“Mnogi ljudi se bave bošnjačkom književnošću, samo je pitanje koliko je to bavljenje sustavno, koliko je zasnovano na nekim ozbiljnim projektima. Za mene je to suština. A i to je važno da imamo samostalan predmet koji će se zvati Bošnjačka književnost, a neka se nalazi i u okviru drugih predmeta. Suština je da mi dobijemo projekte i proučavanje ovih književnosti, a da kruna ovog proučavanja bude, ponavljam, povijest bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. A mi nemamo nijednu ni drugu”

Razgovarao: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Muhidin Džanko rodio se u Foči 1963. godine. Kao dijete dolazi u Sarajevo, na Vratnik, gdje završava osnovnu školu. U Sarajevu završava i Prvu gimnaziju, a potom i Filozofski fakultet 1987. godine. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1996. godine na temu katoličkih putopisa iz Bosne i Hercegovine, a doktorirao 1998. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na temu iz oblasti bošnjačke dječije književnosti. Na Filozofski fakultet u Sarajevu 1997. godine dolazi kao viši asistent. Među brojnim radovima, tekstovima i djelima koje je napisao ili priredio jesu i knjige Safvet-beg Bašagić-Redžepašić, (Mirza Safvet: vitez pera i mejdana: intelektualna povijest i ideologijska upotreba djela, Sarajevo bez Vratnika – šta je? i Historijski romani Halida Kadrića (izbor književnokritičkih tekstova). Trenutno priprema knjigu pod nazivom Bespuća i raskršća bosnistike, koja će vjerovatno izaći do kraja godine. Knjiga će, između ostalog, obrađivati historiju Odsjeka književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, analizu edicije Prilozi Instituta za književnost, objavljenu prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i studiju o knjigama Obzori bošnjačke književnosti i Bosanskohercegovački književni obzori prof. dr. Enesa Durakovića. Za magazin Stav Džanko govori o svojim knjigama, statusu bošnjačke književnosti na matičnom Odsjeku, online nastavi u doba korone, značaju historijskih romana, kao i o brojnim drugim temama.

STAV: Prošle ste godine objavili knjigu Sarajevo bez Vratnika – šta je?. Otkud ideja za ovakvu temu?

DŽANKO: Moja porodica doselila je na Vratnik početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Moj otac kupio je tada kuću na Vratniku i cijelo moje djetinjstvo i mladost vezani su za ovaj dio Sarajeva. Početkom osamdesetih, još u gimnazijskim danima, a zahvaljujući arhitekti Mufidu Garibiji, došao sam do knjige Seida Traljića Sarajevski grad Vratnik iz 1937. godine i otad sam, na neki način, počeo skupljati građu o povijesti Vratnika. Nakon toga, prikupljao sam i historijsku građu, fotografije, kazivanja ljudi, a onda sam pomalo i pisao tu knjigu koja je prošle godine konačno i objavljena pod nazivom Sarajevo bez Vratnika – šta je?. To je jedan stih pjesme Vratnik pjeva, koju je napisao Nikola Škrba, a komponirao je Ismet Alajbegović Šerbo.

Time knjiga ima jedan simbolički naziv. Vratnik je grad koji više ne postoji. On je izgubio one karakteristike koje je imao do tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je Vratnikom tekao jedan rukavac Mošćanice. Također, gornji dio Vratnika, onaj ispod Višegradske kapije, koji se zove Carina, dio je Sarajeva koji nije uspio osvojiti i popaliti čak ni Eugen Savojski, te je upravo tu bio autentično sačuvan prostor s drvenim kućama, kućama od šepera, pokrivenim šindrom itd., s mnoštvom starih kuća, avlija, sokaka. To je bio zeleni, vrtni grad. Nažalost, s vremenom je sve to devastirano, ljudi su se doseljavali i odseljavali, a taj dio Vratnika polahko je gubio svoj dotadašnji identitet. Hamid Dizdar napisao je 1939. godine u jednom svom tekstu u beogradskoj Politici da je to možda, poslije Dubrovnika, mjesto koje najviše privlači turiste u bivšoj Jugoslaviji. To je bilo zaista lijepo mjesto, na uvijek osunčanoj strani – to je taj mahalski i padinski dio – ali se sve s vremenom izgubilo. Pokušavam skupljanjem građe ipak očuvati uspomenu na te stare kuće i mahale. Ponešto od toga još postoji u nekim rudimentarnim oblicima, ali se ona glavnina izgubila.

