ZAVNOBiH je bitan jer je anulirao ono što je osporavalo historijski kontinuitet BiH kroz proglašenje banovina tokom Kraljevine Jugoslavije ili Nezavisne države Hrvatske dvije godine prije toga. Kao samostalna banovina i kraljevina u srednjem vijeku, sandžak pa ejalet u vrijeme Osmanske države, “corpus separatum” za vrijeme Austro-Ugarske... ZAVNOBiH predstavlja nastavak postojanja Bosne i Hercegovine kao administrativne jedinice u njenim povijesnim granicama. Upravo zbog toga je i pogrešno nazivati ga rođendanom Bosne i Hercegovine

RAZGOVARAO: Nedim HASIĆ

FOTOGRAFIJE: Velija HASANBEGOVIĆ

Prijedorčanin Jasmin Medić jedan je od najistaknutijih iz mlade generacije bosanskohercegovačkih historičara. Uposlenik Instituta za historiju sarajevskog Univerziteta, Medić za Stav govori o značaju ZAVNOBiH-a, razlozima koji su doveli do njegovih zaključaka, ulozi Bošnjaka u NOB-u, genocidu u Prijedoru…

STAV: Slavimo još jedan 25. novembar. Šta on, zapravo, predstavlja građanima BiH?

MEDIĆ: Većinskom dijelu građana Bosne i Hercegovine on, ipak, predstavlja Dan državnosti. Političke prilike kojima svjedočimo u posljednjih 28 godina dovele su do toga da se on ne obilježava u cijeloj državi. Politiziranje tog pitanja odgovara onima koji žele rasturiti Bosnu i Hercegovini, često koristeći tvrdnju da se čak ni oko praznika narodi ne mogu dogovoriti. U suštini, radi se o pokušaju negiranja bosanskohercegovačke državnosti.

STAV: Kao historičar, recite mi koliko je to bitan datum za državu BiH i zašto je pogrešno nazivati ga rođendanom Bosne i Hercegovine?

MEDIĆ: Svakako da je on jedan od bitnijih datuma u modernoj historiji Bosne i Hercegovine, jer su na taj dan 1943. godine potvrđene njene historijske granice i Bosna i Hercegovina definisana kao zajednička republika tri naroda i ostalih građana. Bitan je i što je anulirao ono što je osporovalo njen historijski kontinuitet kroz proglašenje banovina tokom Kraljevine Jugoslavije ili Nezavisne države Hrvatske dvije godine prije toga. Kao samostalna banovina i kraljevina u srednjem vijeku, sandžak pa ejalet u vrijeme Osmanske države, “corpus separatum” za vrijeme Austro-Ugarske… ZAVNOBiH predstavlja nastavak postojanja Bosne i Hercegovine kao administrativne jedinice u njenim povijesnim granicama. Upravo zbog toga je i pogrešno nazivati ga rođendanom Bosne i Hercegovine.

STAV: Šta su ključni razlozi koji su doveli do ZAVNOBiH-a?

MEDIĆ: Prije svega, uspjeh Narodnooslobodilačkog pokreta u dijelu Bosne i Hercegovine i spremnost da kroz zajedničku borbu protiv fašističkih snaga svi narodi u njoj iskažu želju u kakvoj državi žele da žive. On je bio osnova za nastavak borbe sve do oslobođenja cijele Bosne i Hercegovine kao ravnopravne republike u zajedničkoj jugoslovenskoj državi.

STAV: Kakva je uloga Bošnjaka u ZAVNOBiH-u i NOB-u uopće?

MEDIĆ: Mada i danas svjedočimo pokušajima određenih revizionista da ospore ulogu Bošnjaka u Narodnooslobodilačkoj borbi, činjenica je da je apsolutna većina tog naroda činila dio Narodnooslobodilačkog pokreta. U selu Seonica blizu Konjica još je u junu 1941. godine podignut prvi ustanak protiv okupatora. Seonica je jedno manje selo u kojem su Bošnjaci činili većinsko stanovništvo. Nakon toga imamo i druge ustanke. To su historijski fakti. Broj vijećnika u sva tri ZAVNOBiH-a (Avdo Humo i Sulejman Filipović u Radnom predsjedništvu, Skender Kulenović kao sekretar, članovi Prezidijuma Pašaga Mandžić, Osman Karabegović, Hamdija Čemerlić i mnogi drugi), bošnjačke vojne jedinice i bošnjački vojnici unutar NOP-a, istaknuti funkcioneri u vodećoj Komunističkoj partiji Jugoslavije i na brojnim drugim funkcijama; svakako i broj stradalih Bošnjaka od strane fašističkih vojnih formacija nedvosmisleno govore u prilog tome. Uzmimo jedan primjer. Kozara je neizbježna kada govorimo o Drugom svjetskom ratu, kako zbog zajedničke borbe partizana protiv fašista tako i po ogromnom broju ubijenih civila. Na spomeniku na Mrakovici na kojem su uklesana imena žrtava iz cijele Bosne i Hercegovine i šire, vidjet ćete koliko je Bošnjaka tamo upisano. Govorimo, dakle, samo o onima koji su evidentirani. Imate studije o bošnjačkim žrtvama u logoru Jasenovac, istočnoj Bosni, Sandžaku, širom Jugoslavije…

