Nakon dokumentarnog filma Makedonac, uskoro bi trebalo početi snimanje i igranog filma o Amiru Reki i njegovom herojskom činu iz okoline Goražda 14. jula 1992. godine. Snažna i antiratna priča o komandantu 43. brigade Armije BiH koji je spasio 45 Srba u blizini Goražda. Amir Reko je s Tuzlakom Arifom Ahmetaševićem, koji je za spasavanje zarobljenih srpskih vojnika u jesen 1995. godine dobio nagradu Internacionalne lige humanista “Linus Pauling”, održao proteklog vikenda predavanje u sarajevskom Bošnjačkom kulturnom centru

Amir Reko iz Goražda bio je oficir Armije Bosne i Hercegovine. U srpskom selu Bučje, u blizini Goražda, od sigurne je smrti spasio 45 seljana. Samo tri dana ranije, pripadnici Vojske Republike Srpske u goraždanskom selu Gudelji spalili su Amirovu majku Azizu u podrumu njihove porodične kuće. Arif Ahmetašević bio je oficir Armije BiH. Zarobio je i ostavio živih petericu vojnika Vojske Republike Srpske. Mogao se osvetiti za smrt kćerke Emine, koja je ubijena nakon granatiranja tuzlanske Kapije, 25. maja 1995. godine. Ovo su Amirove i Arifove priče.

BORBA SA SAMIM SOBOM

Ja sam Amir Reko. Teško je pričati o sebi, vraćaju se emocije i nezahvalno je. Nije to nikakvo herojstvo, junaštvo, to je nešto što bi sigurno većina nas, da su bili u situaciji, uradili na isti način, jer su nas tako odgajale naše majke i djedovi.

Prije rata sam bio oficir JNA. Napustio sam tu vojsku, ušao u Goražde i formirao 43. drinsku udarnu brigadu. Goražde je tada bilo u jako teškoj situaciji. Srpske snage, koje su planski pripremale napad na Bosnu i Hercegovinu bile su dobro raspoređene i poslije pada Foče i Višegrada krenule su u žestoki obruč oko Goražda. Goražde nije bilo spremno za rat, zato su srpske snage zauzele skoro pola grada i bile spremne presjeći ga preko Gornjeg mosta. Taj posao trebao je biti završen za tri dana.

Kao mlad oficir, u 27. godini, imao sam neko znanje i mogao sam da pomognem odbrani grada. Ni sami nismo bili sigurni da ćemo uspjeti odbraniti narod. Krenuo je opći napad na Goražde, s 42 tenka, s jakim pješadijskim snagama, bio je to odlučan napad da nas se zbriše iz Goražda. Napredovali su brzo, palili su sela i tako su označavali dokle su došli. Jednostavno, napredovali su jer je otpor bio slab.

Imali smo kurire koji su nam dostavljali podatke o stanju na terenu i tokom jednog sastanka na kojem smo dogovarali odbranu došao je kurir i kazao, ne znajući da se radi o mojim najbližima, da su u Gudeljima ljudi utjerani u podrum kuće, da je u njih pucano i da su živi zapaljeni. Moja majka, djed… Ostao sam nijem desetak minuta, bio je to strašan šok. Nisam mogao progovoriti, nisam mogao vjerovati da je to istina. Bio je to težak, težak udarac za mene…

Srbi su krenuli u napad i ja sam dobio zadatak. Ako bi se srpske snage spojile s tim selom Bučje, u kojem su muškarci bili dobro naoružani u iskopanim rovovima oko sela, Goražde bi palo. Zadatak je bio očistiti selo. Znao sam da se u selu nalazi mnoštvo civila, ali sam isto tako znao da su u tom selu okorjeli četnici iz Drugog svjetskog rata, znao sam da su dobro naoružani, da su ukopani. Selo je bilo legitiman vojni cilj. Neki iz ratnog Predsjedništva su mi zamjerili tvrdeći da ne želim napasti na selo i komandant štaba TO taj zadatak povjerio je nekome drugom. Krenuo sam na teren s njim da spriječimo da se ne desi kakav zločin. Naše jedinice rasporedili smo na položaje okolo sela, ali sam komandantu rekao da ne krećemo u napad dok ne završim ono što sam htio. Našao sam jednog čovjeka kojem sam kazao da ide u selo. Isprva nije htio jer se bojao da će biti ubijen. Ipak je otišao i dogovorio nam sastanak s trojicom predstavnika seljana.

