Ova priča, bazirana na istinitim događajima, napisana je u avionu iznad Bosne decembra 2005. godine u spomen na velikog kozaračkog sina i gaziju Elvira Elezovića. Dado, kako su ga svi zvali, s tek napunjene 22 godine poginuo je časno 4. juna 1992, deset dana nakon napada na Kozarac, braneći grupu od dvadesetak Kozarčana koji su se odlučili suprotstaviti agresiji JNA na Kozarac i Bosnu i Hercegovinu

Elvir Elezović Dado

Almir Fazlić

Amir Ključanin

Besim Ključanin

Dado

Damir Blažević

Esad Alić

Esad Sadiković

Fikret Hodžić

Hamdija Arifagić

Hamdija Balić

Harun Hrnić

Hasan Mujičić

Idriz Jakupović

Jasim Fazlić

Jusuf Balić

Mirsad Fazlić

Muamer Kulenović

Muhamed Fazlić

Mustafa Kulenović

Mutnička džamija

Nedžad Poljak

Osman Hasanagić

Saud Bešić

Teufik Mujagić

Zilha Zulić

Zlate Krkić

Piše: Satko MUJAGIĆ

(Gradić Kozarac, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, napadnut je 24. maja 1992. godine od Jugoslavenske narodne armije i vojske bosanskih Srba. Nakon dva dana neprestanog granatiranja, Kozarac “se predao”. Istog dana počeo je pokolj njegovih stanovnika pored pravoslavne crkve i u selu Sušići, nedaleko od Kozarca. Pokraj štamparije strijeljana je grupa policajaca koji su se bili predali.

Civilno stanovništvo zatvoreno je u logore “Omarska”, “Keraterm” i “Trnopolje”. Mali dio Kozarčana pružio je otpor napadačima, a još manji nastavio je borbu.

U sabah 4. juna 1992. godine grupa Kozarčana, koja se danima krila po praznim kućama okolnih sela, opkoljena je i napadnuta. To jutro stražu je čuvao jedan momak iz Kozaruše, ali kad je vidio ljude u uniformi, pobjegao je od straha… Prvi se pribrao Elvir Elezović Dado.)

*

Brzo i spretno rasklopi nožice puškomitraljeza, zaleže i zabi ih u mokru zemlju, otkoči oružje i nanišani. Neprijatelj je bio sve bliže i nije više bilo vremena za čekanje i oklijevanje. Iza njega je bilo više od dvadeset ljudi, a između jednih i drugih bio je samo on.

Jedni su se spremali za napad, dugo čekali na ovaj trenutak, drugi se još nisu mogli odbraniti. Opasnost s te strane nisu ni očekivali. Ostalo je na njemu da odluči, a on nije bio čovjek koji se povlači.

Čim je nanišanio na prvog, lagano pritisnu obarač i oružje se poče tresti sijući vatru. Došlo je vrijeme da puca i znao je, duboko u sebi je znao, da nema izbora. Sudbina ga je dovela tu gdje jeste, a ostalo je bilo na njemu. Znao je da je ulog prevelik za bježanje ili preveliko razmišljanje.

Ispraznio je prvi okvir već za nekoliko sekundi i odmah, izvježbanim pokretom, ubacio novi nastavljajući paljbu. Lijevi obraz tresao mu se od siline udara, a desni se čvrsto priljubio uz drveni kundak. Nije više ništa mislio. Jedino što je znao jeste da ova grupa neće proći dok je on tu i dok je u stanju da puca. Napadači su, iznenađeni brzim rafalima, zalegli, tek ponekad podižući glavu. Prvi se odavno nije micao. Dado se okrenu i ugleda siluete ljudi kako iskaču iz kuće. “Dobro je”, pomisli i nastavi paljbu. Oružje koje je tako dugo nosio sada kao da se spojilo s njim; sa strane gledajući i izgledali su skoro kao jedno. Strah više nije osjećao jer je znao da je, dok god puca, on taj koji je u prednosti.

Pridružio mu se još jedan Kozarčanin pa su zajedno odbili napad.

Dok je mijenjao još jedan okvir, ču glas iza sebe: “Dado, svi smo. Izlazi sad odatle.”