STAV: Pripremate i novu knjigu o Vratniku. O čemu je riječ?

DŽANKO: Pošto će 2028. godine biti 500 godina od prvog dokumentiranog spominjanja imena Vratnik, volio bih kada bih u narednom periodu mogao završiti knjigu koja bi se zvala 500 godina Vratnika, a koja bi bila sačinjena najviše od ilustracija, fotografija, slika, isječaka iz novina. U privatnoj biblioteci imam više od 1.000 fotografija starog Vratnika, neke su u koloru, neke crno‑bijele, dosta je tu materijala. Ako budem živ i zdrav, ako doživim penziju, svakako ću gledati da to objavim.

STAV: Šta je Sarajevo Vratniku, a šta je Vratnik Sarajevu?

DŽANKO: Teško je to danas reći. Vratnik je nekad bio grad u gradu, bio je okružen bedemima. Međutim, danas je on tek jedna mjesna zajednica, jedno naselje, i mnogi njegovi današnji stanovnici, po mom mišljenju, nemaju svijest o historijskoj dimenziji Vratnika. Ono što se malo zna jeste to da je Vratnik dao velike ljude u nauci, kulturi, umjetnosti. Ovdje ću spomenuti samo neke. Svi znamo za Hamdiju Kreševljakovića, koji je bio prvi Bošnjak akademik 1939. godine. Akademik Seid Huković također je Vratničanin. Još jedna izuzetna ličnost koja je živjela na Vratniku i čija je kuća još dosta očuvana u Ulici Širokac jeste Ahmed Tuzlić. Bio je prvi klasični filolog kod Bošnjaka. Doktorirao je na versifikaciji Vergilijeve Eneide, prevodio je memoare Gaja Julija Cezara, pripadao je toj čuvenoj porodici Tuzlića. Postoji predaja da je njegov djed Šakir‑efendija Tuzlić znao dan kada će umrijeti. To je gotovo mitološka priča, ali tako je u narodu pričano. Nekoliko generacija Tuzlića bili su hafizi, bio je i Ahmed. Nije bio zvanični hafiz, ali se sa sigurnošću znalo da zna cijeli Kur’an napamet.

Bio je poliglota i veliki poznavalac historije Sarajeva, imao je svoju ogromnu biblioteku, ne znam šta je s njom na kraju bilo. Bio je jedno vrijeme čak i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Znao je starorimski i starogrčki jezik. Ni danas Bošnjaci nemaju takvog čovjeka, klasičnog filologa, a vrlo malo ljudi zna ko je bio Ahmed Tuzlić. Tu je i doktor poljoprivrednih nauka Dževad Jarebica. On nije rođen na Vratniku, ali je od ranog djetinjstva živio na Vratniku i bio je profesor na Poljoprivrednom fakultetu. On je, naprimjer, spasio autentičnu sortu bosanske višnje. Na Vratniku je prije narod u svojim avlijama sadio višnje, baš te autentične bosanske višnje koje su bile skoro izumrle. Zatim Seid Traljić, koji je također jedno veliko ime naše kulture. Žao mi je što na Vratniku nema ulica koja bi se zvala Braće Traljića. S Vratnika je i slikar Ibrahim Ljubović. Njegov otac Atif Ljubović napisao je 1926. godine zbirku ekspresionističkih pjesama. Danas to na Vratniku niko ne zna i to su već izumrle porodice. Eto, to pokušavam otrgnuti od zaborava i spasiti koliko je moguće.

STAV: Hoće li knjiga biti čisto naučnog karaktera?