U svakom slučaju, nije pogrešno reći da su određeni naučni i politički krugovi, kako u Republici srpskoj tako i u okruženju, i Drugi svjetski rat ispolitizirali želeći cijeli historijat NOB-a pripisati srpskom narodu i stvoriti o tome narativ. Gore navedeni primjeri upravo takvim revizionistima ne idu u prilog zbog čega ih svjesno zaobilaze.

STAV: Zašto postoji mit da su isključivo komunisti bili antifašisti i zašto se taj mit podržava i danas?

MEDIĆ: Možemo reći da je taj mit od svakog iole referentnog naučnika odbačen. Nesporno je da je KPJ bila nosilac antifašističkog pokreta u Jugoslaviji, ali je isto tako nesporna činjenica da su u tom pokretu sudjelovale i osobe drugih političkih opredjeljenja. I uz njih, ne zaboravimo, ogroman broj ljudi koji su se priključili tom pokretu iz čiste potrebe da se suprotstave zločinima počinjenim od fašista.

STAV: Zbog čega su Bošnjaci u komunistima morali koristiti srpska imena u komunikaciji sa stanovništvom?

MEDIĆ: Toj pojavi svjedočio je Adil Zulfikarpašić. U jednom dijelu svog svjedočenja, kada napominje da je među prvim partizanima 1941. godine bio zastupljen značajan broj Bošnjaka, on kaže da je KPJ dala direktivu da Bošnjaci, Jevreji, a često i Hrvati moraju nositi srpska imena na terenu: “Tako je Hasan Brkić bio Aco, Oskar Danon bio je Jovo, ja sam također bio Aco… Izgledalo je tako kao da su čitav komandni kadar i prvi borci u Bosni bili isključivo Srbi! I ja moram da vam kažem da su nas srpski seljaci često pitali: ‘Šta je s Turcima? Gdje su oni? Zašto ih nema u partizanima?’ Upravo takvo pitanje meni je na jednom zboru postavio neki srpski gazda, knez tog sela. A sjedimo tu, Lakišić, Avdagić, Čengić, Hamović, Kovačević, Zulfikarpašić… i šutimo! Time se stvarala jedna protumuslimanska atmosfera. Umjesto da je KPJ otvoreno rekla kako smo mi došli da zajedno sa našom braćom Srbima branimo njihova sela, ona je te komunističke kadrove, ali i borce preimenovala! Meni ni do danas nije jasno zašto smo mi bili primorani da krijemo naša prava imena, jer je ta okolnost veoma negativno uticala na srpske mase”. (Bandžović, 2010: 216) Da li je Zulfikarpašićev, uistinu, jedini takav primjer?

STAV: Zanimljivo je stajalište da su Srbi prihvatili ZAVNOBIH isključivo zato što su bili većina u BiH. Da li je to tačno?

MEDIĆ: U svakom slučaju to je bio jedan od ključnih razloga. Na popisu stanovništva 1948. godine Srbi su činili nešto više od 44% bosanskohercegovačkog stanovništva, “neopredijeljeni” (a zna se o kojem se narodu radilo) oko 30% i Hrvati 24%. Sličan je omjer bio i 1931. godine (kada su teritorij Bosne i Hercegovine činile četiri banovine).

Srbima je nakon Drugog svjetskog rata svakako bila primamljiva i Bosna i Hercegovina i Jugoslavija u kojima će biti dominantni. Nakon 1945. godine u Bosni i Hercegovini, posebno u vojnim i policijskim strukturama, Srbi su preuzeli ključne pozicije. A poznato je šta znači kada u državi imate kontrolu nad vojskom i policijom. Vremenom, kada se demografska struktura mijenja u korist Bošnjaka, Bosna i Hercegovina za veći dio Srba postaje politički problem. Navodni strah od “pretvaranja Srba u manjinu” kroz demografsku dominaciju Bošnjaka bio je povod značajnom broju srpskih naučnika da na toj osnovi učestvuje u jednoj antimuslimanskoj propagandi već tokom 1980-ih godina.

STAV: Tokom agresije na BiH, takozvana Skupština RS kojom je predsjedavao Momčilo Krajišnik, poništila je ZAVNOBiH i njegove zaključke. Kakva je poruka poslana tim činom?

MEDIĆ: Narodna skupština RS je u julu 1993. godine, upravo u Mrkonjić-Gradu, proglasila “nevažećim za Srbe” sve odluke ZAVNOBiH-a. Imajući u vidu tadašnja zbivanja u Bosni Hercegovini, kada je dvije trećine bosanskohercegovačkog teritorija bio pod kontrolom Vojske RS, tim je činom poslana poruka da ova samoproglašena republika nastavlja onim putem kojim je započela kada je i proglašena 9. januara 1992. godine. Dakle, poruka je bila jasna: Stvara se jednonacionalna srpska država u kojoj neće važiti niti jedna odluka kojom se garantuje ravnopravnost drugih naroda na tom području. Drugi narodi, prvenstveno tu mislim na onaj mali broj Bošnjaka i Hrvata koji su na razne načine uspjeli ostati u RS, ne samo da nisu u njoj bili ravnopravni nego nisu imali ni ona prava koja bi bila zagarantovana nacionalnim manjinama. Nije im garantovana sloboda vjeroispovijesti niti njihova lična i imovinska sigurnost, što je, između ostalog, zagarantovano odlukama Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Ima i jedna odredba s tog zasjedanja koja kaže da niko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka. Posebno su vješti u RS bili u kršenju ove zadnje odredbe na cijelom njenom, nasilno osvojenom prostoru. Ovdje je potrebno naglasiti da vlasti Republike Bosne i Hercegovine nikada nisu donijele ni sličnu odluku kojom se poništava ravnopravnost sva tri naroda. To treba reći zbog onih koji pričaju o “tri zaraćene strane”, “građanskom ratu”, o “istom stradanju na sve tri strane”…

STAV: RS ni danas ne priznaje 25. novembar kao praznik. Tvrde da je to zato jer nije donesen Zakon o praznicima na državnom nivou. Da li to znači da ne prihvataju ni zaključke ZAVNOBiH-a?

MEDIĆ: Inače je i to jedan od paradoksalnih primjera političkog djelovanja predstavnika RS. Kada govore o Drugom svjetskom ratu, stvaraju narativ u kojoj sebi pripisuju monopol na antifašizam, a ne žele prihvatiti odluke ZAVNOBiH-a koji je i bio sastavljen većinom od Srba (shodno strukturi bosanskohercegovačkog stanovništva). Tvrdnja da on nije donesen na državnom nivou u prevodu znači “mi iz RS ga nikada nećemo prihvatiti”.

I da, jasno je da ne prihvataju zaključke ZAVNOBiH-a. To su, kao što smo i rekli, 1993. godine zvanično poništili i u praksi se ponašaju u skladu sa tom odlukom. Danas kroz jednostrane političke odluke ruše i one obrise koji bi podsjećali na ravnopravnost.

STAV: Mislite li da će BiH opstati kao država, bojite li se da entitet RS i Srbija polahko i tiho postaju jedan prostor?

MEDIĆ: Politički predstavnici iz RS jedino onda kada nisu bili dovoljno moćni nisu javno pričali o ujedinjenju sa Srbijom. To je u onome periodu kada su probosanske političke stranke u RS bile snažnije nego su danas i kada je međunarodna zajednica imala aktivniju ulogu u Bosni i Hercegovini. No, ideja o ujedinjenju bila je aktualna od samog proglašenja RS i od nje neće odustati. Termin “zapadna Srbija” za srpsku republiku zapadno od Drine više se puta spominjala i u NSRS. Slobodan Milošević je u jednom telefonskom razgovoru neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma govorio Ratku Mladiću da je “verifikacija” RS u Daytonu polazna osnova za ujedinjenje. Mladen Ivanić je status RS povezivao sa statusom Slovenije u bivšoj Jugoslaviji, naglašavajući da će vremenom ovaj entitet steći uslove za proglašenje nezavisnosti. Danas to nerijetko i Dodik spominje. Bezbroj je takvih primjera.

Izvan politike se kroz sve druge segmente RS i Srbija pokušavaju predstaviti kao jedan prostor. U obrazovanju, kulturi, obilježavanjima historijskih događaja, termin “srpski svet” sve je aktualniji… Zar nisu neki srpski intelektualci javno govorili da političkom ujedinjenju prethodi kulturološko? Tome smo očevici. Objektivno, sve je manje reakcija i konkretnih poteza iz Federacije BiH na te pojave i to je zabrinjavajuće. Ono što nazivamo probosanskom politikom sve se više lokaliziralo, stavljajući u fokus zbivanja u Federaciji BiH. Uzmite paralelu izbornih rezultata iz, recimo, 1997. ili 2000. i 2020. godine. U nekim općinama u RS nesrpske su stranke bili izborni pobjednici, a danas se bore za jedan mandat u skupštinama tih gradova i općina. Prognoze govore da će bez aktivnog angažmana još više opadati broj Bošnjaka u lokalnim i entitetskom parlamentu u RS, a pozicije na entitetskom nivou preuzimati oni Bošnjaci koje ne biraju sami Bošnjaci.

