Tekst Roberta Fiska jeste paradigma antiturske propagande, a on je novinarska zvijezda i “autoritet” za pitanja regije – takorekuć brend – pa je stoga korisno pobliže pogledati njegovu paškvilu objavljenu 2. januara pod naslovom Ovo je razlog što se mi na Zapadu ne osvrćemo na mrtve u Turskoj

Piše: Bojan BUDIMAC

Reakcije iz inostranstva na teroristički napad izvršen 1. januara u noćnom klubu “Reina” u Istanbulu, za koji je ISIL u međuvremenu preuzeo odgovornost, bile su manje-više uobičajene. S nešto zakašnjenja, kad su se probudili nakon novogodišnje proslave, EU komesari “tvitovali” su već ustaljeni repertoar “solidarnosti i saučešća” s Turskom, Branderburška kapija u Berlinu bila je 2. januara osvijetljena bojama turske zastave i na tome se, otprilike, završavaju izrazi empatije sa žrtvama terora u Turskoj.

Istovremeno se u štampi (naročito britanskoj) pojavilo nekoliko malicioznih tekstova koji se mogu opisati kao prikriveno likovanje i “analiziranje” po kojem je žrtva kriva zato što je žrtva. Iz pera legendarnog dopisnika londonskog Independenta Roberta Fiska potekla je rijeka otrova, koja bi više pristajala kakvom američkom neokonzervativcu, poput Michaela Rubina, koji još ne može da preboli tursko odbijanje da bude američka odskočna daska za agresiju na Irak 2003. godine.

Obrtanje stvarnosti u ogledalu

Možda ne bi trebalo pridavati značaja tekstu novinara koji je tokom sirijske tragedije pregazio sve principe koje je ranije sam postavljao pred profesiju – naprimjer, nezdravo blizak odnos novinara i (bilo koje) armije. Fisk je potrošio gomilu riječi, sarkazma i prezira za kolege koji su od 2003. godine pristajali na praksu “ugrađivanja” u vojne jedinice, patent američke administracije Busha mlađeg, da bi se devet godina poslije sam hladno “ugrađivao” u jedinice Bašarovog režima. Riječ je o novinaru koji je ispisao stranice i stranice o torturi sirijskog režima nad političkim zatvorenicima (napravivši 1983. godine ekskluzivnu reportažu u londonskom Timesu o austrijskom nacisti koji je obučavao sirijsku tajnu policiju “tehnikama ispitivanja”), da bi 2. septembra 2012. godine objavio tekst kao “prvi zapadni novinar kojem je dopušten pristup Asadovim vojnim zatvorenicima”, u kojem je besramno napisao da su zatvorenici izražavali sreću što su uhvaćeni i uhapšeni. Samo što nije sam zatvor opisao kao rekreacioni centar.

Fiskov tekst paradigma je antiturske propagande, a on je novinarska zvijezda i “autoritet” za pitanja regije – takorekuć brend – pa je stoga korisno pobliže pogledati njegovu paškvilu objavljenu 2. januara pod naslovom Ovo je razlog što se mi na Zapadu ne osvrćemo na mrtve u Turskoj. Poslije kratkog uvoda o zapadnom rasizmu i različitom tretmanu zapadnih i turskih žrtava terora, što valjda treba potvrditi njegov humanistički i “neorijentalistički” svjetonazor, Fisk je prionuo na nekoherentno, ali strastveno buncanje o uzrocima tog dvojnog standarda, sa svim elementima propagande i orijentalističkim klišeima, uključujući i već odavno otrcano nazivanje predsjednika Republike Turske “halifom”.

Po Fisku, uzrok terorizma u Turskoj (i zapadnog olakog odnosa prema njemu) jeste klasičan blow back (uzvratni udarac, CIA-in termin za posljedice neke tajne operacije), ali apsurdno, ne zbog vrlo javne borbe jedine zemlje koja je spremna da uključi svoje vojne jedinice u borbu protiv ISIL-a, nego zbog “prethodne saradnje” s ISIL-om. Ignorirajući činjenicu da je ISIL počeo s terorističkim akcijama protiv Turske i prije operacije “Eufratski štit”, dok je ta izmišljena saradnja trajala, Fisk također ignorira unutrašnje političke prilike u Turskoj. Ne vjerujem da je propustio pročitati tekst Seymoura Hersha (dragog mu prijatelja) u London Review of Books (januarsko izdanje 2016. godine), čija ključna rečenica dolazi od savjetnika iz Pentagona: “Radili smo s Turcima kojima vjerujemo, koji nisu bili lojalni Erdoğanu i dogovorili s njima da šalju džihadistima sve nepotrebno oružje iz arsenala, uključujući M1 karabine iz vremena Korejskog rata.” No, lakše je biti selektivan kada se valja propaganda. Uzgred, CIA i State Department diskretno su se izvinili Turskoj za (propagandne) tvrdnje o kupovini nafte od ISIL-a – vijest koja nije baš objavljena fanfarama van zemlje.