DŽANKO: Htio sam da naslov ne bude stereotipan, a i da ukažem na to da knjiga nije čisto naučnog karaktera. U uvodu sam rekao da sam se potrudio da sve podatke zasnivam na literaturi i na fusnotama, ali sam samim naslovom htio pokazati da je ta knjiga na neki način i kazivanje. Slušao sam od mnogih ljudi ova kazivanja. Nažalost, bio sam tada previše mlad da bih sve to zapisao. A bilo je tih starih ljudi, “pametara”, koji su mnogo znali o Vratniku i njegovoj historiji, ali nisam imao priliku s njima razgovarati, i to je zauvijek nestalo i iščezlo, nikad više to znanje neće biti obnovljeno. Nije to vezano samo za Vratnik već i za mnoga druga mjesta, pa i za cijelo Sarajevo. Mada, koliko mi je poznato, postoje, pogotovo u derviškim krugovima, halkama, ljudi koji mnogo znaju o povijesti Sarajeva i sarajevskih kvartova, pa i Vratnika, ali nisam se kretao u tim krugovima. S obzirom na ono što sam mogao čuti, otprilike sam shvatio da u tekijama postoje ljudi koji znaju dosta starih priča, predaja, mitova i legendi. Nešto od toga sam i zabilježio.

STAV: U posljednje vrijeme ponovo je na društvenim mrežama aktuelan Vaš tekst iz 1993. godine pod nazivom Sarajevski novi primitivizam – Pokret za destrukciju muslimanskog nacionalnog bića. Kako danas gledate na ovaj tekst?

DŽANKO: Taj je tekst davno napisan i sada, prisjećajući ga se, mogu kazati da je riječ o nedorečenom i nevještom tekstu. Ali intencija tog teksta živa je i danas, a to je da nama nedostaje jedna ozbiljna i sustavna analiza “sarajevskog novog primitivizma” kao sociokulturalnog fenomena. Nisam to u tom tekstu uspio dati, ali sigurno bi se mogla napraviti i doktorska disertacija o “sarajevskom novom primitivizmu” i o mnogim njegovim aspektima, umjetničkom, političkom, sociološkom. Izvan svake sumnje je da je to bio jako značajan, supkulturalan pokret, ali, koliko je meni poznato, mi nemamo relevantnu sociokulturološku analizu i tog vremena, a između ostalog i “sarajevskog novog primitivizma” i njegovih protagonista.

STAV: U pojedinim dijelovima teksta bili ste izuzetno oštri prema ovom pokretu.

DŽANKO: Pa na to su utjecali i rat i ratna dešavanja, ali ipak to nije sustavan i ozbiljan tekst koji bi bio zasnovan na proučavanju određenih činjenica. To je bio žurnalistički stil, ali bih zaista volio kada bi se neko pojavio ko bi ovo pitanje mogao analizirati na znanstveni i kulturološki način. Sigurno će to vrijeme doći kada će se neko upustiti u ovo pitanje. Smatram da treba proći još makar dvadesetak godina kako bi se imao dobar vremenski odmak i kako bi se stvari mogle sagledati i izanalizirati sasvim objektivno i trezveno.

STAV: Prepoznaju li se u “sarajevskom novom primitivizmu ” tragovi orijentalizma?

DŽANKO: To bi se zaista trebalo analizirati i vidjeti da li je tu prisutan taj orijentalistički diskurs. Nisam o tome razmišljao, a u tom vremenu je malo i ko znao za te određene kulturalne književne teorije. U to vrijeme nisam uopće poznavao djelo Edwarda Saida, samo sam čuo da postoji ta njegova čuvena knjiga Orijentalizam. Mi, studenti, slabo smo to u tom vremenu izučavali, na časovima teorije književnosti bili smo dobacili tek do Ingardena i to je to, a nismo se bavili teorijama koje su u svijetu bile itekako prisutne i žive. Samouko sam kasnije saznavao za Eagletona, za Saida i ostale teoretičare.

