Vladajuća klasa osmislila je nezakonite ili krajnje rizične prakse koje su na kraju upropastile zemlju i prisilile je da zatraži finansijski spas od Međunarodnog monetarnog fonda, ali još uvijek nisu s njima zaključili pregovore o milijardama neophodnim za spas zemlje. Nacionalna valuta izgubila je 80 posto vrijednosti, a u siromaštvu će uskoro živjeti tri četvrtine stanovništva. Pandemija je dodatno pogoršala situaciju, a onda se dogodila razorna eksplozija koja je samo bila završni dodir na procesu uništavanja te prelijepe, ali veoma nesretne zemlje

Božić na Zelenoj liniji

Zelena linija u Bejrutu 1980.

Bejrutska luka nakon eksplozije

Bejrut

Bejrut nekad i sad

Bejrut nekada

Piše: Damir HADŽIĆ

Uzroci stravične eksplozije u bejrutskoj luci, u kojoj je poginulo 160, a ranjeno na hiljade ljudi i srušeno na desetine hiljada domova, možda nikad neće biti poznati. Nerazumno i neodgovorno skladištenje 2.750 tona amonijevog nitrata pokazalo je svu krizu libanske države: nedostatak službene kontrole, nedostatak informacija, nedostatak osnova sigurnosti, korupciju, nerad, nemar i neusklađenost rada javnih službi.

Od prošlog oktobra trajale su povremene demonstracije, kasni odjeci takozvanog “Arapskog proljeća”. Sada su nakon eksplozije u bejrutskoj luci intenzivirane, ali Liban je, za razliku od Tunisa ili Libije, naprimjer, zemlja drugačija i osebujnija od ostalih. Ona nema velike prirodne resurse, Liban na svojim plećima trpi ogroman teret rata u Siriji, svojoj nekada moćnoj susjednoj zemlji. U Libanu se raspao finansijski sistem, propala je trgovina koja je desetljećima bila garant stabilnosti stanovništva čak i u najgorim trenucima građanskog rata koji je trajao od 1975. do 1990. godine. Bankama i monetarnom politikom upravljalo se na neopisivo loš način.

Vladajuća klasa osmislila je nezakonite ili krajnje rizične prakse koje su na kraju upropastile zemlju i prisilile je da zatraži finansijski spas od Međunarodnog monetarnog fonda, ali još uvijek nisu s njima zaključili pregovore o milijardama neophodnim za spas zemlje. Nacionalna valuta izgubila je 80 posto vrijednosti, a u siromaštvu će uskoro živjeti tri četvrtine stanovništva. Pandemija je dodatno pogoršala situaciju, a onda se dogodila razorna eksplozija koja je samo bila završni dodir na procesu uništavanja te prelijepe, ali veoma nesretne zemlje.

Libanci se vole pohvaliti činjenicom da za nekoliko sati mogu s kupanja u toplim sredozemnim vodama otići do hladnih planinskih vrhova. Zemlju od juga do sjevera presijecaju dva planinska lanca koja joj daju izraziti klimatski kontrast. Ovi prirodni reljefi i geografski položaj učinili su Liban jednim od najpoželjnijih turističkih odredišta Evropljana i bogatih kraljevskih dinastija Perzijskog zaljeva. Šeici Saudijske Arabije, Katara i Emirata nekad su napuštali svoje nepodnošljivo vrele zemlje tokom ljeta kako bi proveli jedan, dva, pa čak i tri mjeseca u Bejrutu. Rezervirali su cijele zgrade za smještaj njihovih brojnih obitelji i zaposlenika.

Ali, posljednjih godina rat u Siriji i napadi ekstremista uveliko su utjecali na turizam u Libanu. Na svom vrhuncu zemlja kedrova privlačila je šest miliona turista godišnje. Sada jedva da ih dođe milion. Unatoč tvrdnjama vlasti da je jednako sigurna kao i bilo koja regija u Evropi, Liban je bio finansijska meka sedamdesetih, poznat kao “Švicarska na Bliskom istoku”, ali okrutni građanski rat i izraelska invazija ugasili su taj sjaj.

Liban je stjecište kultura i religija od davnina. Njime su vladala različita carstva, ali zemlja iz toga nikad nije profitirala. Libanom je dominiralo Osmansko carstvo, onda je nakon toga postao evropska kolonija, da bi nakon toga patio u građanskom ratu i konačno dočekao krhki mir koji je ugrožen atentatom na bivšeg premijera Rafika Haririja.

Liban je zemlja stara 10 hiljada godina, ali je u svojoj historiji nezavisan svega sedam decenija, od 22. novembra 1943. Zbog svoje pozicije mosta između istočne i mediteranske obale, padao je pod vlast različitih vladara. Egipćani, Babilonci i Asirci kontrolirali su to područje prije dolaska Aleksandra Velikog i onda i Rima u 1. stoljeću p. n. e. Bizant je naslijedio te teritorije koje su onda u 7. stoljeću integrirane u muslimanski svijet. Sve do propasti Osmanskog carstva nakon Prvog svjetskog rata i dolaska novih vladara, ovaj put onih iz Evrope.

Liban je uvijek bio i dobro skrovište za progonjene manjine u kojoj stoljećima žive izbjeglice iz različitih regija, različitih religija, kršćani i muslimani, podijeljeni u različite sekte i upravo ta činjenica otežava njihovu koegzistenciju. Danas je zemlja pretežno muslimanska, šiita je 35 posto, a 23 je posto sunita. Kršćana je 27 procenata, oni su prije svega maroniti, ali ima i pravoslavaca, Armena i protestanata. Posebno treba spomenuti Druze, šiitsku sektu nastalu u 10. stoljeću i nastanjenu u Izraelu, Siriji i Libanu, koja predstavlja sedam posto stanovništva zemlje.

U Libanu su se krajem 19. stoljeća pojavila snažna arapska nacionalistička stajališta čiji je prvi cilj bio osloboditi se od osmanske vlasti. Prihvatili su pomoć za to debelo zainteresirane Velike Britanije, krenuli u Prvi svjetski rat i u borbu za kontrolu nad regijom. Turci su poraženi 1916. godine. Nakon rata, nacionalisti udruženi s regionalnim oligarhijama pokušali su stvoriti različite arapske države, među njima i Veliku Siriju, koja bi uključivala Palestinu, Siriju i Liban. Ova ideja nije prijala evropskim imperijalistima i Velika Sirija podijeljena je u mandate između Velike Britanije i Francuske. Ideja je umrla i prije no što se rodila.

Raspodjela Osmanskog carstva dala je Francuskoj kontrolu nad libanskom teritorijom. Godine 1920. godine zemlja je ujedinjena pod jedinstvenom upravom i u današnjim granicama. Francuzi su politički i ekonomski favorizirali kršćane, nauštrb arapskog stanovništva. Ekonomski razvoj doveo je do nastanka elite, ali je bio i okidač za vjerske sukobe. Godine 1943. Maroniti, suniti i druge manjinske skupine potpisali su Nacionalni pakt o podjeli vlasti i proglasili nezavisnost. S napuštanjem posljednjih francuskih trupa 1946. započinje razdoblje ekonomskog uzleta. Međutim, kako su kršćani bili na ključnim položajima u državi, raslo je nezadovoljstvo sve brojnijeg šiitskog stanovništva, što je prijetilo nesigurnoj ravnoteži. Sve je mirisalo na eksploziju.

Liban je izbjegao rat između Izraelaca i Palestinaca, ali ne i njegove posljedice: arapske izbjeglice su tu zemlju iskoristile kako bi napadale Izraelce, koji su onda ulazili u Liban kako bi ubijali Arape. Osim toga, oko 1975. godine većinsko muslimansko stanovništvo počelo je zahtijevati promjene u raspodjeli vlasti. Počeli su se sukobljavati libanski falangisti, odnosno kršćanska desničarska stranka, i ljevičarski Arapi, podržani od Palestinaca. Izbio je građanski rat.

Situacija se mijenjala iz lošeg u gore. Sirija se umiješala u sukob zbog izraelske prijetnje. Libanska vlada zatražila je posredovanje Arapske lige, koja je poslala kontingent od 30.000 vojnika, u koji su bile uključene i sirijske trupe. Bejrut, libanska prijestolnica, podijeljen je na dva dijela linijom koja je slijedila trasom ulice Damask i koja je razdvajala kršćane i muslimane. Nazvan je zelena linija. Do primirja 1946. godine zabilježeno je 45.000 ubijenih. Švicarska s Bliskog Istoka je nepovratno uništena.

Sukob je trajao sve do 1990. godine. Izrael je prvo počeo doturati vojnu opremu kršćanskoj desnici, a zatim je upadao na jug zemlje prouzrokujući novi egzodus stanovništva. Sirija je pojačavala napade na kršćane i zauzela 60 posto zemlje. Kršćanski borci iz Gemayela i Chabouna počeli su međusobno ratovati, kao i muslimani. UN trupe morale su se povući 1984. godine zbog napada fundamentalističkih skupina. Ubistva u palestinskim izbjegličkim logorima Shabra i Shatila, koja su izveli kršćanski falangisti uz pomoć izraelskog zapovjednika Ariela Sharona, označila su vrhunac sukoba.

Djelimičnim izraelskim povlačenjem iz južnog Libana i sirijskom intervencijom protiv kršćanskih trupa koje su koristile Prvi zaljevski rat napisan je mirovni scenarij. Uspostavljena je jedinstvena skupština podijeljena ravnopravno između muslimana i kršćana, stvorena je Vlada nacionalnog jedinstva i započelo je razoružavanje. Dvije godine kasnije, 1992. godine, zemlja je doživjela svoje prve slobodne izbore u 20 godina, na kojima je pobijedio Rafic Hariri. Na putu do tih izbora ostalo je 145.000 života.