Mišljenja sam da će politika RS-a kontinuirano raditi na tome u uvjerenju da će druga dva naroda odustati od Bosne i Hercegovine. Pitanje je samo ko će se prije umoriti.

STAV: Vi ste rodom iz Prijedora, grada u kojem se desio genocid iako ga Haag tako nije okvalificirao. Zbog čega je baš Prijedor bio mjesto takvog zločina?

MEDIĆ: Ko god smatra da nije počinjen genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru neka nađe jednu tačku u osam faza genocida koju je definisao Gregory Stanton, a da nije počinjena. Klasifikacija – obilježavanje – dehumanizacija – organizacija – pluralizacija – identifikacija – istrebljenje – poricanje. Ako ste i površno upoznati sa zbivanjima u Prijedoru 1992. godine, sjetit ćete se svih tačaka. Imate dokumente u kojima Srbi 1992. godine za neke zločine koje su počinili nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima koriste termin “genocid”, u Skupštini RS  hvalili su se šta su počinili pripadnicima ova dva naroda. Rezultat toga je najmanje 3.176 ubijenih bošnjačkih i hrvatskih civila i preko 50.000 protjeranih.

Navest ću dva osnovna razloga zbog kojih su takvi zločini počinjeni u prijedorskoj opštini. Prvi je demografska slika – Prijedor je bio šesti grad po broju stanovnika u Bosni i Hercegovini. Od preko 112.000 stanovnika Bošnjaci su činili relativnu većinu (43.85%). Drugi razlog je koridor između Semberije i samoproglašene RSK – definisan drugim strateškim ciljem Srpske republike BiH. Uz to su i svi oni razlozi viđeni u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine koje su Srbi proglasili svojim.

STAV: Bošnjaci Prijedora vratili su se masovno u svoje kuće nakon Agresije. Danas biju neke druge bitke, od osnivanja i prekrajanja općina do trase autoputa Prijedor – Banja Luka? Zašto se to radi, zašto entitetska vlast insistira na takvim stvarima?

MEDIĆ: Ne bih rekao masovno, ali u odnosu na druge dijelove RS zabilježen je značajniji povratak. Usud svih povratnika je da svakodnevno biju bitke sa režimom koji ih diskriminiše. RS apsolutno prednjači u diskriminaciji nad pripadnicima malobrojnijeg naroda. Tamo djeci, samo zato što ne nose pravoslavna imena, osporavaju pravo na maternji jezik! Pazite, u Evropi u 21. stoljeću! I da se toliko mali broj ljudi osjeća poniženo što neko u njegovo ime diskriminiše djecu fenomen je za sebe.

Na području Prijedora aktualizirano je pitanje formiranja, odnosno obnavljanja statusa općine nekim mjesnim zajednicama koji su do 1963. godine imale status općine. Prva je po broju stanovnika dominantno srpska Omarska, drugi je dominantno bošnjački Kozarac. Ako bi se prihvatile granice općina kakve su bile do 1963. godine, niko se ne bi protivio tome da one budu formirane. Međutim Omarska, koja je uputila inicijativu, traži da u njen sastav uđu značajni dijelovi nekadašnje općine Kozarac i to bez saglasnosti mještana bošnjačke nacionalnosti. Time bi Bošnjaci bili podijeljeni i još bi više bila otežana politička situacija u kojoj se sada nalaze. Moram napomenuti da među Bošnjacima vlada konsenzus, a to je da nisu protiv formiranja općine Omarska, ali u njenim granicama iz 1963. godine.

Nije samo u pitanju način da se Bošnjaci podijele. Ne isključujem mogućnost da su u pokušaju pripajanja dijelova Kozarca ljudi iz Omarske vidjeli ekonomsku korist. Da se jasnije izrazim: siromašnija Omarska bi od znatno bogatijeg Kozarca nelegalno uzela dobar dio jer mu političke prilike to dozvoljavaju. Od Dodika su predstavnici Omarske dobili saglasnost za formiranje općine ukoliko SNSD pobijedi na lokalnim izborima. Kandidat te stranke novi je gradonačelnik Prijedora, a SNSD najjača stranka u gradskom parlamentu.

Drugi je problem s kojima se bošnjački povratnici suočavaju trasa autoputa Prijedor – Banja Luka. Autoput bi prema sadašnjem planu išao kroz sela (područje Kozarca) u kojima žive isključivo Bošnjaci. To bi značilo rušenje njihovih imanja, onih koje su mukotrpno izgradili nakon početka procesa povratka, ulažući u njih značajna finansijska sredstva. Da li će se naći neko rješenje koje neće ići ni na čiju štetu, vidjet ćemo.