STAV: Univerzitet i nastava u doba korone. Je li imalo smisla na ovakav način koncipirati nastavu?

DŽANKO: I sami znate da je danas sve svedeno na online nastavu i mislim da je to bila neminovnost. Jednostavno se ovo vrijeme nije moglo drugačije prebroditi. Online nastava ima i svoje pozitivne strane, ali bojim se da ima i negativne, koje se mnogo iskorištavaju. Studenti dostupnim izvorima često nekritički pristupaju, samo preuzimaju određene teme i elaboracije. Ali, ipak, oni pravi studenti pokušavaju kritički koristiti internet i izvore do kojih dolaze, da daju i neko svoje stajalište. Moje iskustvo govori da u svakoj generaciji, bez obzira bila online nastava ili ne bila, postoji između 10 i 20 posto kvalitetnih studenata koji svu literaturu i izvore do kojih dolaze koriste na ispravan način. A ostatak sve koristi rutinski, samo da se položi ispit. Književnost gubi utrku s internetom pa se sve manje čita. To je problem koji će s vremenom biti sve izraženiji. Nisam veliki optimista i ne znam kako će uopće u budućnosti opstati studij književnosti, evo konkretno sarajevski studij književnosti.

STAV: Podsjeća li ovo na nastavu tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu?

DŽANKO: Skoro da je slično. Proljeće je, nastava je bila u krizi. Tada su djeca išla po podrumima i nekim ruševinama u škole. Danas je to ipak malo drugačije i bez sumnje ugodnije. Kada je bila špica epidemije, bilo je izuzetno riskantno pojaviti se u zgradi bilo kakve ustanove, a kamoli u zatvorenom prostoru držati nastavu pred punom učionicom. Dobro je što je nastava na ovaj način prekinuta i, ako pogledamo druge zemlje Evrope i svijeta, mislim da smo ipak dobro prošli s ovom pandemijom.

STAV: Koliko je kvalitetna online nastava i koliko će ocjene koje će studenti dobijati online putem biti validne?

DŽANKO: To je neminovnost jer se ne može drugačije. Koliko znam, profesori to revnosno rade i pokušavaju da studente “natjeraju” da kritički koriste građu, da ne prepisuju na ispitima. Daju im se nužne informacije jer ne može se u ovom vremenu drugačije organizirati nastava. Ko zna kako će ta nastava i najesen izgledati ako dođe do drugog vala pandemije… Sve ostaje otvoreno i mislim da će online nastava još dugo trajati kao nešto što se trenutno ne može izbjeći, sa svim svojim nedostacima, a i prednostima. Ipak je online nastava pomogla da se prebrodi ovo vrijeme, jer šta bi bilo da je nije bilo nikako, mogli smo samo zatvoriti škole i fakultete, a školska i akademska godina ne bi mogla biti završena.

STAV: Kada sam studirao na Odsjeku za književnost bilo je više od stotinu studenata. Sada ne znam ima li i deset novoupisanih studenata na Odsjeku. Zbog čega je to tako?

DŽANKO: Priča o Odsjeku za književnosti naroda BiH jedna je kompleksna priča. Već duže vrijeme prikupljam građu o povijesti Odsjeka. Nešto pišem na ovu temu i nisam siguran da li ću ikad to završiti. Žao mi je da posljednjih 25 godina, otkako sam tu, taj Odsjek nije napisao ni jedno jedino slovo nekog zajedničkog projekta u znanstvenom smislu. To je porazno. Zašto se nije pokušala uraditi povijest bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti?! Opet je riječ o specifičnom vremenu i kontekstu. Odsjek je mnogo izgubio odlaskom profesora Enesa Durakovića u penziju. Nakon njega više nije bilo autoriteta koji bi mogao koheziono djelovati na tom Odsjeku, a neki ljudi su i umrli. Primjera radi, ove godine navršava se 70 godina od postojanja Odsjeka za književnost, ne znam da li ćemo imati organiziran neki skup i da li će se to obilježiti na bilo kakav način?! Moram spomenuti da je tu bilo izuzetnih profesora koji su dali vrlo značajne knjige, ali su to samo individualni projekti, počevši od Salke Nazečića, Midhata Begića, Muhsina Rizvića, Radovana Vučkovića, Branka Letića, Enesa Durakovića. Sve su to, po mom mišljenju, bili veliki profesori.