Laknulo mu je kada je shvatio da su se svi izvukli, ostao je još on da se skloni na neko bolje mjesto, jer tu gdje se nalazio ipak je bio laka meta. Brzo se okrenu i poče trčati prema ostalima. Još samo malo i bit će van domašaja neprijateljske vatre. U momentu nepažnje ispusti puškomitraljez i instinktivno zastade. Ne obazirući se na opasnost, brzo se sagnu i zahvati oružje za lijevu nožicu.

U tom ga trenutku preko grudi presiječe rafal.

Srušio se na leđa, ne shvatajući odmah šta se desilo. Već u padu, kao i sad na zemlji, pogledom je tražio nešto prepoznatljivo, ali jedino što je još mogao vidjeti bilo je sivoplavo nebo. Disao je sve teže i shvatio da je pogođen u pluća. Ne podižući glavu i teško dišući, opipa prsa desnom rukom, a zatim je podiže ispred glave. Između prsta klizila je jarko crvena, svježa krv.

“Ehrmm…”, uzdahnuo je glasno, više od spoznaje da je teško ranjen, nego od bola koji je na momente osjećao. Disao je sve teže, a u uši mu se uvlačio šum koji se polagano pojačavao, zaglušujući zvuke rafala oko njega.

“Znači, to je to…”, razmišljao je sve sporije. Šum u ušima konačno se pretvori u potpuno odsustvo zvuka, a plavkasto nebo iznad njega postade mutno bijelo.

Osjeti čvrste ruke s obje strane tijela kako ga vuku i iznose s mjesta na kojem je pao. Hasan Didin vratio se po njega s grupom branitelja.

Ubrzo je naišao i tenk. Počelo je “čišćenje” terena, ali se cijela grupa preko Starenice već bila izvukla na sigurno.

Kad su ga spustili, pogledao je u draga, poznata lica i izustio: “Idite vi, ostavite me tu i spašavajte se.”

Polako je gubio osjećaj za tijelo i za trenutak u kojem se nalazi i ne shvatajući više gdje je, kao da ulazi u umirujući polusan.

Neka ga sila tad podiže uvis i već je lebdio stotinjak metara iznad tla, gledajući potpuno bezosjećajno borbu koja se ispod njega nastavljala. Odlučno podiže pogled, a odmah zatim krenu prema onim brdima, koja je s čežnjom gledao na horizontu.

“Kući!!!”

Nije više bilo rata i pušaka, smrada baruta i mirisa svježe krvi. Sve je zamijenila tišina i ljepota krajolika njegove Bosne i šumovite Kozare, koju je sad mirno posmatrao.

U daljini ugleda Kozarački kamen i uputi se onamo odmah, da bi već za jedan treptaj oka pred njim pukla širina Prijedorskog polja, ribnjak u Trnopolju, Majdanske planine u daljini, Prijedor i zelena Sana s desne strane. Onda se okrenuo lijevo i dugo posmatrao svoj Kozarac. Nasmiješio se kao da vidi najboljeg jarana, majku na vratima, dijete kako mu trči u zagrljaj.

Sreća! Opet onaj stari, poznati, potpuni osjećaj sreće: “Evo i mene.”

Prešao je pogledom sve kozaračke munare i na kraju zastao na staroj ponosnoj Mutničkoj džamiji. U nju je nekad davno, za onog mirnog bezbrižnog vakta, sa strahom i poštovanjem u grudima, prvi put ušao, čvrsto se držeći za ruku “hodže Makedonca”.

Gledao je nabujalu Starenicu ispred džamije i mjesto na kojem je nekad u Mutniku bila pomosnica, koju je nepredvidljiva kozaračka voda davno odnijela. Ta nabujala rijeka, koja je krajem sedamdesetih uzela i dvoje male djece, izgledala je neprirodno tako narasla i bijesna, jer je vrijeme bilo toplo, a na nebu više ni oblačka.

Čaršija se kupala u suncu, a on je polako preleti tražeći poznata lica. Kod vatrogasnog skrenu desno i pređe nad Kalatu. Odmah prije uskog mosta ugleda Kroku kako puši pred kućom i mahnu mu rukom, pokazujući red bijelih lijepih zubi: “Selam, jarane!”