FALI NAM ISKRENOSTI

Došli su na pregovore, znali su ko sam. Rekao sam im da se oni mogu braniti sat ili dva, ali da neće uspjeti, da vjeruju meni, da se predaju i da ostave oružje. Bili su u teškoj situaciji, jedan je počeo plakati preda mnom. Pregovaramo u vrijeme dok traju teški napadi srpskih snaga, tuku tenkovi, haubice, minobacači sa svih strana, u Goraždu je mnogo mrtvih. Ubijaju sve što se kreće.

Poslušali su me, i u 19 uvečer vidio sam kolonu. Predali su oružje. Okupio sam ih kod škole na Bučju, gdje su došli svi seljani, rekao sam im da im ne mogu garantirati sigurnost jer srpske snage napreduju i da je u tim okolnostima bilo kome nemoguće garantirati sigurnost. Na njima je da odluče da li da idu ili ostanu. Rekao sam im da su opkoljeni sa svih strana ljudima iz Foče i Višegrada, ljudima kojima je sve živo pobijeno i spaljeno, da nema zarobljenika i spašava se goli život. Rekao sam im da znamo kako su naoružani, da znamo šta su planirali i da znamo da su neki od njih već bili u borbi. Odmaknuo sam naše vojnike od njih i kazao sam im da su u mom selu Srbi prije tri dana spalili moju majku u kući, da im se mogu osvetiti, ali sam rekao da to neću raditi, da to nije način naše borbe, da se po tome razlikujemo od njih. Kazali su mi nakon toga da žele ići ka Čajniču. Prvom bataljonu naredio sam da žene i djecu sprovedu za Čajniče, i tako je urađeno.

Muškarci su zatvoreni u dvije kuće na Trebeškom Brdu kako bi ih razmijenili za naše ljude iz Čajniča. Međutim, saznajemo da u Čajniču više nema živih Bošnjaka, da su ili pobijeni ili protjerani. Zarobljenici su predati u štab TO, svi su ostali živi i danas svjedoče o ovom događaju.

Ne smatram da sam uradio nešto posebno, nisam se ni trebao pojaviti gore. Oni bi vjerovatno bili svi poubijani u akciji jer se znalo da su naoružani, da su ti Čarapići okorjeli četnici, da su iskopali rovove i da bi nas napali. Sve sam to znao, ali opet… To što sam uradio trebam zahvaliti mojoj majci koja me je tako odgojila, uljudila, učila da budem čovjek. Reagirao sam vojnički, sve sam to kasnije 1992. godine zapisao. Danas, u miru, to možda nije toliko značajno, ali u tom trenutku, kada svaki dan gledate mrtve, kada nosite mrtvu djecu u rukama, dok ubijaju sve što se kreće, veliko je.

Tačno znam, pojedinačno, ko su ljudi koji su upali u selo i ubili moju majku. Znam koji su to monstrumi, jedinica Vojne policije Vojske RS, Fočanska jedinica. Jedan od njih sada se nalazi u Kanadi, zove se Nenad Blagojević, sin Toma. Možete ga naći na Facebooku, sa slikama četničkih komandanata, s noževima, amblemima. Sve je to prijavljeno našim organima sigurnosti. Međutim, oni to ili neće ili nisu sposobni procesuirati. U meni sve vrijeme traje borba sa samim sobom, pokazao sam mnogima te njegove slike, ali ne znam šta da uradim. Bilo bi mi lakše da su mi majku ubili metkom. Nakon rata, pronašli smo ih u podrumu kuće, kosti su bile pored vrata, i to govori samo jedno, da su bili živi i da su probali da izađu. Da su vrata bila zamandaljena i da su zapaljeni živi. Još je teže kada znam kako me je majka odgajala u selu koje je bilo mješovito. I da je onda tako ubiju.

Sve moje komšije znaju ko ih je ubio, ali neće da svjedoče. Milomir Pejović mi kaže: “Amire, ja tebe razumijem, ali ako ja kažem, ubit će me.” Kažem ja njemu: “Milomire, razumijem i ja tebe, ali i ti moraš da shvatiš, da mi pomogneš.” Svi mi u ovoj zemlji moramo biti iskreni, moramo da priznamo ako je neko nešto loše napravio. Da dostojanstveno kažemo, da je bio takav trenutak, da se napravilo loše djelo i da se mora odgovarati za to. Ne smije se nikoga štititi, bez obzira na sve. Tako ćemo jedino doći do cilja kojeg želimo. Treba nam iskrenosti, treba biti iskren prema samom sebi, samo iskrenošću možemo Bosnu dobiti nazad.

DAJ DA IH POKLEPAMO

Ja sam Arif Ahmetašević. Imao sam dvoje djece. Na Kapiji mi je stradala kćerka koja je imala dvadeset godina. Bila je pred završetkom Filozofskog fakulteta. U Armiju RBiH uključio sam se 19. februara 1992. godine, a 16. maja 1992. godine bio sam pripadnik Prve tuzlanske brigade. Bio sam komandir voda, formacijski prve organizirane brigade u Armiji BiH. Poslije trinaest mjeseci, imao sam iza sebe sva ratišta u zoni odgovornosti 25. divizije.

Ranjen sam kod Brčkog, na Begovači. Poslije ranjavanja, prekomandovan sam u Vojnu policiju. Meni se nije dopadalo da budem bezbjednjak, želio sam ići na teren. Kada je formiran Protudiverzantski vod, postavljen sam za komandira tog voda i na toj sam dužnosti bio kada sam zarobio te srpske vojnike.

Pretresali smo teren na potezu Ozrena, 1995. godine, tri mjeseca poslije pogibije moje kćerke. Bilo je to iznad Lukavca, od Puračića prema Petrovom Selu. Ne znam tačan datum, ali je bilo nekih petnaestak dana prije Daytona. Bili smo u akciji i zarobili smo tih pet četnika. Sat vremena prije, saznao sam da je naš ljekar Ervin Srna sa svojim vozačem krenuo ka Petrovu Selu i da su najvjerovatnije zarobljeni. Nisam tada znao da su obojica već bili pobijeni.

Kada smo zarobili tu petericu, pitao sam ih samo jedno. Znaju li ko je 25. maja ispalio granatu na Kapiju? Nisu znali, jedan kaže: ‘Ubijte me, ali ne znam.’ Vidio sam da ne znaju i poslao sam ih na razmjenu. Bilo je teško sačuvati ih, nagovarali su me da ih sviju pobijemo, ali sam ja o tome odlučivao. Jedan mi moj kaže: “Arife, nemamo ni kanafe da ih vežemo, a kamoli šta drugo. Daj da ih poklepamo.” Nisam dao, ne mogu i gotovo. Da sam uzeo pušku i pucao u nekog ko je nezaštićen, pojela bi me savjest.

Kada je ubijena moja kćerka, ja sam bio iznad Majevice na borbenom zadatku. Javili su nam da ima neki belaj u Tuzli. Tek kada sam došao kući, shvatio sam da sam izgubio dijete. Otišao sam na Gradinu i tamo sam našao moju kćerku. Najteže mi je bilo kada je bila dženaza 49 djece u današnjoj Aleji mladosti. Noć prije nego što će biti dženaza, prepoznao sam svoju kćerku. Na tabutu je pisao broj 26. U trećem je redu broj mezara 26. Tek sam tada shvatio da je nema, mislio sam da će mi srce stati. I pomislim, kolektivni je ukop, da pogledam da nije neka zabuna, da ne pomiješaju tijela. I onda sam je otkrio u mezaru, pogledao. Samo sam htio vidjeti je li ona u tabutu, da nije došlo do neke zamjene…

Teško je… Svaki put kad ispričaš nešto o tome izgubi se nešto života. Koliko se možda tako skrati ljudima života. Sevdalinka i pjesma su me održali da ostanem normalan.

Bio sam 24. maja 2005. godine gost u studiju tuzlanske televizije. Pričali smo o desetogodišnjici ubistva na Kapiji. Ljudi koji su bili zarobljeni gledali su, pa su me prepoznali. Kontaktirali su u Tuzli Srpsko građansko vijeće i tako su me predložili za nagradu. Do tada nisam ni znao šta to priznanje znači, nisam znao ni da sam nominiran. S njima se nisam kasnije sreo, nisam ni htio. To su ljudi iz Doboja, trojica su bili profesori u školi, jedan je bio direktor vodovoda, jedan je bio novinar. Onaj drugi ešalon, što bi se reklo. Pravi četnici već su bili pobjegli, oni nisu znali ni gdje da bježe. Ne znam, možda sam ih mogao sresti, bilo je nekih nagovještaja da se nađemo, ali nismo.

Znate, bilo je ljudi koji su smatrali da ih nisam trebao ostaviti žive. Kažu: ‘Ti njima oprosti život, a oni tebi ubili dijete.’ To su mi govorili neki od ljudi koji su, nažalost, kao i ja izgubili dijete na Kapiji, ali nijedan od njih nije bio pripadnik Armije RBiH. Nije znao šta znači puška, linija, žar borbe. Rekao sam im: ‘Ako hoćete da se svetite Srbima, imate crkvu u Tuzli, ja ću vam dati bombe, idite nedjeljom kad se skupe u podne i hitnite bombe unutra.’ Kažu mi: ‘A što bismo mi te ljude ubijali?’ Pa tako sam i ja razmišljao, što ću ubiti te ljude kada oni nisu ubili moje dijete.