STAV: Šta se trenutno dešava na Vašem Odsjeku?

DŽANKO: To je u javnosti vrlo poznato, Odsjek je dosta podijeljen i, po mom mišljenju, neće nikad doći do pomirenja i saradnje između pojedinih profesora. Nema zajedničkih projekata, nema kohezije među ljudima, zavađene su strane, ljudi, a ja tu pokušavam ostati u nekoj sredini. Prestao sam se baviti svađama i sukobima između pojedinih struja, to me više ne interesuje. Svjestan sam da se to, nažalost, nikad neće izgladiti. Jedna generacija je na zalasku i to je generacija rođena početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Enver Kazaz, Nenad Veličković, Almedina Čengić, ja, mi ćemo svi za sedam-osam godina otići u penziju, a ostat će ova generacija koja će tada biti u srednjim godinama. Volio bih da oni uspiju uraditi nešto po pitanju zajedničkih projekata. Individualno će ljudi vjerovatno raditi, ali moraju se uraditi zajednički projekti. Ovdje prije svega govorim o povijesti bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti.

Eh, sada, da li je Odsjek sposoban uraditi ovo u budućem vremenu, nisam preveliki optimista. Da paradoks bude još veći, mi imamo sedam ili osam odsjeka za književnost na teritoriji gdje su Bošnjaci većina. Ni oni nisu ništa uradili po ovom pitanju. Znači, imate sedam-osam institucija, a nijednog zajedničkog projekta za sve ovo vrijeme. Svu ovu priču treba povezati s jednom drugom institucijom koja je nestala, a to je Institut za književnost na kojem je urađen posljednji zajednički projekt bosanskohercegovačke književnosti. To su Prilozi za bosanskohercegovačku književnost Instituta za književnost iz 1991. godine. Vi do danas nemate nijednu analizu tog projekta koji je zaista imao svoje nedostatke, a morali bismo napraviti neku valorizaciju i analizu ovog. Tu su objavljene 24 knjige. Ima i dobrih knjiga, kao i onih manje dobrih, ali u svakom slučaju, to je edicija koja zavređuje možda i doktorsku disertaciju. Nakon nestanka Instituta za književnost, kao da je naša nauka o književnosti zamrla, pogotovo u smislu tih zajedničkih projekata.

STAV: Imamo brojne odsjeke u Bosni i Hercegovini na kojima se izučava bošnjačka književnost, ali jedino u Sarajevu bošnjačka književnost postoji kao zaseban predmet. Koliko je važno da se bošnjačka književnost izučava kao samostalan predmet?

DŽANKO: Bošnjačka književnost kao znanstvena oblast postoji. Sada, da li u institucionalnom smislu postoji samo predmet koji se zove Bošnjačka književnost, ili je ona u sklopu katedri bosanskohercegovačke književnosti, to je za mene manje važno. Jer, moramo priznati, mnogi ljudi se bave bošnjačkom književnošću, samo je pitanje koliko je to bavljenje sustavno, koliko je zasnovano na nekim ozbiljnim projektima. Za mene je to suština. A i to je važno da imamo samostalan predmet koji će se zvati Bošnjačka književnost, a neka se nalazi i u okviru drugih predmeta. Suština je da mi dobijemo projekte i proučavanje ovih književnosti, a da kruna ovog proučavanja bude, ponavljam, povijest bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. A mi nemamo nijednu ni drugu i mislim da je još zadugo nećemo ni imati jer nemamo školu mišljenja o književnosti.

STAV: Kakva je Vaša uloga u svemu tome?