Djeca su trčala niz Kalatu prateći crvenu loptu, koju je u momentu nepažnje zahvatila bujica, svjesni da je više nikad neće izvući na suho. Ipak, trčali su i dalje, nadajući se do posljednjeg momenta; dok su god imali snage i daha, dok god su je gledali, trčali su, nadali se čudu, koje se, kao često u životu, nije desilo. Kod Paškanove brane lopta se posljednji put na moment zaustavi u vrtoglavoj stihiji, a zatim još većom brzinom sjuri na jug. Odmah iza mosta zakači se za slomljeno drvo, premotano preko vode, a onda polako opet nađe put niz stihiju. Djeca su dugo tužno stajala na mostu ispod brane i zadihana gledala u daljinu, sve dok više ničeg nije bilo osim mutne, bijesne, podivljale vode.

“Bit će još lopti, dignite glavu”, pomisli i uputi se kroz Omladinsku prema čaršiji.

Na ulici je zastao i onda nastavio hodom. Bez glasa, samo je pogledom pozdravljao komšije – Jusu i Brda, Refku i Bajrama. Pred “Koktelom” sjedili su Amir i Itko, nekako zamišljeni, nisu ga ni primijetili, iako su gledali prema njemu. Ili mu se to samo učinilo. Bilo mu je čudno da nekako svi šute, a tako bi se obradovao kad bi se bar jedan od njih nasmijao i progovorio.

Tad ga ugleda Amić, koji je stajao s rođakom Mustafom, malim Poljakom i Blekijem pored fontane. S osmijehom na licu i ponosno ga gledajući, Amić ga upita svojim karakterističnim glasom (taj glas bi ga uvijek podsjetio na Vladu Kalembera iz “Srebrnih krila”): “Pa gdje si ti, komšo?”

“Evo me”, odgovori mu tiho, sretan što ga neko vidi. Stade na tren i pogleda u ta mirna, dobra lica.

Tad se okrenu nazad i pođe kući. Priđe polako ulazu i otvori vrata tražeći pogled roditelja u polumraku sobe. Otac je sjedio na kauču, zamišljen gledajući TV, a majka upravo ulazila u sobu iz kuhinje, noseći džezvu kahve koju polako spusti na sto. Prijatni miris kuhane bosanske kahve odmah mu se uvuče u nosnice. Pogledom je tražio mlađeg brata i, baš kad je pomislio da ga tu nema, on se pojavi iz ćoška u kojem je mirno sjedio, dotrča do TV-a, te poče prebacivati kanale.

On pogleda sliku, privučen prelijepom muzikom. Dotadašnji mir i tišinu u ušima zamijeni magični glas Zehre Deović.

KAD PROCVATU BEHARI

Prenu se opet shvatajući da leži na mokroj travi.

Disao je sve teže. I dalje nije dobro vidio. Predivna muzika koja je još zvonila u ušima opet ga odnese u Kozarac. Razgledao je, sad s visine, bijeli behar po kozaračkim ulicama i baštama. Sunčano je i toplo. Osjećao je početak maja, svjetlo i toplina su mu godili jer mu je u stvarnosti postajalo sve hladnije. S visine ugleda dva dječaka na putu ispred kuće i prisjeti se davne 1975. godine.

“Je l’ to tvoja kuća?”

“Jeste.”

“E, ono je sad moja.”

“Pa, dobro. Hoćeš se igrati?”

“Čekaj dok kažem mami. Saću ja…”

Pogledaše se za kraj, još jednom tražeći potvrdu u očima da je ovaj drugi “u redu”, ne shvatajući tad svojim mladim naivnim bićem i dječijim umom da ih je od tog dana život prvi put primakao i zauvijek spojio.

To jaranstvo trajat će sve dok traju i postoje oni, pa i onda kad jednog pokrije teška bosanska zemlja.

KAD DUNJALUK ZAMIRI…

Pjesma je zvonila i grmila mu u ušima razliježući se svuda okolo kao glas efendije u praznoj Mutničkoj džamiji dok poziva na podne-namaz. Kozarački behar i toplotu majskog dana odjednom zamijeniše bijeli debeli snijeg i hladnoća.