Izbor Haririja i ekonomski uzlet nisu zadovoljili stanovništvo, međutim, njega je podržavala većina Libanaca. Nakon što je Hariri ubijen, zemlja je ponovo vraćena unatrag, u vrijeme nesigurnosti i protesta. Opet su se počeli sudarati interesi Sirije i Izraela, raznih milicija… Jedna od njih jeste i Hezbollah. Stranka Božija nastala je 1982. godine, usred građanskog rata, iz različitih radikalnih šiitskih skupina. Brzo su rasli zahvaljujući aktivnostima svojih članova koje su izdašno finansijski pomagali Teheran i Damask. Sporazum koji je okončao građanski rat natjerao je Hezbollah da se uključi u politički život. Danas su zastupljeni u Parlamentu i uživaju značajnu podršku među narodom, posebno na jugu zemlje. Ipak, SAD ih drže na “crnoj listi” terorističkih skupina.

Prve optužbe o odgovornima za Haririjevu smrt bile su usmjerene prema Damasku. Bivši libanski premijer održavao je dobre odnose sa sirijskim komšijama tokom prvih godina svog mandata, ali povjerenje je oslabilo. Međutim, mnogi politički analitičari odbacuju ovu teoriju i upiru prstom ka drugim smjerovima: prema SAD-u, što bi opravdalo napad na Siriju; prema Izraelu, koji bi imao koristi od ublažavanja sirijskog pritiska na sporno područje Golanske visoravni ili ka bilo kojoj od mnogih libanskih političkih i ekonomskih frakcija koje bi njegova smrt obradovala.

Nakon eksplozije u luci koja je zbrisala pola Bejruta, kompletna je Libanska vlada podnijela ostavku. Ali to neće biti dovoljno, Libanci traže promjene i potpuno resetiranje političkog i društvenog sistema. Liban je zarobljen načinom podjele vlasti od najnižih do najviših položaja u državi. Osam desetljeća su kršćani, maroniti, zadržali pravo na šefa države i niz drugih visokih položaja u institucijama. Sunitski muslimani drže pravo da imenuju šefa Vlade i većinu birokratije, dok su šiiti bili predsjednici Parlamenta i držali većinu pozicija u zakonodavnim tijelima. Ovakav način funkcioniranja vlasti nije loš jer je garant mira, ali je u isto vrijeme postao problematičan jer je stvorio duboko klijentelistički i debelo korumpirani sistem.

Svaliti svu krivicu na sistem raspodjele vlasti bio bi previše naivno pojašnjenje karaktera duboke libanske krize. Liban je jedna od najkompleksnijih zemalja na svijetu. Različite kršćanske frakcije (nacionalisti, falangisti, tradicionalisti) žestoko su se borile među sobom u potrazi za političkom hegemonijom u svojoj zajednici, a zatim su se još više podijelile kada su zauzele različite strane pred izraelskom invazijom. Također, ono što se dešavalo u Iranu uvijek je imalo debelog utjecaja na Liban. Zato ne treba čuditi što je Hezbollah postao ne samo glavni akter u nacionalnom životu već i presudan faktor u borbi i pobjedi nad izraelskim snagama.

Liban je bio vrlo aktivan teritorij u sukobu između Saudijske Arabije i Irana. Ubistvo premijera Haririja bila je jedna od tragičnih bitaka u tom ratu. S druge strane, ni među sunitima ne vlada uvijek sklad. Štaviše, pamte se neugodne epizode, poput hapšenja u Rijadu tadašnjeg premijera Saada Haririja (Raficovog sina). Službeno, sklonjen je zbog prijetnji šiita. Neslužbeno, Saudijci su ga pritisli kako bi se odlučnije suprotstavio Hezbollahu. Velike su razlike i u stavovima među kršćanima. Trenutni šef države, bivši general Michel Aoun, jedan je od najnagrađivanijih vojnih osoba u vojsci. Nikad nije prihvatio pritisak Izraela, još manje Saudijske Arabije. Na kraju je radije pristao na proiranske snage pomoću kojih je ojačao svoj utjecaj u vojnom establišmentu.

Ni Zapad nije puno pomogao. Washington je izbrisan iz regije. Francuska, kolonijalna sila, nikada se nije odrekla svog utjecaja, a odmah nakon eksplozije Emmanuel Macron doputovao je u Bejrut, tražeći duboke promjene. Predsjednik Aoun zamjerio je Macronu zbog njegovog neprimjerenog uplitanja u unutarnje poslove Libana i odbacio međunarodnu istragu katastrofe. Tvrdio je da će satelitske snimke možda dokazati tvrdnje kako je neposredno prije eksplozije na nebu uočen čudan element, bomba ili raketa, svega nekoliko sekundi prije eksplozije.

Protumačeno je to kao optužba u pravcu Izraela, koji je izveo tajnu operaciju uništavanja eksplozivnog materijala kojeg je, opet, navodno pohranio Hezbollah. Hassan Nasrallah, njihov vođa, negirao je bilo kakvu povezanost sa skladištenjem amonijevog nitrata, ali tračak sumnje ipak je ostao jer je u Libanu poznato da je ta šiitska milicija godinama kontrolirala luku Bejrut.