponudio dr. Fikret Karčić, i na tu definiciju nemam ništa dodati ni oduzeti. “Pod islamskom tradicijom Bošnjaka podrazumijevam način na koji je islam tumačen i primjenjivan u BiH kroz sva ova stoljeća. To, dakle, nije teorijski konstrukt, nego stvarnost islama u našoj zemlji. U tome smislu, identificirao sam sljedeće elemente islamske tradicije Bošnjaka: ehli sunnet vel džema'at; hanefijski fikh i maturidijski akaid, kao normativnu osnovu; pripadanje islamsko-osmanskoj kulturnoj zoni; određeni sufijski redovi; očuvani i islamizirani predislamski običaji; institucije vodstva i predstavljanja iz austrougarskog perioda; zatim tradicija islamskog reformizma s kraja 19. i prve polovine 20. vijeka i iskustvo života u sekularnoj državi. Iznio bih jedan zaključak koji mi se čini relevantnim. Riječ je o tome da religijske studije ukazuju na potrebu razlikovanja religije i religijske misli. Dok je religija nepromjenjiva, dotle je religijska misao dinamična kategorija”, kaže profesor Karčić. Ova se tradicija danas dovodi u pitanje od strane nekih okamenjenih mozgova. Oni izjednačavaju žicu i struju. Struja ide kroz bakarnu žicu, ali žica nije struja. Problem nastaje upravo onda kada ljudi svoju interpretaciju vjere nameću kao samu vjeru. Svaka je interpretacija limitirana vremenom, prostorom i iskustvom, a njeno izjednačavanje sa samom vjerom jednako je kao izjednačavanje žice sa strujom. Interpretacija nastaje kao rezultat kontekstualizacije religijskih normi, i taj se kontekst mora uzeti u obzir. U jednom hadisu Božiji Poslanik govori o vremenima u kojima će ljudi prakticirati 10% od vjere pa će ući u Džennet, i o onim drugim u kojima će prakticirati 90% pa će u Džehennem. Ovo svjedoči o važnosti ambijenta i društvenog konteksta. Veoma je važno na pravi način razumjeti izazove svog vremena. Važno je očuvati obredno jedinstvo muslimana u Bosni i Hercegovini jer je ono vidljiva manifestacija vjere.

STAV: Kako gledate na nove tendencije tumačenja i interpretiranja islama koje odudaraju ili čak negiraju hanefijski i maturidijski mezheb, a samim tim i islamsku tradiciju Bošnjaka?

SPAHIĆ: Da Vas podsjetim, nema naroda kojem poslanik nije dolazio iz njegovih redova i obraćao im se na njima razumljivom jeziku. Jezik nije samo sveukupnost vanjskih znakova, nego i sistem simbola, kulturnih kodova, unutarnjih vertikala, sistem samoprepoznavanja vlastitosti. Razlika između idiota i intelektualca nije u njihovom obrazovanju, nego u tome što intelektualca zanima opće dobro, dok idiota ne zanima niko drugi nego on sam sebe. Idioti neće da razumiju da se neka pravila moraju poštivati, pa svoje bezobrazluke nazivaju svojim posebnostima. Jedna izreka kaže da najplemenitijim i najiskrenijim namjerama može biti popločan put do pakla. Islam ne poništava ni rod, ni pleme, ni narod, ni rasu, ni jezik. On ih nadilazi. To je mozaik koji čini ljepotu svijeta, ali se za taj mozaik pred Bogom ne odgovara. Ljudi će biti pitani jesu li ponijeli preuzeti emanet, ili su se zakovali u rasu, jezik, u galabiju ili čakšire. Božijim stvaranjem, u Bosni ne može opstati kamila jer je ona stvorena za uvjete pustinje, ali onu ulogu koju ima kamila u pustinji ovdje ima konj. U pustinji je najbolja odjeća bijela galabija jer bijela boja reflektira sunčevu svjetlost. Naša galabija jesu čakšire. Tamo rastu hurme i to je najplemenitija voćka koja postoji, ali se ne mogu saditi hurme po Trebeviću. Rakija se pravi od šljiva, ali se može napraviti i od hurmi, i to je ono što ta okamenjena i zakovana svijest ne razumije. Ona ne razlikuje islam i interpretaciju islama, ne razlikuje galabiju i čakšire kao kulturne fenomene. Pa nije galabija odjeća bogobojaznosti. Sve su to oblici robovanja izvanjskom, a dragi Bog želi da se samo njemu robuje.

STAV: Bili ste jedan od predvodnika štrajka učenika Gazi Husrev-begove medrese 1972. godine. Zašto su se učenici pobunili?