Stajao je u Omladinskoj ulici pod uličnim svjetlima gledajući kroz guste pahulje prema čaršiji. Ulica se kupala u svjetlu, a kroz gusti snijeg čula se još samo tišina. Uvijek je volio gledati u tu igru svjetla i prirode i udisati hladan zrak. “Lijepo je”, pomisli, “kako je ovo lijepo…”

Približavao mu se čovjek trčeći zadihan i vukući drvene sanke na kojima je ležao dječačić, čvrsto se držeći za obje strane. Pratio ih je pogledom dok su se primicali i prolazili pored njega i nasmiješio se gledajući u male crvene obraze u momentu kad ga je mali pogledao.

Nakon dvadesetak metara, baš ispod ulične svjetiljke, čovjek naglo stade, okrenu se i zavrti sanke oko svoje ose prema prtini pored puta, pazeći da se dijete pri padu ne ozlijedi na tvrdom, zaleđenom snijegu na cesti. Mali se, vrišteći od zadovoljstva i uz glasan smijeh, otkotrlja u snijeg vješto puštajući sanke u najpogodnijem momentu, prevrćući se po mekoj prtini nekoliko puta.

Zatim se, sav bijel, polako iskobelja i krenu nazad. Nježno lice rumenilo se od studeni, a plave oči caklile od sreće. Male crvene ruke tresle su se od hladnoće, ali nije posustajao. Ispod kape s “ušima” omotanim oko glave i zavezanim pod mekom bradom, čovjeka su s nestrpljenjem gledala dva živa plava oka.

Dječak brzo zaleže na sanke i viknu: “Hajde, babo, još jednom!”

“Ali, još samo jednom, hladno je”, odgovori čovjek te, krenuvši brzim korakom, doviknu: “Vežite se, polijećemo!”

Opet ču muziku i pjesmu, osjeti opojni miris bosanske kahve i omamljujuću toplinu doma. Ponovo je bio u kući, pogledao u oca i majku i zaustio: “Idem ja sad.” Nije mu bilo jasno zašto i kuda, ali osjećao je kako ide i da je vrijeme da im se javi. Njih dvoje se u istom trenu okrenuše prema njemu, a odmah se zatim tužno pogledaše.

On polako zatvori vrata za sobom i zastade na ulazu, leđima naslonjen na vrata. Čim napravi prvi korak, probudi se iz tog polusna. Opet je cijelim tijelom drhtao, dok mu se svijest vraćala na mjesto na kojem je ležao. Osjeti vlažnu zemlju i toplu krv s lijeve strane tijela.

Tad ga opet nešto odnese i vrati u čaršiju. Ponovo je gledao s visine i dugo posmatrao bijele kozaračke krovove i sivi dim iz dimnjaka.

Zatim ispod sebe ču sitni, ali prodorni dječiji glasić: “Nemoj ići, babo! Nemoj babo!”

Čovjek se u hodu okrenu, zatim stade, pa reče: “Moram, Alija, hladno je već, zar tebi nije hladno?”

“Meni nije, babo, odoh se ja još malo grudati s komšijom, evo, navući ću rukavice.”

“Dobro, sine, ja idem.”

DAVNO SMO SE RASTALI

Kroz šum, pjesma i muzika još jednom zagrmiše u ušima…

Prenu ga žestoka bol u grudima i on se okrenu gledajući i prepoznajući poznata lica nagnuta nad njim.

Posljednji put je pogledao u visinu i shvatio da je tu, opet tu… sve ove slike, svi ti ljudi… Kraj je!

Još je jednom ugledao lik majke i oca, brata, jednu ženu i jedno malo dijete. I nasmiješio se već skoro nesvjestan onog što se dešava.

Krvavom rukom i posljednjim naporom krenuo je polako niz tijelo, pipajući još jednom svesku i olovku u mokroj torbici. Već mu se zamračilo pred lijepim plavim očima kad ih je dotakao i stisnuo, tek tren prije nego što pusti posljednji dah, a njegovo veliko srce stade.

U taj posljednji dah, prije dugog mraka, jedan lik, jedno malo bijelo lice, vrtjelo se nasmijano pred praznim, sada već beživotnim zjenicama.