DŽANKO: Malo je o tome nezahvalno govoriti, ali ja sam na tom Odsjeku uvijek imao poziciju autsajdera. Ne govorim ovo iz neke lažne skromnosti ili neke povrijeđene sujete, nego je to jednostavno bilo tako. Predavao sam jedan, mogu reći, marginalni predmet, Metodiku, koja je, po mome mišljenju, uvijek bila predmet reda radi, zato što ga se moralo imati na nastavničkom smjeru. Ona se ne može ni porediti s metodikom iz Zagreba ili Beograda. Mi nikad ovaj predmet nismo uspjeli dići na viši nivo, kao ni mnoge druge predmete. Rekao bih da je cijela ova generacija rođena početkom šezdesetih godina bila pomalo ponižena. Ona nije uspjela, u generacijskom smislu, ostvariti se koliko je možda i mogla. Na to su utjecale i povijesne i društvene okolnosti. Ali, ipak, bilo je pojedinaca koji su dali važne knjige i djela od velikog značaja. Kao generacija, to je bila ipak prilično marginalizirana generacija i na Odsjeku i na Fakultetu.

STAV: Gdje vidite studij književnosti za nekoliko decenija?

DŽANKO: Uvijek će biti ljudi koji će voljeti i studirati književnost, ali će ih s vremenom biti sve manje. Mislim da će biti sve manja zainteresiranost za čitanje književnosti. Već je odavno došlo vrijeme kompjutera, interneta, ko će sjesti i ostaviti sate i dane čitajući Rat i mir, treba biti realan. Ili, ko će čitati Eneidu, Ilijadu i Odiseju, a to su temelji književne naobrazbe. Danas to studenti traže uglavnom preko vodiča za čitanje lektira, ondje imaju gotove studije, prepričana djela. Ne bih volio ispasti previše pesimističan, ali nešto će se morati mijenjati u ovom pitanju. Možda će ova mlađa generacija uspjeti povratiti interes za književnost kod mladih ljudi. U moje vrijeme upisivalo se godišnje između 80 i 100 studenata na Odsjek književnosti u Sarajevu. Tu je bilo studenata iz Dubrovnika, Čačka, Nikšića, iz Bihaća, Mostara, Tuzle, Travnika, Sjenice. S vremenom je, otvaranjem novih odsjeka za izučavanje književnosti, ovaj broj drastično opao. Ko će sada doći iz Zenice u Sarajevo, da ovdje plaća stan, kada može studij književnosti završiti i u Zenici, a diploma ima istu validnost?! Ali, ipak mislim da je Univerzitet u Sarajevu najprestižniji i najbolji, bez obzira na to što je i on u nekoj vrsti krize. Filozofski fakultet u Sarajevu nekad je bio hram nauke i kulture. Volio bih da on kao takav i ostane. Kada samo vidimo ko je studirao i završio ovaj fakultet, to su velika svjetska imena.

STAV: Prije takorekuć nekoliko dana objavili ste knjigu Historijski romani Halida Kadrića (izbor književnokritičkih tekstova). Koji je značaj povijesnih romana Halida Kadrića?

DŽANKO: Žanr historijskog romana u bošnjačkoj književnosti nije dovoljno razvijen. Samim tim, pojava tako obimnih historijskih romana itekako je značajna. Dobro se sjećam razgovora s rahmetli Nedžadom Ibrišimovićem, kada je on bio oduševljen idejom da se pišu romani godinu po godinu, cijelo stoljeće, da se krene od prve godine, hronološki, i da se tako zahvati ogromna historijska, dokumentarna građa. To zaslužuje respekt. Vraćamo se na ono što smo maločas govorili. Koga vi možete natjerati da pročita dvije hiljade stranica? Ali, ipak, dobro je što smo dobili ovaj serijal historijskih romana Halida Kadrića, jer svaka nacionalna literatura ima takva djela. Vidjet ćemo koliko će ona biti čitana i kritički valorizirana. Zaista je pohvalan taj ogroman napor da se zaroni u povijest, u tu dokumentarističku građu. Živimo u vremenu kada obrazovanija čitateljska publika traži savremenije, postmodernističke postupke u literaturi. Pitanje je koliko je to Halid Kadrić mogao pratiti i koliko je uopće želio da piše u tom krugu. On je pisao jednu vrstu tradicionalističkog historijskog romana i mislim da je to sasvim legitimno.