SPAHIĆ: Štrajk je bio posljedica jedne traume i kolektivne frustracije učenika medrese. Godine 1963. iz medrese su amputirani mnogi predmeti, dva jezika, njemački i turski, kao i predmeti pozitivnih prirodnih nauka, kao i društvenih disciplina. U medresi su se izučavali samo stručni predmeti i tada srpsko-hrvatski jezik, historija i geografija. Medresa je s osam razreda svedena na pet, a devalviran je bilo kakav status učenika. U pravno-formalnom statusu, medresa nije bila priznata. Nije imala status srednje škole. Mi, kao učenici medrese, nismo imali pravo na socijalno i zdravstveno osiguranje. Tako su, recimo, dva brata od istih roditelja imali različit status samo zato što je jedan od njih bio učenik medrese.

Mi smo u decembru 1971. godine krenuli s pripremom štrajka. Tu su, pored mene, bili i Rešid Bilalić, Husein Smajlović, Mensur Mašetić, Asif Višća i Selim Sejdinović. Došli smo do zaključka da je neminovno potrebno nešto učiniti da se to stanje promijeni. Shvatili smo da je jedina mogućnost koju smo imali generalni štrajk. Cijeli smo decembar pripremali štrajk. Dva odjeljenja petog razreda zaklela su se na Kur'an da će stupiti u štrajk i učestvovati u njemu, bez obzira na pritiske. Iz četvrtog razreda s nama je bio Kasim Kadić, koji je bio sekretar štrajka, a iz trećeg smo razreda sa sobom imali danas svjetski poznatog profesora Fikreta Karčića. Dakle, osim ove dvojice, u rukovodstvu štrajka bili su svi iz petog razreda, nas ukupno jedanaest. Tražili smo vraćanje statusa medrese, jer nismo mogli prihvatiti da je jedna škola visokog ranga svedena na potpuno nepriznatu školu koja nije imala ni status srednje škole. Tražili smo promjenu uvjeta medrese, ali i smjenjivanje tadašnjeg direktora jer ga je vrijeme bilo pregazilo. Nakon sastanka s Hamdijom Pozdercem, stvari su se izmijenile. Da nije bilo tog štrajka, medresa bi izdahla i ugasila se.

STAV: Šta danas fali učenicima medrese? Kako je moguće da se neko ko je završio medresu izjasni kao ateista nakon što upiše fakultet, a takvih slučajeva ima? Gdje smo to zakazali?

SPAHIĆ: Meni je 67 godina. Ja do sada nisam našao školu, i ne vjerujem da postoji takva škola, u kojoj se vjernici proizvode kao hljebovi u pekari. Granica ljudskih mogućnosti jeste podučavati i motivirati, inspirirati omladinu. Ebu Talib, Poslanikov amidža, koji je bio njegova najveća zaštita, nije preko usta mogao izgovoriti šehadet. Što se tiče učenika medrese onda i sada, treba znati da svaka generacija ima svoje izazove i da je svaka generacija neponovljiva. Nema utjelovljenja naše generacije u ove današnje. Jedini odnos koji se nikada ne prekida jeste iman, vjerovanje, Božija načela i principi, Božija istina i pravda, s kojom se suočava svaka zajednica i generacija. Prošlo je pola stoljeća od kako sam ja završio medresu. Tada je bilo mnogo više ograničenja, a mediji su se u ovom periodu razvili više nego od vremena Adema, a.s., do tada.

Pitanje je da li je taj razvoj pratio i razvoj svijesti, pameti i unutarnjih čovječijih sudova. Međutim, ono što primjećujem kao razliku jeste to što su naše generacije bile generacije željne znanja i mudrosti. Mi smo nevjerovatnom brzinom čitali, gutali knjige. Sjećam se da sam za tri dana pročitao Tolstojev Rat i mir. I pored represivnog mehanizma, pored činjenice da s medresom nismo mogli upisati fakultet, mi smo neumorno radili na sebi i čitali. Odlazili smo na predavanja na Radnički univerzitet, i na tim je predavanjima bilo najviše učenika medrese. Možda je naša želja za znanjem bila recipročna vanjskim ograničenjima i pritiscima. Izgleda da ljudi imaju manji unutarnji poticaj za nečim ukoliko je to nešto lahko dostupno, i to je prokletstvo ljudske naravi. Sada je dostupno sve, pa i učenicima valja napraviti izbor šta stvarno odabrati u jednom virtualnom svijetu simulakruma.

Hegel je zapisao da nema ništa opasnije od znanja u akciji ili promašenog izbora. Ulažete vrijeme i energiju, nepovratno, a utrošite ih u pogrešno. Ljudi u pokušaju snalaženja i pravljenja izbora, da se sa što manje truda dobije što više, suštinski negiraju život. I to je ono što nam nudi taj virtualni svijet simulakruma, potpuno vještačkih stvarnosti. I učenici medresa su ljudi i ne mogu izbjeći društveni ambijent i civilizacijske tekovine. Moja generacija nije imala izbor da upiše fakultet, nismo mogli biti akademski građani, a danas učenici medrese imaju toliko mogućnosti da je sasvim opravdano očekivati da će se izgubiti u svim tim mogućim izborima i da neće odabrati ono što je pravo. A pravo je ono što je primjereno svakom pojedinačnom biću kao takvom.