*

(Priča Odlazak kozaračkog ljiljana bazirana je na istinitim događajima. Svaka sličnost sa stvarnim imenima i likovima je namjerna. Napisana je u avionu iznad Bosne decembra 2005. godine u spomen na velikog kozaračkog sina i gaziju Elvira Elezovića. Dado, kako su ga svi zvali, s tek napunjene 22 godine, poginuo je časno 4. juna 1992, deset dana nakon napada na Kozarac, braneći grupu od preko dvadeset Kozarčana koji su se odlučili suprotstaviti agresiji JNA na Kozarac i Bosnu i Hercegovinu. Kuća u kojoj je ostavljen ranjen zapaljena je, a njeni vlasnici su obješeni. Po nekim pričama, Dado se izvukao iz zapaljene kuće pokraj koje je izdahnuo. Ne zna se gdje je ukopan. Njegovo tijelo do danas nije pronađeno… Iza njega ostali su roditelji, mlađi brat, supruga i dvomjesečni sin.

U priči se spominju nekoliko stanovnika Omladinske ulice i drugi Kozarčani, od kojih su mnogi pobijeni 1992. godine.

Muamer Kulenović Amić ubijen je kod Bosanske Dubice zajedno s četvero Kozarčana 27. juna 1992. godine. Za ubistva su optuženi još 2013. godine: Dragan Petković, Rade Pralica, Pantelija Ćurguz i Željko Slijepčević.

Mustafa Kulenović ubijen je u logoru “Omarska” jula 1992. godine, zajedno s Hamdijom Balićem i policajcima Muhamedom Fazlićem, Sejadom Kevljaninom, Esadom Alićem i Hamdijom Arifagićem. Izveo ih je kolega policajac Mlađo Radić Krkan.

Nedžad Poljak poginuo je s 18 godina oktobra 1992. godine kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine na Vlašiću.

Almir Fazlić Bleki, Jusuf Balić, Osman Hasanagić, Harun Hrnić, Jasim i Mirsad Fazlić ubijeni su zajedno s više od 150 logoraša 21. augusta na Korićanskim stijenama na Vlašiću. Za ova ubistva osuđeni su Darko Mrđa i pripadnici interventnog voda MUP-a RS-a iz Prijedora.

Idriz Jakupović Itko ubijen je u grupi sa 123 logoraša “Omarske” i “Keraterma” nad jamom Hrastova glavica u noći 5. na 6. august 1992. godine. Otac Bajram umro je od tuge za njim nakon rata. Tu noć ubijen je i doktor Esad Sadiković. Jama Hrastova glavica je uska, ubijani se u grupama, po trojica. Ubica se umorio stojeći pa je tražio stolicu i nastavio pucati sjedeći.

Teufik Mujagić Brdo pušten je iz logora “Omarska” za logor “Trnopolje” 4. juna 1992. godine jer se pola godine ranije odazvao mobilizaciji JNA. Ubijen je 9. jula 1992. na njivi dok je skupljao hranu, imao je dozvolu za izlazak iz logora tog dana. Isti dan ubijeno je na desetine stanovnika sela u i oko Trnopolja, među njima i sportista Fikret Hodžić.

Zlate Krkić i Zilha Zulić Raza ostale su u kući. Razine kosti pronađene su iza njene kuće 2001. godine. Zlate Krkić najstarija je “nestala” osoba općine Prijedor.

Amir Ključanin, logoraš i borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, povratnik u Kozarac, umro je decembra 2004. godine od posljedica ranjavanja. Nedugo za njim umro je i njegov otac Besim, također logoraš, povratnik i borac Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Saud Bešić, logoraš iz “Omarske” (on mi je u logoru, dok je nesebično dijelio keks, rekao da je Dado poginuo 4. juna), teško je mučen 1992. godine. Umro je prije nekoliko godina od raka.

Damir Blažević Kroka (nije živio u Omladinskoj, ali je često baš tu dežurao pred sam napad na Kozarac, kao i Dado, poginuo je s puškom u ruci u Kozarcu. Ukopan je nakon rata u šehidskom mezarju Kamičani.)

Hasan Mujičić Didin, jedan od najhrabrijih branilaca Kozarca, bio je najzaslužniji što se grupa vratila i Dadu ranjenog izvukla na sigurno. Nestao je u šumama Kozare.

Nek’ vam je rahmet, drage moje komšije.

Ne bi sjala ovako jako ova naša lijepa avlija…)

Neke od korištenih fotografije objavljene su u knjizi Ni krivi ni dužni – Knjiga nestalih općine Prijedor u izdanju Udruženja Prijedorčanki “Izvor”, a ostale su iz arhive Satka Mujagića i Ervina Blaževića.