STAV: Jesu li historijski romani u bošnjačkoj književnosti dovoljno cijenjeni? Zauzimaju li mjesto koje zaslužuju i zašto nikad nisu kanonizirani?

DŽANKO: Mi do danas ne cijenimo historijske romane Rešada Kadića, koji je sasvim marginaliziran. Rešad Kadić zanimljiva je ličnost naše kulture i naše književnosti, ali nigdje ga nema u nekom kanonu naše prozne književnosti. Njegova djela smatraju se gotovo nekom vrstom književnog diletantizma, trivijalne literature. Ja ipak mislim da su to dobri i vrijedni historijski romani, zajedno s onima koji također nikad nisu pročitani. Pošto se bavim fenomenom mahale, imate Mesuda Islamovića iz Banje Luke, koji ima roman Mahala, objavljen sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ko uopće spominje taj roman, a to je jedan od rijetkih romana koji piše o mahali i njenom mentalitetu?! Moram spomenuti i Legendu o Ali-paši, koji mnogi smatraju nekim trivijalnim romanom, a to je veliki roman naše književnosti. Ovakav odnos prema historijskim romanima ne govori uopće o vrijednosti tih romana, već o našoj književnoj historiografiji i našoj književnokritičkoj praksi.

Mi nemamo školu književnokritičkog mišljenja, nemamo sistematizirano književnokritičko mišljenje da možemo smjestiti određena djela u povijesni književnoestetski kontekst. Dok ne steknemo tu školu književnokritičkog i književnopovijesnog mišljenja, mislim da do tada nećemo ni dobiti žanr povijesti književnosti. Možemo nešto nazvati da je to povijest književnosti, ali je veliko pitanje, ako neko to bude pokušao, hoće li to zaista biti povijest npr. bošnjačke književnosti. Možda će to samo biti naslovljeno tako, a zapravo će se naslanjati na povijesti hrvatske, odnosno srpske književnosti. Da bi neko napisao povijest bošnjačke književnosti, on mora poznavati orijentalne jezike. Da li mi danas imamo čovjeka koji poznaje sva tri orijentalna jezika na kojima su Bošnjaci pisali da bi mogao obraditi cijelu jednu književnost koja je trajala više od 400 godina? Da vi suštinski čitate tu književnost, morali biste znati ove jezike. Zato se mora zajednički, institucionalno djelovati u ovom pitanju, u saradnji i s drugim institutima. Mislim da još zadugo nećemo dobiti pojedinca koji će moći napisati cjelovitu povijest bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Iskreno se nadam da će se nekad neko odvažiti da krene u ovakve poduhvate, jer odnekud se mora početi. Samo se bojim da dosta zaostajemo jer je u samo posljednjih dvadeset godina toliko knjiga objavljeno. Ko će to sada sve sistematizirati, valorizirati, čitati? Ako uzmemo samo bošnjačku književnost u posljednjih dvadeset godina, to su stotine djela, neka jako vrijedna i kvalitetna.

STAV: Šta je potrebno da se to uradi i da se sve to stigne?

DŽANKO: Ono što nam najviše nedostaje jesu istraživanje građe i terenski rad. Vrlo malo istražujemo, pišu se kabinetske knjige, uzimaju se književne teorije iz druge ili treće ruke, a nema terenskog istraživačkog rada. Uzmimo samo bošnjačku književnost u NDH. To je ogromna građa koju bi mogao raditi cijeli jedan institut, deset ljudi da radi na tom projektu i opet je pitanje koliko bi stigli za čitavog svog života uraditi. Bez istraživačko-terenskog rada nema napretka u nauci o književnosti. Eto, to smo izgubili. Rad u arhivima, muzejima, na terenu, toga skoro više i nema.