Ne treba biti ekspert za Tursku pa znati, ili barem pretpostaviti, da su ti kojima je Pentagon “vjerovao, a nisu lojalni Erdoğanu” zapravo gülenistički oficiri, koji su sjedili na rukama gledajući kako se na južnoj granici obrazuje “PKKistan”, uvjeravajući politički establišment da se ne može ništa učiniti protiv ISIL-a, pa makar rakete i minobacačke granate povremeno ubijale civile u prigraničnom području. No, za Roberta Fiska, sve je o gülenistima “tlapnja” i on na nekoliko mjesta u toj čorbi od teksta izražava žaljenje što pokušaj puča u Turskoj od 15. jula 2016. godine nije uspio (a “halifa završio u zatvoru. Ili gore.”), istovremeno lijući krokodilske suze nad “7.000 vojnika, uključujući 164 generala”, koji su uhapšeni nakon pokušaja državnog udara u Turskoj. Ali šta očekivati od čovjeka koji je hvalio Today's Zaman 2014. godine, kada je ova perjanica gülenističke propagande već bila pretvorena u propagandni bilten tog terorističkog kulta?

Drugi uzrok terorizma u Turskoj (i zapadnog olakog odnosa prema njemu), po Fisku, jeste “obnova rata s Kurdima”. Kao lakmus‑test novinarskog poštenja i/ili poznavanja tursko-kurdskih odnosa može poslužiti ta upotreba imena cijelog jednog naroda i jedne terorističke organizacije (Radničke partije Kurdistana – PKK) i njenih bezbrojnih grana kao sinonima. Nije moguće da Robert Fisk ne zna razliku. Nije moguće da ne zna da većina Kurda u Turskoj glasa za vladajuću Partiju pravde i razvoja (AKP), pretpostavljajući je “kurdskoj” HDP – političkom krilu PKK-a. Nije moguće da ne zna da je svaki peti poslanik AKP-a etnički Kurd. Nije moguće da Fisk ne zna da odnosi Ankare i Erbila, glavnog grada iračkog Kurdistana i sjedišta Kurdske regionalne vlade, ne mogu biti bolji. Zvučalo bi nevjerovatno da ovaj veteran novinarstva nije čuo da je predsjednik te vlade Nechirvan Barzani prijetio vojnom intervencijom ako se PKK ne povuče iz Sinjara, grada na sjeverozapadu iračkog Kurdistana, u kojem su prepreka povratku izbjeglica nakon što su zauzeli grad poslije ISIL‑ovog povlačenja. Ako sve to ne zna, onda se teško može zvati novinarom, ako zna (nema dvojbe da zna), ali “zaboravi” da napravi razliku, onda je samo (jeftini) propagandist.

Sirijske obavještajne službe infiltrirane u ISIL

Ukratko, tezom da je Turska sama kriva za terorizam u svojim granicama Fisk brani ISIL. Ima jedna istinita rečenica u toj njegovoj paškvili. Odmah je na početku napisao: “Turska je sama.” Međutim, onda je, izvrćući činjenice do neprepoznatljivosti, okrivio za to Tursku, preciznije, predsjednika Erdoğana. Dok obrće stvarnost u ogledalu, Fisk se pravi da ne primjećuje da je greška Turske glede Sirije, koja se sada priznaje i o kojoj se debatira u zemlji, to što je pratila Zapad i povjerovala Obami kada je povlačio “crvene linije” i govorio da “Asad mora da ode”. Svi su učestvovali u sirijskoj tragediji, ali bi da račun ispostave samo Turskoj. Fisk volontira kao kelner koji donosi taj račun.

Naravno da Fisk neće napisati ni riječ o terorističkom napadu PKK-a izvršenom u Izmiru 5. januara. Dobro, Turska mu nije ni specijalnost ni fokus (osim da je pljune s vremena na vrijeme). Ako bi kojim slučajem i pisao, bio bi u nebranom grožđu. Jer, kako bi objasnio svojim čitaocima, koje godinama uvjerava da postoji znak jednakosti između PKK-a i Kurda, da je čovjek koji je dao svoj život da bi spriječio da se taj napad na sud u Izmiru pretvori u masakr velikih razmjera saobraćajni policajac Fethi Sekin etnički Kurd? Kako bi objasnio da je Sekina cijela zemlja oplakala i stavila ga na pijedestal nacionalnog heroja, koliko odmah, rame uz rame s herojem od 15. jula Ömerom Halisdemirom, etničkim Turčinom koji je te noći svjesno položio svoj život spriječivši veće krvoproliće? Vjerovatno ne bi spomenuo detalj o etničkoj pripadnosti – ne uklapa mu se u narativ.

Kad je o narativu riječ, 6. januara portal Middle East Eye objavio je reportažu o nastupu Khaleda Abbouda, sekretara sirijskog parlamenta, na državnoj sirijskoj televiziji. Abboud je izbrbljao da su se sirijske obavještajne službe infiltrirale u ISIL i Front Nusra i preuzele ključne strukture u njima. Time je objasnio zašto nema terorističkih napada na Damask i činjenicu da se, umjesto u Damasku, napadi dešavaju u turskim gradovima. Sekretar sirijskog parlamenta posavjetovao je zemlje koje imaju probleme s terorizmom da sarađuju i potraže savjete od Asadove vlade: “Stoga, po mom mišljenju, niko ne može spriječiti ono (terorističke napade) što se dešava u Turskoj bez saradnje sa sirijskim sigurnosnim establišmentom.”

Ni to se neće uklopiti u Fiskov narativ. Zapravo, razbija ga u komadiće. Bez obzira na to da li je nastup Khaleda Abbouda samo davanje signala, ili je sirijska kontrola ISIL-a činjenica, to se u mafijaškim krugovima zove “prodavanje cigle” (ili “zaštite”), a govori sve o prirodi Asadovog režima koji je pod novinarskom zaštitom Roberta Fiska.