Često sam u snu čula glas koji je izgovarao tvoje ime, samo glas, lik nikad, a i tebe bih ponekad vidjela, istog onakvog kakav si bio kao mali dječak, baš istog, pa dilema oko tvog imena nisam ni mogla imati. Eto, tako si dobio ime”
, napušta dotadašnji posao, odlazi u Srebrenicu, zapošljava se u rudniku cinka “Sase” i sve što ga je u Tuzli godinama zaobilazilo i duboko frustriralo u Srebrenici je dobio odmah, kao na pladnju: odgovarajuću radnu poziciju, veliki stan i skoro dvostruko višu plaću.</p>
<p>Dakle, sve se posložilo, ostalo je samo da se spakujemo i odselimo. Međutim, moja majka, u to vrijeme noseća sa mnom, nije htjela ni čuti za to, premda, a kasnije mi je to pričala, ni sama nije znala otkud i zašto takav i toliki otpor u njoj, a što je, dakako, rezultiralo bračnim razmiricama, varničenjima, i to do te mjere da je brak mojih roditelja bio na rubu sunovrata, ali, kao mudar i preiskusan medijator, pravovremeno se pojavio djed H., smirio užarenu atmosferu, rekao mojim roditeljima da u životu ništa nije crno-bijelo, da im valja naći nekakav kompromis, pa kakav-takav, i pustiti da vrijeme, kao ponajbolji korektiv, učini svoje.</p>
<p>Na koncu, uz djedovo posredovanje, zasigurno energično, sugestivno, jer takvog ga pamtim, kompromis je nađen: majka s djecom ostaje u Tuzli, otac nastavlja raditi u Srebrenici i vikendom dolazi kući. Do daljnjeg.</p>
<p>Ustvari, djed je blefirao i, osim što je u potpunosti bio na očevoj strani, a u jednom od naših razgovora to mi je i rekao, uvidjevši da je majčina odluka, odluka njegove kćerke, odveć tvrda, zapravo, definitivna, mogao se samo nadati da će, nekim čudom, ona ipak popustiti i pristati da promijeni životnu sredinu.</p>
<p>Ali, takvo šta nije se desilo. Otac, nakon osam mjeseci boravka i rada u Srebrenici, shvativši da je majčina odluka konačna i da od porodičnog preseljenja u ovaj grad nema ništa, ljut, preljut, napušta odlično plaćen posao, veliki stan u koji, eto, nije bilo suđeno da kročimo, napušta, dakle, izvrsne uvjete kakve do kraja svog radnog vijeka neće imati, vraća se u Tuzlu, na stari posao, onaj isti koji je rezignirano napustio, u isti stan u kojem smo se nastavili sudarati, prepirati, svađati i gurkati, a ja se, umjesto u Srebrenici, rađam u Tuzli.</p>
<p>Nadalje, trebao sam se zvati Emir, ali, eto, nisam. Istovremeno s majčinom trudnoćom i očevim boravkom u Srebrenici, iz Brčkog, od strine Z., srazmjerno često stizale su dopisnice koje su neizostavno, sve do jedne, završavale začudnom rečenicom: “Je li se rodio Sadik?” Inače, otac i majka već su odredili ime, odnosno imena, nerođenom meni: dječak – Emir, djevojčica – Amina, ali kad sam se rodio, majka nije ignorirala strinine neizravne sugestije glede mog imena, naprotiv, shvatila je to kao snažan išaret, jer je strinu dobro poznavala i poštovala, riječju, znala je da njena pomalo začudna sugeriranja nisu nikakva slučajnost, pa, uz očevu saglasnost, mijenja odluku i daje mi ime kakvo već nosim.</p>
<p>– Ti si mi dala ime. Zašto baš takvo – nekad davno upitah strinu.</p>
<p>– Tako je bilo suđeno.</p>
<p>– To nije odgovor.</p>
<p>– Često sam u snu čula glas koji je izgovarao tvoje ime, samo glas, lik nikad, a i tebe bih ponekad vidjela, istog onakvog kakav si bio kao mali dječak, baš istog, pa dilema oko tvog imena nisam ni mogla imati. Eto, tako si dobio ime.</p>
<p>– Nisam se baš usrećio s njim.</p>
<p>– Siguran si u to?</p>
<p>– Znam šta želiš reći i u pravu si.</p>
<p>– E, tako se razmišlja. A sad, nakon što smo se bez mnogo riječi odlično razumjeli, hajmo pričati o nečemu vedrijem, veselijem.</p>
<p>– Hoćemo, naravno, ali, molim te, još samo nešto: Zašto su moje dobre, plemenite namjere uglavnom završavale fijaskom? Ima li moje ime ikakve veze s tim? Znam da zvuči čudno, ali…</p>
<p>– Nikakve. Naprosto, ono što ti se činilo dobrim, plemenitim i čemu si stremio nije bilo dobro za tebe. To je sve.</p>
<p>– Znao sam to i bez tebe, ali trebala mi je tvoja potvrda. Hvala ti.</p>
<p>– Ma, ništa. Bio si premlad, razmišljao srcem, pa na početku nečeg, a zaslijepljen ljubavlju, sve i da si htio, nisi mogao vidjeti ružan kraj tog istog nečeg. Svima se to dešavalo. I meni također. Nego, hajmo mi sad o nečemu vedrijem, veselijem!</p>
<p>– Hajmo!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
EGIPAT SE NIJE DAO OPISATISljedeći članak
FASCINACIJA EGIPTOM, ZAGONETKOM I METAFOROM
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo